"Nije to ništa strašno. U Siriji su na nas padale bombe", reklo je jedno dijete uoči putovanja pretrpanim gumenim čamcem iz Turske prema Grčkoj. "U grobu ćemo se barem odmoriti", dodalo je drugo. Djeci je bilo savršeno jasno koliko se tisuća izbjeglica poput njih prethodnih mjeseci već utopilo u Mediteranu na istim takvim putovanjima.
Povodom skore premijere trodijelnog BBC-jevog dokumentarca "Zbjeg: Naše putovanje u Europu", Guardian je predstavio kratak pregled potresnih materijala koje je snimila ekipa koja je još od Sirije izbjeglice pratila cijelim putem; kroz Tursku, gdje su čak i djeca morala na ulici raditi što god bilo samo da mogu platiti krijumčarima ljudi, preko Egejskog mora, kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku...
U čamce kakvi su svakodnevno za sobom u dubine povlačili nebrojene izbjeglice, nisu se usudili ući ni najprekaljeniji snimatelji. Zato je taj dio snimao Hasan Akad, učitelj engleskog iz Damaska. Skrivenom kamerom, dakako, kao i ogroman dio puta inače. Jer, kako kaže, krijumčarima je kamera isto kao i da ugledaju kaljašnjikov.
Usred noći, žena je grlila svoje dvoje djece i obratila se ljudima do sebe, naslaganima jedni na druge: "Za Boga miloga, prestanite se micati." Druga žena je nekome rekla: "Sjediš mi na nozi." Jedan od izbjeglica sumnjičavo je gledao more tik do sebe i prokomentirao: "Hvala Bogu, pa je mirno."
Jedan drugi je, pak, fatalistički ustvrdio da nam je svima Bog konačno odredište. Motor nije radio, 50 izbjeglica naguranih u gumeni čamac plutalo je na pučini, a onda je more stalo prodirati. U sljedećem kadru pokušavaju izbaciti vodu. Još malo poslije mnogi su izvan čamca i pokušavaju bocama izbacivati vodu.
Dokumentarac prikazuje brutalnu stvarnost sa samog mjesta ljudske tragedije. Gledatelj svjedoči kad krijumčar govori da je cijena za taj i takav put čamcem 2000 eura po odrasloj osobi, pola od toga za dijete, besplatno za djecu mlađu od dvije i pol godine. Gledatelj svjedoči i užasu koji hvata jednog oca pred takav put, jer je u međuvremenu doznao za sudbinu Aylana Kurdija i njegovog brata.
Dokumentarac čak koristi i snimke samih izbjeglica. Pa tako vidimo putovanje, sad već u Europi, izbjeglica u zapečaćenom kamionskom kontejneru i trenutke kad se počinju gušiti zatočeni unutra, jer je nešto krenulo po krivu. Gledatelj će vidjeti i trenutak kad obitelj kupuje pojaseve za spašavanje u Turskoj, svjedočiti rapravi izbjeglica o tome da su čamci, zapravo, tako i namješteni da potonu nasred mora.
A 11-godišnja Isra tvrdi da je nije strah. Njena obitelj pred užasom rata napustila je čak i restoran koji su držali u Siriji. Njena majka je za put preko mora, njen otac protiv, jer se sjeća slike s tijelom utopljenog trogodišnjeg Aylana Kurdija na turskoj plaži. 12.000 eura platila je osmeročlana obitelj. Ako se domognu trajekta, bit će to 22.000 eura.
Isra je sa smiješkom pričala kako ju je turski policajac u Izmiru ošamario kad ju je uhvatio kako na ulici prodaje cigarete. Snimatelji su je uhvatili kako vješto bježi pred policajcima u drugoj prilici, kako vedro i opet sa smiješkom sprema svoje stvari u nepromočive vrećice uoči puta preko Egejskog mora.
Jedna od posebno potresnih dimenzija dokumentarca je to što svjedoči kako se djeca u najtežim trenucima prilagođavaju nekima od najgorih i najnenormalnijih situacija. I kroz kakav užas prolaze toliki ljudi kroz tri mjeseca beskućništva, umiranja po putu, batinanja, gladi, napora... Sve kako bi pobjegli od rata bilo kamo na sigurno.
