Ono što je predizborna kampanja za Europski parlament započela, završit će postizborna natezanja i turistička sezona, ma kakva bila. Rasprodaja mora i sunca kod nas je bitna tema i kad turista ima kao mrava i kad apartmani stoje prazni, dok se po plažama hoda opreznije nego po miniranom području.
Jedan veliki, važan problem koji se osjeti i na obali i u kontinentalnom dijelu zemlje privlačio je nešto pažnje prije nego što se ušlo u finiš još jednih izbora koji su funkcionirali kao popis članova stranaka s dodatkom razočaranih. To što se o njemu prestalo pisati u novinama i ponekad govoriti na televiziji, ne znači, naravno, da je nestao. Znači, međutim, da rješenja nema i da ga uskoro neće biti, osim ako pod rješenjem ne smatramo vjerovanje kako će problem nestati ako ga se dovoljno dugo ignorira.
Kad se Plenković odljuti, Bernardić odmori od slavlja, Mislav Kolakušić pregori kao nekad Mirela Holy, Ruža Tomašić sebi prizna da joj je i nakon 13 godina u visokoj politici uspjeh osvajanje jednog mandata, a turisti otiđu doma i turističke zajednice zbroje noćenja, opet ćemo se sjetiti kako se u Hrvatskoj, bukvalno, nema gdje stanovati. I onda ćemo se malo čuditi - sve do prve prilike da se o nečemu svakodnevno važnom glasno šuti.
Stanovanje je, da stanovanje, u Hrvatskoj postalo golemi luksuz: cijene stanova, građenih za prodaju ili naslijeđenih i ponuđenih kupcima, kontinuirano rastu. Prati ih, ne baš u stopu, ali dostižno, cijena najma, dok subvencionirana stanogradnja izaziva kontraefekt - kad god država najavi da će napraviti neku zgradu, već postojeći kvadrati dobiju na vrijednosti. Zašto točno, nije pretjerano važno, jer građani ionako ne dižu kredite da bi njima dolazili do objašnjenja, nego do mjesta na kojemu će držati obiteljske fotografije, roštilj tave, majice i osobne biblioteke.
Gdje god u Hrvatskoj ima nekog posla i osjećaja postojanja perspektive, tu četvorni metar vrijedi kao tri-četiri realne prosječne plaće. Na istim mjestima, od Dubrovnika, preko srednje Dalmacije pa do Istre, plus Zagreb i šira okolica, stanodavci ili traže puno ili postavljaju sumanute uvjete, a najčešće oboje. Pisale su, da ponovimo, novine nešto o tome: o suludom rastu cijena stanova za prodaju i o stanodavcima koji uvjetuju desetak unaprijed plaćenih najamnina te strogo brane pse, djecu, pušenje i dolazak gostiju.
No to što je stvarnost uredno zabilježena, ne znači i da je učinjeno nešto da se ona promijeni. Kupiti stan je i dalje skupo te podrazumijeva rad za ratu kredita i samo tri desetljeća dužničkog ropstva. Pronaći ga za najam traži spremnost da se bira između nepristojnih uvjeta i nepristojno precijenjenih garsonijera s pogledom na susjedovu garažu.
Kult vlasništva nad nekretninom odavno se smatra jednim od većih problema domaćeg tržišta rada. Onaj tko se zadužio da napravi kuću ili dođe do svog stana neće se preseliti u neko drugo hrvatsko mjesto, bez obzira na to što se baš u njemu traže i bolje plaćaju ona znanja i vještine koje posjeduje. Podstanari su, pojednostavljeno rečeno, jedini mogli sudjelovati u kretanju radne snage, iako im se tim micanjem nije naročito popravljala kvaliteta života. Tamo gdje je bilo više posla i gdje je rad više plaćan, i najam je imao veću cijenu.
Gradovi u kojima kola neki novac, bilo od turizma ili neke konkretnije, o vremenu i različitim okolnostima manje ovisne djelatnosti, kao da se natječu u tome tko će kupnju ili najam učiniti težim, pa je prvo preskupo, a drugo jedva, ako i toliko, moguće. Istodobno, plaće rastu i do 100 kuna u pet-šest godina, dok se poreznom politikom građanima omogućuje da za 12 mjeseci uštede i do 114.
Istina, nekretninsku muku nema samo Hrvatska nego i, recimo, Njemačka, samo što se u Berlinu bave i rješenjem koje je zapravo univerzalno, a podrazumijeva masovnu stanogradnju i strogu kontrolu cijena onoga što je država napravila za najam.
Ako je, a jeste, jedini smisao države osiguravanje dostojnog života svojim građanima, to u ovom slučaju znači da masovna stanogradnja takva i bude - ne, dakle, da se pravi 500 stanova u Zagrebu, 200 u Šibeniku i oko 12 u Daruvaru - već da se zbilja gradi na veliko i onda sagrađeno daje u najam po osjetno nižim cijenama od sadašnjih.
Gradonačelnik Dubrovnika, Mato Franković, prije dvije godine najavio je gradnju stanova za najam od oko 1500 kuna mjesečno, uz mogućnost otkupa nakon deset godina, s tim što bi se budućem vlasniku računalo i plaćeno u vrijeme podstanarstva. Ma koliko bio revolucionaran, njegov koncept nije bez mana i, što je puno gore, nije percipiran kao važna ideja koju treba nadograditi.
Jugoslavenski sustav osiguravanja krova nad glavom je bio, kako je jednom rekao Stipe Šuvar - koji je o tome znao sve - preskup, no i da nije, nerealno ga je zagovarati u sadašnjem vremenu. Prepustiti tržištu da samo regulira cijene nekretnina, bez obzira na njihovu namjenu, pogubno je i za ekonomiju i za obrazovanje i za održavanje života u centrima gradova.
Ako, dakle, treba raditi samo za ratu kredita ili mjesečni najam, pa ako je cijena studentskog stana povoljnija negdje drugdje, gdje god to bilo, i ako će se gradske jezgre svoditi na skup apartmana, posljedice su predvidive koliko i pogubne. Dublin će, u prijevodu, postati bolji izbor od Zagreba, a Hamburg od Splita. Zapravo već jeste, samo što se od povremenog bilježenja te činjenice nije maklo niti se micanje nazire.
