Ova zemlja udaljena više od 1000 kilometara od naše, prva je zemlja na svijetu po broju vlasnika privatnih stanova. Rumunjska. Iako se ovako naoko čini kako zbog toga njezini stanovnici žive u blagostanju, i u svojim stanovima, do kojih većina Hrvata dolazi teškom mukom, kupovina nekretnine nije ni njima nimalo lak zadatak.
Po podacima Eurostata 96 posto Rumunja žive u stanovima u privatnom vlasništvu. Vladine politike, ekonomske promjene, te manje mogućnosti unajmljivanja i socijalni pritisak da ljudi postanu vlasnicima nekretnina u kojima žive, doveli su do toga da se vlasništvo nad nekretninom u Rumunjskoj u potpunosti izmijenilo tijekom generacija. Prestigli su i Hrvatsku, koja je na visokom trećem mjestu u Europi po broju ljudi koji imaju vlastiti stan ili kuću, a takvih je kod nas nešto više od 92 posto, dok je druga Litva.
Začelje ljestvice u EU drži Njemačka gdje je 2011. tek nešto više od polovine građana, odnosno njih 53,4 posto, živjelo u nekretnini čiji su ujedno bili vlasnici. U Austriji odgovarajući udio iznosio je 57,5 posto. Nešto je iznad prosjeka EU-a i Nizozemska, sa 67,1 posto, i Velika Britanija, sa 67,9 posto.
Najniži udio vlasnika stambenih nekretnina, samo 43,8 posto, bilježila je 2011. Švicarska koja je obuhvaćena istraživanjem kao članica Europskog ekonomskog prostora.
"Rumunjski srednji sloj izgrađen je na kredit", rekao je antropolog i predavač Bogdan Iancu.
Tijekom 90-ih godina, završetkom komunističke vladavine u zemlji, u državnom vlasništvu bilo je oko 70 posto nekretnina, kako kaže Bogdan Suditu, profesor na Sveučilištu u Bukureštu. U trenutku kada je vlada počela prodavati te stanove, ljudi su pohrlili da ih kupe. Bili su to stanovi u kojima su oni živjeli i to su naravno i željeli, posebno zato što je i cijena tih nekretnina bila povoljna. Devalvirana valuta i rastuća inflacija omogućila je povoljnu kupovinu svima koji su željeli.
"100.000 rumunjskih leja za stan 1991. godine bila je jako dobra cijena. 1994. godine to je bila cijena TV-a u boji", objašnjava Suditu.
Ne samo da je bilo lako postati vlasnikom stana, već je i rumunjska vlada smanjila gradnju javnih stambenih jedinica nakon 1996. godine. I tako je kupovina nekretnine postala u startu povoljnija opcija.
"Biti vlasnik vlastitog doma donosi niz prednosti, pa ja potičem i svoju djecu da učine tako", rekla je 66-godišnja Carmen Ralea.
Iako zemlja nije oduvijek bila takva, danas je vlasništvo nad stanovima zapravo postalo uobičajeno. Kako kaže Suditu zapravo ni nema puno javnih zahtjeva za alternativu takvom vlasništvu. No on također vjeruje kako entuzijazam dolazi zbog manjka drugih stanova koji su pogodni za život. A u nekim slučajevima ljudi uopće nisu ni obaviješteni o drugim mogućnostima, piše BBC.
"Svi vam prodaju tu ideju vlasništva nad nekretninom. Roditelji, banke će vam ponuditi jeftine zajmove, graditelji nekretnine povoljne uvjete i niz mogućnosti. Svi o tome razgovaraju i samo razmišljaju kako postati vlasnikom nekretnine u bilo kojem slučaju", naglašava.
U trenucima kada generacija X ulazi na tržište rada i dolazi u trenutke kada su sposobni biti možda i vlasnici stanova, razmišljanja o nekretninama nisu se izmijenila u zemlji, no globalna financijska kriza taj je postupak otežala, posebno sada kada je došlo do velike ponude. Rumunjska je tako uspostavila program za vlasništvo nad prvom nekretninom 2009. godine na početku krize kako bi budućima vlasnicima pomogla da dođu do prvog stana.
"Program je pomogao u oživljavanju tržišta nekretnina. Potaknuo je izvođače radova, ali i ljudima ponudio niz povoljnih kredita, sa stopom plaćanja unaprijed od samo pet posto", objašnjava kreditni posrednik Dragos Nichifor.
Nakon što je bez stana ostao u razvodu, 48-godišnji Catalin Pomeanu, svoju je drugu nekretninu morao predati banci u trenutku kada mu je rata kredita 'pojela' gotovo cijelu njegovu plaću. Nakon nekoliko loših iskustva sa unajmljivanjem stana, uspio je kupiti kuću oko 60 kilometara izvan Bukurešta. Iskoristio je novac od prodaje stane kojeg su njegovi roditelji kupili tijekom procesa privatizacije 90-ih.
"Za mene je to ostvarenje sna. Ne samo to što imama kuću sa vrtom, već i činjenica da imam svoj vlastiti dom gdje mogu napraviti što želim i radim to za sebe", rekao je.
Iako je zabilježeno smanjenje stanova u vlasništvu u slučaju milenijalca i poraslo je tržište trajnog najma, što je posve prirodno u ostalim zemljama, kako kaže Iancu, unajmljivanje stana samo je privremena faza u životu Rumunja.
"Ne postoji dobro definirani legalni okvir, nikakav zakon koji bi regulirao prava i obveze za unajmljivanje stanova u Rumunjskoj. To je i glavni razlog zbog kojeg Rumunji žele postati vlasnici stanova", smatra Nichifor.
Cijene najma su niske, što znači da izvođači koji su ih sagradili svoj uloženi novac ne bi vratili godinama. Većina stanodavaca u Rumunjskoj imaju od jednog do tri stana u vlasništvu, za koje će Nichifor reći da su neugledni i imaju namještaj loše kvalitete. Uz njihove mutne zakonske okvire za unajmljivanje stanova, koji su naklonjeniji stanodavcima nego stanarima, unajmljivanje stana nije pogodna opcija.
2015. godine Razvan Dumitrasconiu i njegova tada trudna supruga Giorgiana Boboutanu, dva tjedna prije termina, dobili su obavijest od svog gazde da se moraju iseliti iz stana, budući da ga je on odlučio prodati. I tako su krenuli u potragu za stanom, i to kroz program kupovine prve nekretnine.
Nakon što nisu uspjeli kupiti stan kojeg su željeli, kupili su stan u novoj stambenoj zgradi u selu pored Timisoara. Zgrada je bila građena na sred polja. Nisu tada htjeli podići veliku hipoteku, pa će kredit otplaćivati 30 godina.
"Nismo imali alternativu, i kredit nam je bio jedni način da dođemo do stana", rekao je Razvan .
"U idealnom svijetu, htio bih biti stanar, podstanar, kada bi imao sigurnost da ću u tom stanu moći ostati koliko želim. Da sam prije tri godine unajmio stan preko neke tvrtke, učinio bi tako", rekao je 31-godišnji Stefan Pana koji je dvosoban stan u okolici Bukurešta kupio 2015. godine.
U njega je uložio dio novca kojeg je dobio prodajom naslijeđenog stana. Imati svoj stan, pa makar to bilo i na udaljenoj lokaciji, činilo mu se kao najsigurniji izbor.
Kada je Iulia Baceanu imala 13 godina, ona i njezin rođak naslijedili su obiteljsku kuću u rodnom gradu Ploiesti. Kuću su prodali i ona je dio novca stavila sa strane kako bi si olakšala kupovinu vlastitog stana u budućnosti. Kada je počela studirati na Sveučilištu arhitekture u Bukureštu živjela je u domu, kako bi uštedjela novac.
Ova sada 30-godišnjakinja je jedna od sretnika koji su naslijedili novac uz pomoć kojeg su kupili stan. Kada se uspoređuje sa svojim prijateljima i kolegama koji su podstanari, sretna je, jer ne troši toliko novaca na stanarinu, i uspijeva uštedjeti. Bez obzira na daljnji razvoj, Rumunjska i dalje ostaje zemlja vlasnika stanova.
Po izvješću kojeg su napravili Svjetska banka i rumunjski razvojni program, "praktički odsutno tržište stanova za najam" direktno doprinosi prenapučenosti dok generacije i obitelji i dalje ostaju zajedno, žive zajedno unatoč proširenju obitelji. Izvješće pokazuje kako je više od trećine stanova u Rumunjskoj u lošem stanju, sa strukturnim problemima, problemima sa toplinskom izolacijom, i slabom zaštitom od potresa, a Rumunjska je zemlja s najvećim rizikom u Europi. Među nekim razlozima takvog stanja je i činjenica kako si mnogi vlasnici stanova zapravo bilo kakav popravak istog ne mogu priuštiti.
"Nisam sigurna da li je biti vlasnik stana prokletstvo ili blagoslov", rekla je 42-godišnja Cristina Ana.
