Top News
3991 prikaza

Što smo naučili o kultu ličnosti i ulizicama iz jednog intervjua

HRT
Razgovor novinara i šefa Vlade na HRT-u potaknuo je šefove nacionalne televizije u obrani premijera. Kao da se on sam nije u stanju obraniti od novinarskih pitanja

Nastup Andreja Plenkovića u prošlotjednoj emisiji “Nedjeljom u dva”, a još više reakcije koje su uslijedile nakon njega, otkrile su pravo lice Hrvatske na isteku četvrte godine Plenkovićeve vladavine. Nakon što je novinar Aleksandar Stanković pokušao iz premijera izvući odgovore na ključna pitanja njegova mandata, poput korupcije ili ministarskih afera, sutradan je na Programskom vijeću HRT-a glavni urednik televizije Bruno Kovačević ustvrdio kako “intervju nije bio na nivou jer je Stanković napadao Plenkovića”. 

Glavni urednik javno je stao na stranu premijera, koji je i u intervjuu pokazao da se sasvim dobro zna i sam braniti od novinarskih napada, a ne na stranu svojega novinara koji je plaćen da postavlja teška pitanja nositeljima moći u ovoj zemlji.

NEDODIRLJIVI PREMIJER Top News Zašto bi itko uopće glasao za Andreja Plenkovića?

To je bila pljuska: ne toliko HRT-u, koliko i samom Plenkoviću. Premijeru u čijem je mandatu obnovljena klima podaništva, političkog udvorništva te čuvanja kulta ličnosti premijera i predsjednika HDZ-a na ekranima televizije koju plaćaju svi hrvatski građani. To je više govorilo o Plenkoviću, nego o Kovačeviću.

U samoj emisiji, pak, Plenković je priznao da na kraju svojeg prvog mandata žali zbog dvije stvari: prvo, zbog nedovoljne kohezije unutar njegove stranke, te drugo i mnogo važnije, zbog toga što nije učinio puno više na toleranciji i uključivosti u hrvatskom društvu. A upravo ta poruka poklopila se s dva bitna događaja iz proteklog tjedna. 

Najprije su u zagrebačkoj Kustošiji pripadnici Bad Blue Boysa, stojeći na Dinamovu muralu i razvijajući veliki transparent, objavili što bi radili srpskim ženama i djeci, što je izazvalo zgražanje u javnosti i medijima te dovelo do uhićenja aktera i njihova pritvaranja u Remetincu. A zatim je ministar Vili Beroš u nastupu na N1 televiziji izjavio kako bi za djecu bez roditelja “bilo prihvatljivije” da se smjeste u dom, nego u obitelj istospolnog para. 

 | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)
Na to je opet skočila čitava javnost, pa čak i stručna, koja o problemima napuštene djece ima više spoznaja od političara u lovu na klerikalne glasove, dok je Plenković lakonski dometnuo kako se ministar zdravstva “nespretno izrazio”.

Nije to, dakle, za njega bila homofobija, iako je Beroš diskriminirao istospolne obitelji i gay parove proglasio nepodobnim, pa i nepoćudnim, za podizanje i odgoj djece u krugu obitelji. Bila je to tek “nespretnost”. Međutim, bio je to ozbiljan test tolerancije za premijera Plenkovića i njegova ministra, test na kojemu su obojica neslavno (“nespretno”) pali. 

Istodobno, incident s BBB-ima bio je tek još jedna manifestacija netolerancije koja je postojano uzimala maha u Plenkovićevu mandatu, prigodno eksplodirajući u raznim izbornim kampanjama. Nije ovo bio jedini, a kamoli usamljeni protusrpski ispad. Protiv Srba se huškalo i iz redova HDZ-a, na političkim i crkvenim skupovima, u Hrvatskom saboru, na društvenim mrežama, na fasadama, na tribinama i na školama. 

PLENKI NEĆE PRISTATI Top News Škorini uvjeti za koaliciju s HDZ-om: Ja ću biti premijer!

Plenkovićeva reakcija na takve događaje u pravilu je bila mlaka i najčešće oportunistička. Onda kad je branio Srbe, obično je branio svoj savez s predstavnicima srpske manjine u Saboru. A krivnju za protusrpski ispad u Kustošiji radije je svalio na kućni odgoj, umjesto na političku klimu koja ohrabruje i nadahnjuje takve ispade. 

Ni Beroševa “nespretna” homofobija nije bila izolirani incident. Takvi stavovi vuku se političkom scenom još od Željke Markić i njezina križarskog rata protiv seksualnih manjina započetog prije sedam godina, a manifestiraju se u istupima predstavnika Katoličke crkve, istaknutih političara s desnice, kao i u paljenju i vješanju gay parova na karnevalima. 

Nije, podsjetimo, ni Vili Beroš jedini homofobni kandidat kojega je Plenković stavio na svoju izbornu listu. Tu je i Marijana Petir, svojedobno dobitnica nagrade za “homofoba godine”.

Marijana Petir | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
To je Hrvatska u kojoj Plenković izražava žaljenje što nije više učinio na jačanju tolerancije i uključivosti. Iako njegovi ministri isključuju istospolne parove iz sudjelovanja u društvu i odgoju djece, a na njegovoj se izbornoj listi nalaze osobe koje su javno huškale protiv Srba. 

I kad smo već kod toga, u Plenkovićevu mandatu dobili smo legalizaciju ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, prvo kroz zaključke Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, a nedavno i kroz odluku Visokog prekršajnog suda. 

Dobili smo i provokacije ustaškim insignijama na državnim protokolima, s kojih je predsjednik Zoran Milanović morao demonstrativno pobjeći. A u grčevitom pokušaju opstanka na vlasti Plenković poseže i za ekstremnom desnicom. Žao mu je što nije više učinio na toleranciji i uključivosti? To je zato što se nije previše trudio. U četiri godine, nakon svrgavanja Tomislava Karamarka, Plenković je imao samo jedan značajan i ključan zadatak: stvoriti demokratsku, tolerantnu, civiliziranu Hrvatsku. 

Ekonomija se odavno nalazila na automatskom pilotu pod kontrolom Zdravka Marića i birokrata iz Bruxellesa, gdje se nisu mogli očekivati veliki skokovi i padovi (jasno, do dolaska korona virusa). No politika je, na čelu s novim Plenkovićevim HDZ-om, trebala stvoriti drugačiju klimu u društvu, javnosti, medijima, među građanima... 

DESTRUKTIVNI PLENKOVIĆ Top News Drugi mandat HDZ-a bi mogao biti još gori, još opasniji...

Plenković nije bio radikal, ali se znao okružiti radikalima i poslužiti njihovim uslugama onda kad mu je to trebalo. Fizički se želio obračunati sa zastupnicima, ponižavao je protivnike, omalovažavao kritičare, pokoravao institucije, ali i ohrabrio ustašku nostalgiju, legitimizirao govor mržnje, otvorio prostor paljenju gay lutaka te antisrpskim transparentima i grafitima. O vezama s Viktorom Orbanom ne treba ni govoriti. U Hrvatskoj je radikalizam tragao za uvijek novim žrtvama: Srbima, gayevima, migrantima, udbašima, komunistima... 

A Plenković je sve to promatrao s cinične distance. Kao da su njegove ruke preosjetljive da bi ih prljao raščišćavanjem tog huškačkog i hejterskog blata. Kao da sve to nisu njegova krivnja ni odgovornost. No zato sad izražava žaljenje što Hrvatska nije tolerantno društvo. Bio je to najvažniji Plenkovićev zadatak u prvome mandatu. I on ga, po vlastitom priznanju, nije ispunio. Čemu bismo se onda još mogli od njega nadati?