U ta davna vremena posljednje dubrovačke slave, sedamdesetih godina minulog stoljeća, Dubrovnik bio je grad golubova i mačaka. Malo zatim, golubovi će doći na zao glas, najprije u onoj antologijskoj pjesmi ruskoga pjesnika iz Harkova Vladimira Buriča, koja glasi: “Golubovi su štakori pročelja/ Štakori su golubovi podruma/// Tražim ideju zbog koje bi me razapeli”, a onda i u životima ljudi, jer su od gradskih ptica, koje su se družile s turistima na najljepšim europskim trgovima, postali glavni onečistitelji kulturnohistorijskih spomenika, nametnici i zamazanci, kojih se svakako treba osloboditi. Biva tako s pticama i s narodima. U ta davna dubrovačka vremena, međutim, kada su u Starom gradu živjeli i umirali Dubrovčani, kada su po Stradunu poslovale brijačnice, krojači, postolari i filatelisti, a tada čuvena slastičarnica Kod Cele zamirisala bi pola grada, oko Orlandovog bi stupa bilo glavno golubje okupljalište. Jedan stari Rus koji je bježao pred revolucijom, pa je u Dubrovniku prošao putanju od bogatoga petrogradskog grofa do siromaha koji je izrađivao drvene leptire, oni bi mahali krilima dok bi se pod njima okretalo kolo, koje bi ti štapom gurao niz Stradun, uz te je leptire prodavao sakete načinjene od starih novina, s kukuruzom za hranjenje golubova. Nije lako u današnjem Dubrovniku, ili bilo kojem drugom gradu, zamisliti turiste koji se zabavljaju hraneći golubove i fotografirajući svoju malenu dječicu među stotinama tih ptica.
7769
prikaza
Stradanja mačke Anastazije, posljednje dubrovačke gospođe
1/11
Afera s mačkom, koja se ovih dana širi po žućkastim medijima i društvenim mrežama, ujedno je i najznačajnija dubrovačka kulturna afera ove, a možda i proteklih dvadesetak sezona
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.