U ta davna vremena posljednje dubrovačke slave, sedamdesetih godina minulog stoljeća, Dubrovnik bio je grad golubova i mačaka. Malo zatim, golubovi će doći na zao glas, najprije u onoj antologijskoj pjesmi ruskoga pjesnika iz Harkova Vladimira Buriča, koja glasi: “Golubovi su štakori pročelja/ Štakori su golubovi podruma/// Tražim ideju zbog koje bi me razapeli”, a onda i u životima ljudi, jer su od gradskih ptica, koje su se družile s turistima na najljepšim europskim trgovima, postali glavni onečistitelji kulturnohistorijskih spomenika, nametnici i zamazanci, kojih se svakako treba osloboditi. Biva tako s pticama i s narodima. U ta davna dubrovačka vremena, međutim, kada su u Starom gradu živjeli i umirali Dubrovčani, kada su po Stradunu poslovale brijačnice, krojači, postolari i filatelisti, a tada čuvena slastičarnica Kod Cele zamirisala bi pola grada, oko Orlandovog bi stupa bilo glavno golubje okupljalište. Jedan stari Rus koji je bježao pred revolucijom, pa je u Dubrovniku prošao putanju od bogatoga petrogradskog grofa do siromaha koji je izrađivao drvene leptire, oni bi mahali krilima dok bi se pod njima okretalo kolo, koje bi ti štapom gurao niz Stradun, uz te je leptire prodavao sakete načinjene od starih novina, s kukuruzom za hranjenje golubova. Nije lako u današnjem Dubrovniku, ili bilo kojem drugom gradu, zamisliti turiste koji se zabavljaju hraneći golubove i fotografirajući svoju malenu dječicu među stotinama tih ptica.
A mačke? Ovako je to bilo s mačkama: u jesenja i zimska doba, kada bi Dubrovnik počinuo od turista, od slavnih gostiju i od posvemašnjeg teatra, kojemu je taj stari i uslužni grad bio ljetna pozornica, mačke bi polijegale ispred Kneževa dvora, po skalama od Jezuita, uz kuće ispod izloga na Stradunu, loveći zraku sunca i topline, i živeći svoje izvansezonske živote, koji su bili neobično srodni i slični izvansezonskim životima dubrovačkih ljudi. Dok bi pokraj njih prolazio, još uvijek vođen za ruku od svojih starijih, danas odreda pokojnih, zamišljao sam da u tim mačkama zamaskirani žive mrtvi Dubrovčani. Ljudi čija sam imena iz priča znao, i čije smo grobove na Boninovu i na Mihajlu posjećivali, preselili su se, u mojoj fantaziji, u mačke. U to sam odnekud vjerovao kad mi je bilo četiri, pet, šest godina. Ta vjera u mačke raspršila se čim sam krenuo u školu. Ali danas mi se čini da sam vjerojatno od nekoga čuo to da pokojnici žive u mačkama, netko se sa mnom htio našaliti, ne računajući na to da ću povjerovati. A povjerovao sam naprosto zato što je bilo logično. Dubrovačke mačke su u ta posljednja slavna doba ovoga grada bile takve, kao što su i Dubrovčani bili takvi, da je bilo prirodno da mrtvi, nakon što im tijela raznesu po vlažnim i prenapučenim kamenim grobnicama, nastavljaju živjeti u mačkama. Jer mačji se život, po tom mom dječjem uvjerenju, nije značajno u Dubrovniku razlikovao od života ljudi.
U ta doba, civilizacijski gledano, položaj pasa i mačaka u našoj je kulturi i našim zajednicama bio neusporedivo lošiji nego što je danas. Nije tada bilo društava za zaštitu životinja, niti je postojala čitava nauka - koja također može biti iritantna, čim se pretvori u plitak i sektaški društveni aktivizam - koja bi dokazivala da mačke i psi, kao i sve druge životinje, na ovaj svijet imaju jednako pravo kao i mi, te da je ostvarenje našeg prava umnogome uvjetovano ostvarivanjem njihovih prava. Ali svejedno, u tom Dubrovniku mačke su se poštovale. Kao što su se poštovali i golubovi. Inače, mačke su sklone loviti golubove, ali ne sjećam se da su ih i u Dubrovniku lovile.
Što su tad turisti mislili o mačkama? Što je o mačkama mislio Kosta Strajnić, nestor svih budućih zaštitnika kulturnohistorijskih spomenika u Dubrovniku? A Lukša Beritić? A kći njegova, Dubravka? Doista, kako se Dubravka Beritić odnosila prema mačkama? I na koncu, što o mačkama kaže posljednji branitelj Dubrovnika, gospar Niko Kapetanić? Njega bismo baš i mogli pitati, premda njegova u ovoj stvari nije sasvim ubrojiva. Osim što je na svoju ruku, gospar Niko je Konavljanin, a ne Dubrovčanin. Ali svejedno, nije poznato da se zbog toga što je Konavljanin, ili što je posljednji živi branitelj starina ovoga grada, gospar Niko Kapetanić obračunavao s dubrovačkim mačkama.
U ona davna vremena posljednje dubrovačke slave, Dubrovnik je bio europski kulturnopovijesni spomenik, ali i živi, vrlo neobični, ali u kulturnom smislu neobično moćni hrvatski i jugoslavenski grad, u kojemu su se svakog ljeta održavale čuvene Dubrovačke ljetne igre, na kojima su održavane neke od najvažnijih kazališnih i glazbenih manifestacija u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Danas, Dubrovnik je poprilično devastiran europski kulturnohistorijski spomenik, smješten u nekoj dubokoj provinciji, dolje na samom repu Hrvatske. Dubrovnik danas je opustjela karaula na granici s istokom, na čijoj su se rasprodaji pristojno obogatili brojni Dubrovčani. U Starom gradu - a Stari grad je zapravo Dubrovnik, sve drugo je ukras i dodatak - Dubrovčani danas ne žive. Zapravo, ne živi nitko. Pokupovali su ga za velike novce neki čudni ljudi, kao što se kupuju zlato i dijamanti. Dubrovnik je tu samo da sačuva vrijednost njihovom uloženom novcu. Golubova u tom gradu više nema na način na koji ih je nekada bilo. Danas, oni su kao u Buričevoj pjesmi - štakori. Ali mačke su ostale kao posljednji autentični, domorodni stanovnici Grada. Jedine Dubrovkinje i Dubrovčani u Starome gradu, pored onih nekoliko stotina neiskorjenjivih ljudi, pripadaju tom posljednjem živom dubrovačkom plemstvu, čiji bi rod svakako trebalo uklesati u kamen Kneževa dvora, prije nego što i Knežev dvor ne bude prodan nekom McDonald’su ili nekom Putinovom oligarhu: Felis silvestris forma catus. Svi Gondole, Gozze i Caboge, Palmotte, Ragnine i Sarace, Tudisi, Sorge i Menze mrtvi su da mrtviji ne mogu biti. Žive su samo njihove mačke. One čine taj slavni i toliko važni kontinuitet s dubrovačkom prošlošću i poviješću.
Recimo da to govorimo u šali. Ali kada je o dubrovačkim mačkama riječ, ono što je izrečeno u šali, tačno će biti i u zbilji. Ljudi kojih se ja sjećam, i koji su u Dubrovniku živjeli u skladu sa šukunbabama i šukundjedovima ovih današnjih dubrovačkih mačaka, nisu imali pojma ni o specizmu, ni o položaju domaćih životinja u modernome europskom društvu, niti ih je za sve to bilo briga. Ali, sa strane gledano, da je njihov Dubrovnik grad vidjelo se upravo po mačkama. Gradom ga nisu činili čuveni dubrovački hoteli, ni jednako čuveni hotelijeri, niti su ga gradom činila sjećanja na Iva Vojnovića i Kostu Strajnića, pa čak ga ni Dubravka Beritić nije gradom činila. Nego upravo te mačke. Po njima su svi ti slavni i veliki ljudi, sve te ikonične figure europske i svjetske kulture i povijesti, koje su nekad posjećivale Dubrovnik, a danas to ne čine, jer bi im u Dubrovniku bilo skupo i dosadno, s pouzdanjem znali da su došli na živo mjesto, a ne u neko muzealno prkno od grada. Jer u muzealnom prknu od grada, koje se skriva iza plastičnih i aluminijskih pendžera ekstra kvalitete, mačke kvare lažni dojam.
Afera s jednom dubrovačkom mačkom, koja se ovih dana širi po žućkastim medijima i društvenim mrežama, vazda sklonim melodramatiziranju kućnih ljubimaca, ujedno je i najznačajnija dubrovačka kulturna afera ove, a možda i proteklih dvadesetak sezona. Naime, uprava Dubrovačkih muzeja, institucije koja upravlja Kneževim dvorom, zaoštrila je svoj obračun s mačkom Anastazijom, koja tu od rođenja živi i kojoj su neki dobri ljudi načinili kućicu, da se Anastazija unutra sklanja kad je kiša i kad joj je hladno. Ranije, uprava bi Anastazijinu kuću uklanjala samo u vrijeme sezone, a sad su odlučili da to zastalno učine. Jer sezona u njihovom muzeju traje cijele godine. Kažu da protiv mačke nemaju ništa, ali da njezina nastamba nagrđuje kulturnohistorijski spomenik. (Šteta što Kosta Strajnić nije živ, pa da ih čuje…) Na to, predsjednik udruge Nazbilj Srđan Kera načinio je kućicu za Anastaziju, koja je posve u duhu arhitekture Kneževa dvora. Remek-djelce zajebancije, ali i savršeno funkcionalan dom za jednu dubrovačku gradsku mačku, koje sa stanovišta zaštite kulturno-historijskog dobra ima još jednu značajnu kvalitetu: oku je skoro nevidljivo i jednostavno se može ukloniti! Za razliku od žvakaćih guma polijepljenih po Stradunu ili flomasterom išaranog kamenja, te za razliku od plastične stolarije, koja se gradom širi kao bubonična kuga, dom mačke Anastazije naprosto je lijep i autoironičan. Za razliku od uprave Dubrovačkih muzeja, autor kućice umije misliti iz kulturnohistorijskog spomenika, pored toga što umije misliti o kulturnohistorijskom spomeniku. Osim toga, njemu je kao kulturnom čovjeku jasno još nešto: turisti, ako nam je njihova dobrobit već jedina briga, bit će oduševljeni Anastazijinom kućom… Ali uzalud, kad su iz Dubrovačkih muzeja istoga časa bijesno naložili da se kućica ukloni. U tome ih je, nevješt, podržao dubrovački gradonačelnik Mato Franković. On je, nesretnik, pritom pokušao da bude i na jednoj, i na drugoj strani. I na strani svojih činovnika iz Dubrovačkih muzeja, i na strani mačke Anastazije, čiji je ugled, sasvim zasluženo, u očima javnosti ponešto veći od ugleda dubrovačkih gradskih činovnika. I tako je, o nevolje, Franković na svom fejsbuku sastavio ovo: “Draga Anastazija i Archibalde te ostale mačke koje pohodite Knežev dvor, kiša je i lijepo ste se skrile što od ljudi, što od ovog lošeg vremena. Čujem da vas je netko želio strpati u kućicu, očito ne znajući da vama ljepše kućice od trijema Kneževa dvora nema. Nitko vas dirati neće, a kao što smo i do sada pazit ćemo vas i dalje. Stojte mi dobro!” Ne misli on da mačke, kao ni ljudi, pa čak ni golubovi, ne žive po trijemovima. Na trijemu je hladno, a svatko od nas htio bi svoj dom, gdje mu je toplo i gdje po njemu vonja.
Međutim, postoji nešto drugo što vrlo karakteristično izbija iz Frankovićeve reakcije, a čime odiše i svaka riječ koju su o ovom slučaju izvoljeli da izreknu iz uprave Dubrovačkih muzeja: bitna kulturološka razlika, iz koje proizlazi nerješiv društveni nesporazum! O tim ljudima, o Frankoviću i njegovim muzejskim činovnicima, priznajem da ne znam ništa. A nizašto ni ne moram znati, jer nitko od njih, uključujući samog gradonačelnika, nema zasluga čije bi poznavanje bilo stvar opće kulture. Oni su, dakle, neki privatni ljudi. Za Matu Frankovića, recimo, vidim da je rođen u Dubrovniku. I moram priznati da sam time pomalo iznenađen. Jer ono što je na svom fejsbuku poručio dubrovačkim mačkama pripada kulturno-identitetskom prostoru sela. Na selu mačke love miševe, psi čuvaju ovce ili odlaze u lov, dok se ljudi i prema mačkama i prema psima tradicionalno odnose kao prema životinjama do čijih se životnih uvjeta drži upravo onoliko koliko se od njih ima koristi. Ljude na selu može se u tome savršeno razumjeti. Osim što nije lako živjeti seoskim životom, životinje su, iz seoske perspektive, supstancijalno različite od ljudi. One su ljudima podređene, njihova tradicionalna uloga je da ljudima olakšavaju da budu ljudi. Seljaci životinje vole, ali ta ljubav drukčije je uvjetovana od ljubavi gradske čeljadi prema životinjama.
Ideja da bi se mačka od kiše i zime trebala sklanjati ispod trijema u biti je seoska, a onda i seljačka. Anastaziji je, kažu, čak osamnaest godina. Tu mačju staricu zima će ubiti. Ali još više je seljačka, u najboljem slučaju neprosvijećena i demodirana ideja da bi mačke i uredne mačje nastambe mogle omesti turiste u njihovom uživanju u kulturnohistorijskim spomenicima današnjeg Dubrovnika. Istina, veliko je pitanje, s obzirom na strukturu turističke ponude i potražnje u Dubrovniku, koliko te ljude uopće zanimaju kulturnohistorijski spomenici, budući da oni uglavnom siđu s kruzera da bi olakšali crijeva i bešku na čvrstome tlu, ali svatko tko nije baš sasvim uronjen u kulturni kontekst sela, seoskog ognjišta i seoske izbe bez prozora, u stanju je shvatiti da će čak i svaki takav turist, zainteresiran gotovo isključivo za defekaciju i kupovinu najjeftinijih suvenira, biti očaran - mačkama. Više će se tom Japancu svidjeti Anastazijina kućica u stilu Kneževa dvora, nego sam Knežev dvor.
I nije mi toliko žao Anastazije i ostalih dubrovačkih mačaka, osuđenih na ljude koji su u temeljnom nesporazumu s Dubrovnikom. Žao mi je uspomena na taj grad, čijoj sam posljednjoj slavnoj epohi kao dječak svjedočio, vjerujući da u dubrovačkim mačkama žive neke naše umrle gospođe i gospari. Na kraju, o tim ljudima i njihovim mačkama napisao sam “Roman o Korini”, nakon kojeg u Dubrovnik više nijesam silazio.
