Gojko Šušak umro je 3. svibnja 1998. godine i iza sebe ostavio ogromno nasljedstvo. Kao ratni ministar obrane jedan je od najzaslužnijih za uspješnu obranu Hrvatske i konačno oslobođenje svih okupiranih teritorija. Počnimo ipak s nekom kronologijom. Šušak je rođen u Širokom Brijegu 1945. godine kao šesto dijete. Obrazovao se u Širokom Brijegu i Rijeci da bi 1968. pobjegao iz Jugoslavije prije služenja vojnog roka. Na kraju je završio u Kanadi gdje su već živjela njegova dva brata.
Aktivno je sudjelovao u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici što mu je vjerojatno omogućilo i ulazak u prvu hrvatsku vladu i to kao ministar iseljeništva. Nakon osamostaljenja Hrvatske je Gojko posjećivao brojne iseljenike i prikupljao novac za nabavku oružja, a prema nekim izvorima je oko 5.000 pušaka korištenih u hrvatskoj vojsci krajem 1991. kupljeno novcem kojeg je Šušak prikupio od iseljenika. Nakon imenovanja ministrom obrane je otvoreno rekao je o vojsci samo čitao. "Za to sam, tako mi Boga, i te kako kompetentan. Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države.", kazao je Šušak u intervjuu Jasni Babić 3. travnja 1992. godine.
I dok se u određenim dijelovima našeg društva veliča Šuška gotovo kao bezgrješnog, važno je upozoriti na neke njegove postupke koje možemo nazvati i duboko kontroverznima. Uzmimo za primjer samo pad Vukovara. Bit ćemo blagonakloni i pretpostaviti da nitko nije očekivao Ovčaru i masakr zarobljenika, ali dok je Vukovar padao, Šušak i Franjo Tuđman su vladi prepustili sve odluke.
Franjo Gregurić je još 1998. godine objavio zapisnik za sjednice Vlade održane 17. studenog 1991. gdje Dražen Budiša oštro i potpuno otvoreno kritizira Šuška i Tuđmana. "Ja se slažem da treba sve učiniti da se spase ti ljudi, ne gledajući sada puno s kim ćemo razgovarati. Najvažnije je da ih se spasi. Ne samo što nisam zadovoljan, nego bih mogao reći da sam i pomalo ogorčen što smo se kao Vlada doveli u situaciju da najtežu političku odluku u ova četiri mjeseca donosi ova Vlada. A ja postavljam sada pitanje: zašto ova Vlada nije bila u situaciji da u ova četiri mjeseca donosi sve ključne odluke? I, postavljam drugo pitanje: gdje je predsjednik države sada? Zašto mi tu odluku donosimo, a do sada nismo bili u prilici donositi najvažnije odluke? Rekao sam članovima Vlade da sam se jutros o ovome želio konzultirati s Predsjednikom Republike, jer je to isključivo njegovo pravo. Međutim, Predsjednika Republike nema.", kazao je Budiša.
Šušak i Tuđman su u to vrijeme bili u Gospiću gdje su ih svečano dočekali.
Na kasnijim suđenjima za ratne zločine izići će teške optužbe na Šuškov račun. Možda i najtežu izrekao je Josip Manolić prije gotovo dva desetljeća na suđenju "gospićkoj skupini" u Rijeci. "Hrvatski državni vrh je potkraj 1991. imao dosta jasnu sliku o nestanku ljudi na gospićkom području. Dr. Franjo Tuđman zapovjedio je Smiljanu Reljiću da na informativni razgovor privede Tihomira Oreškovića, jer su sve prikupljene informacije ukazivale na to da je upravo on bio glavna osoba s kojom se mogu povezati tadašnja ključna zbivanja u Gospiću", rekao je Manolić.
Tuđman, uz Manolićevu podršku, htio je, navodno, privesti Oreškovića. Međutim, Šušak je tražio da vojska procesuira Oreškovića. "SIS je preuzeo 'slučaj Orešković', ali istraga nije nastavljena", kazao je Manolić u srpnju 2002. godine.
Osim toga, Šuška se povezuje s tajanstvenim ugovorima s odvjetnikom Davidom Rivkinom. Prema nekim procjenama, taj odvjetnik je zaradio oko 11 milijuna dolara, ali nitko nije znao tko je u ime Hrvatske potpisao tako "debeli" ugovor s Rivkinom. Vjesniku je 2000. godine iz više izvora rečeno da je vjerojatno Šušak potpisao takav ugovor s odvjetnikom koji je zastupao Darija Kordića u Haagu te Republiku Hrvatsku u tužbi protiv Savezne Republike Jugoslavije.
Gojko Šušak umro je dvije godine ranije od raka pluća i bilo je lako na njega svaljivati odgovornost za brojne kontroverze. Kako piše hrvatska inačica Wikipedije: "Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje SAD u ožujku 1996. godine na liječenje u bolnicu Walter Reed. Nakon neuspjelog liječenja u SAD, liječenje nastavlja u Hrvatskoj. Uslijed naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava u 53. godini života. Pokopan je 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. William Perry prisustvovao je pogrebu kao službeni predstavnik Sjedinjenih Država i u svom govoru naveo: 'Za Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, a za Sjedinjene Države je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru'."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
jedina greška je rat sa bošnjacima i podjela BIH sa Miloševićem..ha, valjda je htio Hercegovinu u Hrvatskoj..pa bi se tada zvali "HiH"....Hrvatska i Hercegovina.., na žalost, mnogi su za tu ideju ostali bez glave .Svijet nije dozvolio prekrajanje granica...