Dragan Vasiljković, poznatiji pod zloglasnim nadimkom Kapetan Dragan, osuđen je na 15 godina zatvora, stoji u presudi Županijskog suda u Splitu. Proglašen je krivim za zlostavljanje zatvorenika u Kninu i napad na policijsku postaju u Glini
Već krajem 1990-ih Draganu Vasiljkoviću bilo je jasno da mu zbog svega onoga što je radio u ratu u Hrvatskoj prijeti da zaglavi iza rešetaka, brat bratu, otprilike do kraja života. O svom angažmanu među "Knindžama" u Krajini, Vasiljković je po Beogradu tada naivnijim građanima pričao da je sve što je među Knindžama radio kao vojni instruktor bilo da je pazio da su uredni, obrijani, da se ne opijaju i slično. Da budu pristojni, umiveni i mirisni ljudi koji su si iz razonode komplimentirali tako što su sami o sebi pjevali kao o četnicima. Dokumentarni materijal o Vasiljkovićevom putu tijekom rata, a internet ga je pun, svjedoči, međutim, da je on među srpskim pobunjenicima u Krajini bio na glasu kao besprimjerni heroj.
"Kapetan Dragan", podsjeća snimka iz studenog 1991., osjećao se u to vrijeme toliko moćnim da se drzne posvađati sa samim Vojislavom Šešeljom koji je tada navratio smirivati sukob između Milana Martića i Milana Babića, pa i očitati bukvicu Vasiljkoviću što je stao na stranu Martića. Nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme Šešelj bio takva pojava među novočetničkim i sličnim paravojnim postrojbama da je čak i jednom Arkanu, koji je već naveliko divljao sa svojim vodovima smrti, prijetio da će "on biti prvi kojega će ubiti".
"Za njega (Šešelja) Babić je heroj, a ja sam samo kondicioni instruktor!?", skanjuje se Vasiljković na snimci iz Dalmatinske Zagore u jesen 1991. Nekoliko sekundi poslije, na to mu Šešelj ipak priznaje: "Da, došao je ovde i ovde je dao mnogo...", rekao je misleći na Vasiljkovića, a Vasiljkoviću to nije dovoljno, te mu uskače u riječ i dodatno mu nabija na nos: "A Babić je za vas heroj!", na što se Šešelj brani. Da ne bude zabune, bilo je to samo tri dana nakon pada Škabrnje i upravo mesarskih zločina nad hrvatskim civilima iz Škabrnje. Internet je pun svjedočenja podjednako i zarobljenih hrvatskih vojnika i civila koje su i "Knindže" i Vasiljković osobno mučili, mlatili, povremeno i ubijali.
Primjerice, ispovijest preživjelog zarobljenog tada 23-godišnjeg hrvatskog vojnika kojega su mučili strujom, vezali mu žicu za testise, da bi usred tog njihovog "zabavljanja" upao Vasiljković i rekao: "Kad ih mlatite, onda to radite kako treba." Zarobljenoga je potom iz sve snage potegao nogom u vojničkoj čizmi u glavu, ovaj se srušio slomljenog nosa, praktično razbijenog pola lica, da bi ga Vasiljković nastavio cipelariti na podu. Slikao se vojničke odore raskopčane na prsima do pasa, pozirao je u ratno-pjesničkim pozama uz lubanje, Vasiljkoviću se na nijednoj snimci ne vidi da bi mu se potkralo da nije u pomno namještenoj šminkerskoj ratnoj pozi. Riječ je, očito, o čovjeku koji je jako uživao hvaliti svoje "ratne podvige" pred kamerama.
Za borbe oko Škabrnje volio je pričati da su on i njegovi ljudi, Knindže, ostali na položaju čak i nakon što su se povukli svi oni tipovi oko Milorada Ulemeka Legije, onog istog koji će 2003. dati ubiti srbijanskog reformističkog premijera Zorana Đinđića. U Glini, za što je Vasiljković također na Županijskom sudu u Splitu optužen za ratne zločine, volio je pozirati kao "osloboditelj Banije", i to onih dana kad su tamošnji civili Hrvati bježali praznih ruku kako ne bi bili ubijeni kao njihovi susjedi samo nekoliko trenutaka ranije. A to nije ni pola priče. U srpnju 1992. čak je stigao biti u Zvorniku u trenucima kad su Arkanovi psihopati jurnuli prvo na Bijeljinu, potom na Zvornik, gradiće koji se praktično nisu imali čime braniti.
I dok su Arkanovci divljali, mučili i ubijali one koje su pohvatali, Vasiljković se utaborio u hotelu Vidikovac i tamo opetovano silovao Bošnjakinju koju je, kako je ona sama opisala puno godina poslije, odabrao da mu bude seksualna robinja. A niži katovi hotela, koji je tih dana plivao u krvi, bili su tranzitni centar za pohvatane žrtve. O tome koliko su Vasiljkovićeve tvrdnje da je sve to laž bile uvjerljive u Australiji, dovoljno govori već to što je on uspio postati prvi australski državljanin kojega je ta zemlja izručila na ime optužbi da je činio užase u nekom ratu. A sve da i nije bilo ratova po Hrvatskoj i BiH, Vasiljković ni tada ne bi bio neko posebno ugodno ni pristojno društvo. Rođen u Beogradu 1954., otac mu je poginuo dok je bio još dječarac, te je završio prvo u sirotištu, a potom u udomiteljskoj obitelji.
Tek 1967. majka ga je dovukla sebi u Australiju gdje je živjela s još dvojicom sinova. I tu je krenulo. Kao tinejdžera policija ga je uhvatila kako pokušava prodati neke vrijednosti koje je upravo bio pokrao, a malo potom i usred posla u kojem je prisiljavao žene na prostituciju. Sudac je tada pred njega postavio izbor; ili će ići u zatvor ili će mu dati posljednju šansu, da pokuša okrenuti novi list odlaskom u vojsku. Mladi Vasiljković tada se odlučio za vojsku, što će se pokazati kao definitivno katastrofalno za mnoge diljem svijeta. Prvo četiri godine u vojsci, potom vojni instruktor po Africi i Južnoj Americi... Poučeni iskustvom s njim u Hrvatskoj i BiH, danas možemo samo pretpostavljati na što je nalikovao njegov životni put prije nego što se 1988. pojavio u Srbiji.
U Kninu se, pak, među pobunjenim Srbima oko Milana Martića pojavio već u jesen 1990. i stao im prodavati priču da im je obrana loše organizirana. Sve dalje zapisano je u optužnici s kojom se Vasiljković mora suočiti.
