U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu u 11 sati i 25 minuta 20. lipnja 1928., ovjekovječena je mržnja Srba i Hrvata. Srpski radikal Puniša Račić zapucao je na hrvatske poslanike Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Ivana Granđu i Stjepana i Pavla Radića. Nakon pokolja u Skupštini, Račić je vikao 'Živela Velika Srbija' i neometan i naoružan, izašao iz zgrade Skupštine. Tu ga je čekao automobil te se zajedno s radikalom Draganom Bojovićem odvezao, pisala su 24sata. Vlada je dva sata nakon atentata u svome priopćenju osudila Račićev atentat, ali je naglasila kako se radi o "jednome ličnom zločinu" i kako će atentator biti predan sudu.
Prije nego što su ga definitivno zatvorili Puniša Račić je izjavio pred novinarima: 'Nisam mogao više da gledam, kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio'. Skupština se održala u žučnoj i napetoj atmosferi te sve većim razdorom dvije najveće nacije u zemlji, Hrvatima i Srbima. Situacija je bila toliko kritična da su hrvatsko izaslanstvo savjetovali da ne idu u Beograd i da se možda od tamo ne bi mogli vratiti.
Kao da je sve predvidio
Večer i noć uoči odlaska u Narodnu skupštinu Stjepan Radić proveo je u kući svog nećaka Pavla Radića. Dvadeset i dva sata prije atentata 19. lipnja 1928. godine uredništvu svojih novina 'Narodni val' izdiktirao je članak koji je potom objavljen na prvoj stranici, na sam dan atentata, pod naslovom Paklenski plan Velje Vukićevića i podnaslovima U očajanju predsjednik vlade spreman na sve i Što to snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem? U njemu je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukićević (predsjednik vlade) spreman na sve i da ono što su njegove novine Jedinstvo pisale, da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije samo puka prijetnja.
Ujutro, 20. lipnja 1928. godine, posjetio ga je njegov bliski suradnik Sekula Drljević, čelnik Crnogorske stranke, i pokušao ga je odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu toga dana, upozorivši ga na opasnost od ubojstva koja mu prijeti, koja je "očevidna i neposredna".
Kobna sjednica
Sjednica Narodne skupštine počela je u 9:45 sati s prosvjedima Seljačko-demokratske koalicije jer su na prošloj sjednici zastupnici Narodne radikalne stranke, Toma Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom Stjepanu Radiću. Prvi govornik bio je Ivan Pucelj, govorio je o zapisniku, o neradu parlamenta. Drugi govornik bio je Sava Kosanović, govorio je isto o zapisniku a nakon njega govorio je Svetozar Pribićević, u svezi stavljanja na dnevni red Skupštine pitanje Nettunskih konvencija (konvencije sklopljene između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, kojima su regulirana pitanja što su ostala neriješena nakon sklapanja ugovora u Santa Margherita Ligure (1922) i Rimskih ugovora (1924). Ukupno ih je bilo 31, a pretežno su regulirale pitanja gospodarskih i prometnih odnosa na području Rijeke i susjednih jugoslavenskih općina).
Sjednicu su stalno obilježavale upadice i svađe hrvatskih, crnogorskih i srpskih zastupnika. Kada je Puniša Račić stao pred govornicu i govorio o žrtvi koju je podnio za Jugoslaviju. Smatra se da je do pokolja došlo kada je Račić rekao da je za državu lio krv, a Ivan Pernar mu odgovorio: kaži koliko si krvi prolio, pa da ti platimo u zlatu.
Ogroman sprovod u Zagrebu
Račić je na licu mjesta ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a Stjepan Radić je teško ranjen. Nakon atentata održani su masovni prosvjedi. Prosvjedi su trajali od 20. do 23. lipnja 1928. godine.
Atentat na narodne zastupnike HSS-a u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 prosvjednika a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika. Tada su (21. lipnja) ubijeni mladići Krešimir Jerbić, Nikola Majcen i Gjorgje Bjeloš. 20. lipnja 1928. godine Josip Broz je kao politički tajnik Mjesnoga komiteta KP u Zagrebu, pozvao letkom radništvo i građanstvo na prosvjede protiv režima a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom.
Radić je umro u osam sati i pedeset pet minuta navečer 8. kolovoza 1928. u svojoj vili u Hercegovačkoj cesti br.4 u prisustvu supruge Marije, kćeri Mire i Milice, sinova Vlatka i Branka,zeta ing. Augusta Košutića, i dr. Wenkebacka, sveučilišnog profesora iz Münchena. Tu smrt su odmah oglasila zvona sa katedrale i ostalih zagrebačkih crkava, i svima je odmah bilo jasno za kim zvona zvone. Sa svih dijelova grada Zagrepčani su se odmah uputili Radićevom domu, a oko 11 30. objavili su ju i posebna izdanja zagrebačkih novina.
Za to vrijeme se u tom domu vršilo balzamiranje pokojnikova tijela i kad je taj posao bio završen oko 4.30 obučen je u crno odijelo i stavljen u lijes. U 5.10 su kola sa lijesom krenula u pravcu Zrinjevca, do Seljačkog doma. Ispred kola su išli župnik crkve sv. Blaža Kerdić. župe u koju je spadao Radić, za njim su išli akademska omladina i razne omladinske organizacije.
Iza lijesa su išli članovi obitelji, a iza njih veća grupa narodnih zastupnika Seljačke demokratske koalicije, na čelu sa Svetozarom Pribičevićem i dr. Vladkom Mačekom, te velik broj građanstva i seljaka, koji su se usput priključivali toj povorci. U tadašnjim novinama je ocijenjeno da je pri tome prijenosu tijela sudjelovalo oko 100.000 ljudi, iako je to bilo tako rano izjutra,u vrijeme kad su mnogi ljudi još spavali i nisu mogli ni znati za taj događaj. Na mnogim kućama su vijorile crne i hrvatske zastave, a na prozorima gorjele svijeće.
