ISIS-ova serijska odrubljivanja glava izazvali su užas i strah diljem svijeta. Ali koliko god odvratni i odbojni ovi postupci bili, važno je spoznati da je terorizam proračunat i dobro koreografiran, te nije tek čin bezumlja pojedinaca, kao što se ponekad može činiti. Dapače, ovakve radnje su svjesni, strateški izbori kojima teroristi žele privući pozornost na sebe i svoje ciljeve.
Zbog čega teroristi ustraju u vjerovanju da će se horor i rasulo koje oni proizvode pokazati djelotvornim, krije se u osnovi razumijevanja onoga što ih tjera da namjerno budu toliko nasilni prema svojim protivnicima.
"Muškarac koji će otići tako daleko da nepoznatom čovjeku oduzme život, može vjerovati samo u jednu stvar: da će svojim činom on promijeniti tijek povijesti", izjavio je Itzhak Shamir, budući premijer Izraela, prilikom objašnjavanja strategije atentata, koje su borci za slobodu Izraela prihvatili još 1940-ih godina.
Iako se vrlo često to poriče, ponekad ovakve akcije mogu promijeniti tijek povijesti.
Snaga terorizma djeluje kao žar koji će pokrenuti daljnji požar, što se dokazalo još početkom 20. stoljeća kad je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, jer je to pokrenulo niz koji je doveo do Prvog svjetskog rata. Američka invazija na Afganistan i Irak, kao i rat protiv terorizma uzrokovali su napade 11. rujna, a ISIS-ovo odrubljivanje glave Jamesa Foleyja prošloga rujna vratilo je Amerikance u Irak.
Unatoč ovoj povijesti, uloga terorističkih akcija u širenju konflikata danas je uglavno neprepoznata. Unatoč silnim dokazima, i dalje kao da eksplicitno opovrgavamo mogućnost da teroristi mogu uzrokovati značajne sistemske promjene.
Rodezijski premijer Ian Smith samouvjereno je 1977. godine izjavio da teroristi nikad ne mogu pobijediti. Nakon što je 1983. bombaš samoubojica raznio kamion koji je ubio 214 američkih marinaca u Libanonu, predsjednik Ronald Reagan je izjavio da je najvažnija stvar pokazati da terorističke akcije ne funkcioniraju i dokazati da one neće nikoga otjerati.
Margaret Thacher je IRA-in pokušaj atentata na konferenciji Konzervativaca 1984. godine, prozvala ne samo neuspjelim pokušajem, nego i fundimentalistički neuspješnom strategijom. A u srpnju 2006. godine izraleski premijer Ehud Olmert je obećao da njegova vlast neće odgovoriti na ucjene i neće pregovarati s teroristima.
Unatoč svemu tome, Rodezija je dana Zambija, američki marrinci su uskoro napustili Libanon, Sinn Feinov Martin McGuinness, bivši PIRA terorist, bio je zamjenik sjevernoirskog prvog ministra od 2007., a iste godine se i Olmert preokrenuo i odobrio dogovor s Hezbollahom kojim je oslobođeno pet njihovih zarobljenih terorista u zamjenu za tijela dvojice otetih izraelskih narednika.
Jedan od razloga zbog čega je terorizam pokazivao povijesnu tvrdoglavost jest i vjerovanje različitih terorističkih skupina da njihove akcije mogu biti uspješne strategije. Naravno, pod uvjetom da počinitelji uče jedni od drugih i da postanu sposobni prilagođavati se čak i najgorim mogućim mjerama kojima bi im različite vlasti mogle uzvratiti.
One grupe koje prežive masakr usmjeren u njihovom pravcu, i to od strane policije, vojske i svih pripadajućih državnih službi, uspiju u tome zato što upiju i iskoriste lekcije koje su prošli njihovi preci.
Mnoge bi tako mogao iznenaditi podatak da su brojne od ovih lekcija prvotno bile koncentrirane u višegodišnjoj borbi židovskih militanata tijekom 1940-ih, kad su, unatoč ograničenim sredstvima, odigrali ključnu ulogu u stvaranju izraelske države. Pritom su istjerivali Britance, koji su bili frustrirani onime što dana možemo prozvati i prvom modernom terorističkom kampanjom.
Cijeli tekst pročitajte u The Daily Beastu.
