Predstojeći zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona nanovo je otvorio poneka zapravo neodgovorena pitanja u vezi s tom krajnje desničarskom i svakako iznimno politiziranom zvijezdom. Ili, točnije, o njegovoj publici čija masovnost opet probija rekorde. Koncert na Hipodromu u Zagrebu 5. srpnja trebao bi tako sabrati čak 350 tisuća gledatelja s već kupljenim ulaznicama. Svjetski rekord oboren je tom prilikom i po broju karata, i po brzini kojom su one rasprodane preko interneta. No to je izvođač za kojeg se često podsjeća da je na sceni veličao ustaške zločine nad Srbima, piše Deutsche Welle.
Štoviše, taj kantautor dandanas započinje svoj najveći hit „Čavoglave" upravo pokličem koji su koristile ustaše u Drugom svjetskom ratu. Ipak, dugo zabranjeni pozdravni usklik u međuvremenu je djelomično aboliran, otprilike nalik onom procesu kroz koji je prošao sada aktualni poklič „Slava Ukrajini". Možda se i u takvom kontekstu može pronaći ključ popularnosti estradnog izvođača s nadimkom po automatskoj pušci. No njega očito sluša i mnogo onih koji zacijelo nisu skloni ekstremnom nacionalizmu. Jednostavno, Thompson je u međuvremenu kao pojava „normaliziran", postajući „mainstream", piše DW.
Ili ništa nije baš tako jednostavno, ako medijski i politički tumači fenomena Thompson u pravilu ne uspijevaju otključati tu enigmu. Zašto konzervativne vrednote postaju sve značajnije? Zbog čega jedan desničarski ekstrem s gitarom naoko prerasta čak u antisistemski simbol, i gdje leži problem samog sistema? Zašto se društvene elite ne umiju nositi s tim? Štoviše, one i dalje polaze od privilegiranih vlastitih socijalnih i kulturnih i klasnih pozicija, dok pokušavaju rastumačiti držanje najširih slojeva.
„Sekundarni razlozi interesa za koncert", kaže je Nebojša Blanuša, profesor političke psihologije, „svakako su postpandemijski trend pojačane masovne želje za takvim tipom okupljanja te učinak mjesta i vremena njegovog održavanja, zatim publicitet koji proizvodi 'efekt stada', činjenica da nije dugo održavao velike koncerte, niti objavljivao nove pjesme, kao i zabrane održavanja koncerata u inozemstvu zbog koketiranja s ustaškim pokretom te ideologijom. No ostaje za objasniti što posjetitelji vide u Thompsonu, njegovoj izvedbi i pjesmama, što nadilazi jedan njegov koncert i njega samog."
Blanuša nalazi da su to kultura žrtve, kao i izdanog herojstva, te zazivanje na otpor protiv različitih unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji tobože nikada ne spavaju i stalno ugrožavaju „gene kamene", „vatru" etničkog identiteta i način života. Onaj koji se reproducira kroz religijski posvećenu obitelj, a koje vrijednosti valja ljubiti više od samog sebe. Po njegovu mišljenju, time se proizvodi mentalitet opsadnog stanja i dojam da još uvijek vlada ista ratna situacija kao početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Nadalje, kao i u svim prijašnjim povijesnim razdobljima, bez iznimke, kontinuirano.
"Ona se pojednostavljeno i tendenciozno prikazuju kao surova borba za opstanak", uvjeren je on, "a kroz takvu formulu Thompson u pjesmama i scenografijom na koncertima uprizoruje primordijalni identitet i zaposjeda ulogu glavnog svećenika, proroka sekularne religije etničkog nacionalizma. Ambijent okupljanja kolektivnog tijela publike, melos i sadržaj pjesama pojačavaju emocionalnu identifikaciju s njime, sadržajem koji propovijeda, s okupljenom masom i zamišljenom zajednicom. Riječ je o izvedbenom činu samopotvrđivanja postojanja zajednice koja sebe doživljava kao jedino istinsko hrvatstvo."
Ovaj profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu napominje da takvoj ideji identiteta, u konačnici, demokratski uređenija država i pluralističko društvo, zapravo – smeta: „A to je zavodljiva situacija i za one koji su na koncertu iz puke znatiželje, ili za mlade koji uglavnom žive zagledani u svoje mini-ekrane koji ih drže prikovane u prezentizmu. Tome treba pridodati i slabo poznavanje povijesti, često usvajano preko mitoloških narativa u kojima ima mjesta samo za žrtve vlastite strane, dok su žrtve drugih derealizirane, čemu već više od 30 godina ljestve drže 'mainstream' politika i većina medija."
Dan nakon koncerta, prema Blanušinim riječima, Thompsonovu publiku dočekuje pak surova stvarnost nedalekih ratova, političkih nestabilnosti, migracija, promijenjenog društva s stranim radnicima čije se prisustvo - ne samo na društvenim mrežama - portretira kao invazija koja tobože ugrožava domicilnu kulturu.
Doživljaju opasnosti pridonosi urušavanje međunarodnog pravnog i ekonomskog poretka. Tu su i svakodnevni egzistencijalni problemi, neizvjesnost, prekarnost rada, korupcija, rastuće socijalne razlike još od vremena pretvorbe i privatizacije.
"Tu je i 'neprozirnost' društvenih i političkih procesa, disfunkcionalne institucije i manjak vizije budućnosti koju uobičajeni politički, obrazovni, religijski i drugi akteri te mediji ne mogu ponuditi jer su i sami zahvaćeni istim kaosom. U takvu situaciju Thompson dolazi kao naručen, onaj koji nudi jasnu i jednostavnu, ali potpuno pogrešnu viziju u sebe zaljubljenog borbenog identiteta, te uvijek istu definiciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti za malu naciju u velikom, dezorijentiranom i ispraznom svijetu", zaključuje Blanuša za DW uz opasku da to nije prvo povijesno iskustvo manipulacije takvim koncepcijama.
"Imali smo ih na različitim stranama kroz 20. stoljeće", upozorava on, „ali u najkrvavijem obliku upravo od onih kojih se Thompson nikada nije odrekao. Da ponavljamo tu lošu prošlost, bio bi poraz svih nas."
A da je posrijedi hrvatska verzija „antibirokratske revolucije", drži Boris Buden, filozof i publicist s adresama u Berlinu i Beču te, kako to voli reći u novije vrijeme, na Korčuli. „Naravno da to nema veze s pjevanjem. Riječ je o 'događanju naroda', ali ovoga puta ta birokracija nije jugoslavenska, komunistička i prosrpska", mišljenja je on.
"Nego je europska, liberalno demokratska, kapitalistička i antihrvatska, uključujući domaće euroatlantske elite. Hipodrom je zdvojni pokušaj da se ne bude 'govno na kiši'", posegnuo je Buden za jednom usporedbom s narodom bez države, popularnom u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća.
I nastavio procjenom da se tako želi barem pjesmom staviti „hrvatska puška na hrvatsko rame", a hrvatska lisnica u hrvatski džep: "Da se još jednom odsanja tisućljetni san o suverenosti. Barem na par sati. Barem tu na Hipodromu. Pjevam da zaboravim – da je sve bilo uzalud. Ali, tko zlo pjeva – ne misli!"
