Dvanaest dana kasnije, 20. siječnja, Krleža je još potišteniji: toga dana u Ljubljani Titu amputiraju nogu i Krleža sa strepnjom iščekuje večernji izvještaj liječničkog konzilija. Čengić zapisuje:
“Žao mi je Tita - bile su prve Krležine riječi. - Veoma mi ga je žao. Tito je čovjek koji se u mom životu kreće već više od četrdeset godina kao faktor, i to kao vrlo važan faktor. Kreće se, dakle, u mom vlastitom životu. Ne spavam, po cijele noći sam u mislima s njim. Nerviram se ovom psihozom i situacijom. Čitav život živio je uspravno i sad mora ostati bez noge. Ne mora ništa u ovom slučaju biti tragično, ali i sama kirurška gnjavaža... Što je to sve oko čovjeka? To su morski psi, to su krokodili, to je more, vode, ponori i dubine. Čovjek u svemu tome nije ništa. Nemoćan je.”
U nastavku razgovora Krleža se osvrće i na vlastitu zebnju zbog budućnosti Jugoslavije nakon Tita, koju smješta u širi svjetski kontekst nadolazeće agonije socijalizma:
“Govorim neprestano jedno te isto: Mi neke stvari u korijenu nismo dobro postavili. Kako recimo danas stoje stvari sa sviješću, ne s partijskom nego s građanskom? Je li to zajednica? Ima li smisla? Je li ona moja, tvoja, naša, negdje postojeća... Gdje je ta svijest? Jesu li svi elementi dovoljno jaki da izdrže – to se može pokazati u momentu neke eventualne krize. Zapad je u velikom propagandnom naletu protiv Rusije i u posljednje vrijeme nemaju nikakvog argumenta osim Gulaga – ljudske slobode i zatvori, a čitav je svijet pun zatvora. Situacija nije dobra. (...) Dok snage Istok-Zapad stoje, stojimo i mi, ali ako se one polome, lomimo se ne samo mi nego bi to bili lomovi velikih razmjera i tada nas sve đavo može odnijeti zajedno s cijelom Europom.”
Taj razgovor, koji je počeo temom amputacije Titove noge, Krleža završava direktnim obraćanjem svom biografu:
“Titu sutra moramo poslati telegram i budite ljubazni pa mi se u vezi s tim javite.”
Tri dana nakon amputacije Tito se iz bolesničke sobe, okružen sinovima Žarkom (1924.) i Mišom (1941.), pokazao javnosti putem televizije, što je izazvalo nadu građana i veliko Krležino oduševljenje, kako vidimo iz Čengićeva zapisa od 24. siječnja:
“Dobar je on, dobar... Dobro je to izveo. Da sjedi u kolicima i da se smješka treći dan pošto nema noge... To je heroizam, i to tri dana poslije operacije, ali da nije tako, ne bi bio ovo što jest. Ima on svojstva koja ga odvajaju od drugih ljudi.”
Nekoliko tjedana potom, 16. veljače, Krleža se opet vraća na Titovu operaciju noge, te pripovijeda Čengiću o okolnostima u kojima je Tito pristao na amputaciju:
“On je tigar. On ne razmišlja o smrti; da je razmišljao, ne bi doživio sve što je doživio. To je strahovita snaga! Treba da bude operiran i pitanje je hoće li ili neće umrijeti. Očekuju njegov pristanak za operaciju. A on je, kako su mi ovdje rekli, postavio pitanje: ‘Koliko šansi imam da preživim?’ Odgovorili su mu: ‘Pedeset posto.’ ‘Pa dobro, to je sjajno, onda sijecite, nikad u životu nisam imao toliko šansi’.”
Iz ove sintagme “kako su mi ovdje rekli” vidi se da je Krleža raspolagao informacijama o Titovu stanju koje su bile nedostupne prosječnim građanima Jugoslavije. Tog 16. veljače 1980. objavljeno je da se Titova zdravstvena situacija naglo pogoršala, pa Čengić izravno pita Krležu: “Jesu li Vas interno informirali o stanju predsjednikova zdravlja?”
“Jesu”, odgovara Krleža. “Nazvali su me u četvrtak. Već je bio pao u komu i rečeno je da po svoj prilici neće preživjeti ni ovu noć.”
U nastavku razgovora Krleža otkriva Čengiću kako su mu počeli stizati pozivi jugoslavenskih novinskih redakcija da napiše nekrolog za umirućeg predsjednika, te obrazlaže svom biografu zbog čega to nije kadar učiniti:
“Traže me izjavu o Titu u vezi s njegovim krajem. Dosad nisam stavio na papir ni jedno jedino slovo. Ne mogu nekrolog pisati nekome tko je još živ. Nisam to nikad činio. Ja to ne mogu. Ne mogu uzeti pero u ruke o čovjeku kao da je mrtav, kad on još živi.”
Tita Pilić opisuje kao “Moćnika“, Krležu kao “Umjetnika“. Evo kako vidi složenu dijalektiku njihova međuodnosa.
“Svakako da bitnu dimenziju tog kompleksnog odnosa između Krleže i Partije predstavljaju osobne relacije Tita i Krleže, koje se mogu opisati kao odnos dubokog međusobnog poštovanja, pa čak i uzajamne fascinacije.
“Za polustoljetne povezanosti Tito i Krleža uzajamno su se (...) respektirali na način koji ni za jednoga od njih nije bio karakterističan, ni po kriteriju tolerancije drugoga, a ni povjerenja”, ocjenjuje komparatist i leksikograf Vlaho Bogišić, a povjesničar Ivo Goldstein nastoji obrazložiti specifične političke i ideološke silnice koje su povezale dvojicu tako različitih ljudi:
“Tito je cijenio Krležu i Krleža je cijenio Tita. Bila je to ‘jedna posebna intelektualna simbioza’ koja je potrajala do smrti: bilo je to prijateljstvo dvojice ljudi koji su znali da se u mnogim manje važnim stvarima nisu složili, a i nisu mogli složiti, ali su preko toga prelazili radi viših ciljeva.
A bilo je tu i obostrane želje da se pred drugima predstave kao široki ljudi – Tito kao osoba koja ima vrhunskog intelektualca za prijatelja, a Krleža kao onaj kojemu je prijatelj i predsjednik Republike.”
I dok Goldstein ocjenjuje da je između Tita i Krleže vladalo “prilično krivudavo prijateljstvo”, Krležin njemački kroničar Reinhard Lauer smatra da u tom odnosu nije bilo većih amplituda, zahvaljujući tome što su obojica rano stekli ljudsko povjerenje jedan u drugoga, zbog čega je svaki od njih i mogao tako snažno utjecati na onog drugog:“Odnos između Krleže i Tita ostao je jednak od početka pa do kraja, osim nekih neslaganja tijekom sukoba na ljevici i nakon Hrvatskog proljeća: Tito se divio Krleži kao izvanrednom književniku čija je riječ – umjetnička ili politička – imala veliku vrijednost. A Krleža je rano prepoznao Titov gotovo urođeni autoritet. Da nisu tako rano stekli povjerenje jedan u drugoga, neke bi se faze u Krležinu, a možda i u Titovu životu, drugačije odvijale nego što je to bio slučaj u njihovu doživotnom zajedništvu”, piše Lauer.
Tito je nesumnjivo bio fasciniran Krležinim znanjem, kao i njegovom sposobnošću da mobilizira mlade naraštaje hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Osim toga, u druženjima s Krležom Tito je mogao barem djelomično kompenzirati manjkavosti svoga obrazovanja - posljedici početnog niskog klasnog položaja i lutalačkog života proleterskog radnika – te zadovoljiti svoju intelektualnu radoznalost. A tko mu je mogao biti bolji učitelj od “hodajuće enciklopedije” s Gvozda, koja mu je uz to ideološki brat?
To potvrđuju i objavljena sjećanja Titova nećaka Branka Broza (sina Titova brata Slavka), koji je kao osoba od povjerenja u razdoblju od 1943. do 1950. bio u Titovoj osobnoj pratnji. Prema njegovim zapisima, Krležine knjige bile su omiljena i najdraža lektira jugoslavenskog maršala. Od stranih autora, ne računajući Marxa i Engelsa, Tito je preferirao Ruse, a od domaćih – Krležu:
“Kad god je (Tito) imao slobodnog vremena, uzimao je iz biblioteke knjige i čitao. U ono vrijeme najčešće sam u njegovim rukama vidio Lenjinova djela, Marxov ‘Kapital’, Engelsov ‘Anti-Dühring’, djela Dostojevskoga, Puškina i Gorkoga. S velikim zanimanjem je čitao domaće pisce. Najviše je čitao Krležu”, piše Titov nećak.
S druge strane, i Krležin respekt prema Titu u određenoj mjeri datira od samog početka njihova poznanstva iz ranih 1920-ih (...). Taj respekt zasigurno se još i povećao 1928. godine, kad se Titu sudilo u Bombaškom procesu. Tito je na suđenju priznao da je “član ilegalne KPJ” i da je “radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam”, te je čak kraljevskim sucima odbrusio da ne priznaje njihov buržoaski sud nego samo sud svoje Partije, što je moralo ostaviti dubok i pozitivan dojam na Krležu, koji je “pomno pratio Bombaški proces i hvalio Titovo prkosno držanje”.
Prateći Bombaški proces, Krleža je morao uočiti da je Tito prvi komunist koji je javno priznao da je član komunističke partije – uhapšeni komunisti dotad su negirali članstvo u Partiji – te da je čak iskoristio suđenje za promociju komunističkih ideja, što je oduševilo mnoge tadašnje članove i simpatizere Komunističke partije, osobito mlade, a Krležu je vjerojatno podsjetilo na vrijeme otprije deset godina, kada je upravo on bio prvi čovjek koji je na ovim prostorima javno pozdravio Oktobarsku revoluciju. To je Krleža učinio u lipnju 1918. na godišnjoj skupštini Društva književnika u zagrebačkom hotelu Gundulić (“Tadašnji moj javni istup za boljševičku revoluciju u Rusiji je kod nas i prvi javni istup za revoluciju”).
Deset godina kasnije pisac je mogao vidjeti kako netko ponavlja njegov prkosni javni poziv na ideje Oktobra, s tom razlikom – koje je Krleža itekako bio svjestan – da je on svoj prakomunistički istup izveo na književnoj skupštini, a Tito svoj u kraljevskoj sudnici, pa Krleža za taj furiozni govor u hotelu Gundulić neće dobiti nikakve sankcije (...), dok će taj metalski radnik za svoja izrečena komunistička uvjerenja svjesno “fasovati” višegodišnju robiju. Tu Titovu žrtvu Krleža notira u eseju Titov povratak godine 1937., kada piše da je na Bombaškom procesu “Tito svojom ličnom inicijativom povisio vlastitu juridičku odgovornost za nekoliko godina robije”. To se nesumnjivo dojmilo tada 35-godišnjeg Krleže, pa bismo upravo u 1928. godinu mogli locirati začetke njegove fascinacije Titom.
Ta fascinacija kristalizirala se, kako navodi Stanko Lasić, prilikom njihova cjelonoćna susreta iz 1937. godine, koji je Krleža opisao u spomenutom eseju: te noći je, prema Lasiću, pisac osjetio da pred njim stoji revolucionar koji je spreman jugoslavenske narode, po prvi put u njihovoj historiji, pretvoriti u politički subjekt, što je Krležu “duboko i definitivno impresioniralo”.
Držimo da se postojeća Krležina fascinacija Titom nesumnjivo još i znatno pojačala nakon njihova susreta u Šestinama u lipnju 1939., kad je pisac prvi put uživo vidio Titovu hladnokrvnost u situaciji moguće smrtne opasnosti, da bi tu scenu potom prepričavao do smrti: Krleža je tog ljeta 1939. u šestinskoj gostionici shvatio da pred sobom nema običnog čovjeka nego pravog akcijskog junaka iz literature, borbenog Petricu Kerempuha od krvi i mesa, ogorčenog, ali racionalnog revolucionara koji bi njegove lenjinske snove mogao pretočiti u društvenu stvarnost.
Stoga je Krleža do smrti bio intimno ponosan što je Tita poznavao i s njim se družio i u vremenima kad je budući maršal bio nepoznat široj javnosti.
