Top News
424 prikaza

Tito je sveden na dvojbu Facebook generacije – lajkati ili ne...

Proslava Dana mladosti i radosti
Boris Ščitar/ PIXSELL
Nagledali smo se majica s Titovim likom i raznim natpisima, na primjer s onim “Josip Broz dobar skroz”

U svom najpoznatijem romanu “Tisuću devetsto osamdeset četvrta” George Orwell uvodi u svjetsku književnost dva važna motiva. 

Titov spomenik u Kumrovcu | Author: Matija Topolovec (PIXSELL) Matija Topolovec (PIXSELL)

Prvi je onaj o svevidećem Velikom Bratu koji se eksploatira do besvijesti, u prvo vrijeme kao političko-propagandni adut Zapada u odnosu prema istočnoeuropskim komunističkim režimima, a danas je to model bez etičkih i humanističkih normi na kojima je svojedobno inzistirala ista ta politička propaganda. 

Ne bez ironije, danas slobodno možemo reći da su Stasi, NKVD, Udba ili rumunjski Securitate bili amateri u odnosu prema današnjim američkim sigurnosnim agencijama, barem kada je riječ o fenomenu Veliki Brat. 

Drugi Orwellov motiv, meni mnogo zanimljiviji, odnosi se na manipulaciju prošlošću u skladu s parolom “neznanje je moć”. Orwellov glavni lik Winston Smith radi u Arhivskom komesarijatu Ministarstva istine, čija je jedina zadaća mijenjati prošlost (pisanu) u skladu sa sadašnjošću.

Smith, konkretno, piše novinske članke koji trebaju zamijeniti one nepoćudne koji se izbacuju iz originalnih izdanja dnevnih novina i uništavaju. On je, zapravo, u tom Orwellovu totalitarističkom svijetu nešto najbliže novinaru. 

Te izmjene uvjetovane su kompliciranim mehanizmom savezništava i neprijateljstava koje sklapaju vladajući, jer cijela povijest mora biti do posljednje sitnice prilagođena aktualnim savezništvima, odnosno neprijateljstvima. 

Ovaj motiv, donekle modificiran, postoji još u jednom velikom književnom djelu, u romanu “Palača snova” albanskog pisca Ismaila Kadarea. U toj svojevrsnoj povijesnoj antiutopiji, tajna služba uz pomoć prikupljanja i tumačenja snova pokušava očuvati totalitarno društvo. 

Nasilnim mijenjanjem snova, odnosno represijom prema “sanjačima” nastoji se utjecati na budućnost. U jednoj nedavnoj anketi koja je provedena nedavno u SAD-u, velika većina američkih građana pristaje na prisluškivanje i narušavanje privatnosti na račun sigurnosti. 

Princip “dobrovoljnosti” postoji i kod Orwella i Kadarea. Zapravo, oba Orwellova motiva, Veliki Brat i borba za bolju prošlost, uključuju “dobrovoljnost”.

Kako stoje stvari s ovdašnjim “Arhivskim komesarijatima”? Nikada bolje, čini mi se. Viši sud u Beogradu je gotovo šest desetljeća nakon što je donesena ukinuo presudu Draži Mihailoviću. 

Viši sud usvojio zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Draže Mihailovića | Author: HaloPix/PIXSELL HaloPix/PIXSELL

Draža Mihailović osuđen je 1946. godine na smrt strijeljanjem i pogubljen. Ovo je završni čin dugogodišnjeg povijesnog revizionizma koji je kulminirao prije nekoliko godina nekrofilskom potragom za Mihailovićevim posmrtnim ostacima.

S druge, hrvatske strane, Karamarkovim preuzimanjem HDZ-a dobivamo hrvatsku varijantu nuđenje “bolje, ušminkane prošlosti” kao zalog za budućnost. Znao se Karamarko i zaigrati, pa reterirati, kao s anticivilizacijskim referendumom o ćirilici. 

Rezultat tako usvojenog političkog smjera su “operski citati” Joa Šimunića, nedavne izjave Ruže Tomašić o “čišćenju nepoćudnih” (bez outsorcinga), postrojavanje ustašoida na Trgu bana Jelačića... U Hrvatskoj verziji revizionizma nije težište na jednom čovjeku, kao u Srbiji. 

Tu su Hrvati u stanovitoj prednosti, jer ne postoji povijesno- revizionistički deterdžent koji može oprati lik i nedjelo zločinačkog hrvatsko-srpskog dvojca, Ante Pavelića i Draže Mihailovića.

Ni divizije nedoučenih historiografskih “topalovića” ne mogu ušminkati njihove povijesne lešine, bez obzira na to koliko se trudili. 

Ipak, postoje neizravni pokušaji da se na neki način rehabilitira i Ante Pavelić, i to minoriziranjem jasenovačkog logora smrti, poglavnikova “životnog djela”. Međutim, ti pokušaji su najčešće tragikomični, kao onaj “glasoviti”, da se u opis poslova Jasenovca uvrsti kazališno-operetna djelatnost.

Ono što je zajedničko i jednom i drugom revizionizmu je odnos prema Josipu Brozu Titu. Kompleksna povijesna ličnost, kakva je nesumnjivo bio Josip Broz, pokušava se utrpati u prokrustovu postelju današnjeg civilizacijskog binarnog koda, nula - jedan, valja - ne valja, odnosno svesti ga na hamletovsku dvojbu Facebook generacije: lajkati ili ne. 

Čak ni o satrapu kakav je bio Staljin ne možemo do kraja govoriti u tom ključu. Kada bi postojalo pitanje u nekakvom imaginiranom kvizu tipa koja je osoba najzaslužnija za slamanje najveće prijetnje ljudskoj civilizaciji u povijesti, Hitlerova fašizma, Staljin bio bi najtočniji odgovor, bez obzira na prijeratne čistke kojima je obezglavio Crvenu armiju, zločine prema vlastitom narodu i njegove prave motive slamanja fašizma. 

Ostaje činjenica, svidjelo se to nekome ili ne, da je Staljin u krvavi poker Drugog svjetskog rata uložio neograničene količine ruskog topovskog mesa i tako bio ključni kreator pobjede antifašističke koalicije. 

Ante Pavelić | Author: Scan iz knjige "Sukob simbola" Scan iz knjige "Sukob simbola"

Kod druga dva lika iz ove priče, Ante Pavelića i Draže Mihailovića, koji se svjesno dovode u kontekst s Titom, kao braća po zločinu, takvo što je moguće, odnosno jedino moguće.

Tita se, stoga, prema toj revizionističkoj metodologiji mora dovesti u rang s ovim dvojcem, da bi bilo kakva revizija bila moguća. Postoji i druga strana ovoga revizionizma, ona koja Titu pristupa sa suprotstavljenim stajalištima, onima iz najbolje višedesetljetne tradicije njegovanja kulta ličnosti.

Tako, nagledali smo se majica s Titovim likom i raznim natpisima, na primjer s onim “Josip Broz dobar skroz”, što je ništa drugo negoli guranje Tita u gore opisani binarni kod. 

Prema pisanju nekih bosanskohercegovačkih novina, na zidu u kabinetu Željka Komšića, dok je u dva mandata bio član predsjedništva BiH u ime Hrvata, jedan do drugog visjeli su portreti Josip Broza Tita i Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a s početka rata u BiH, koji je mučki ubijen sa svojom pratnjom u okolici Mostara. 

Ubojstvo se pripisivalo, pripisuje se zapravo i danas, Mati Bobanu. Kraljević se u BiH vratio iz Australije neposredno prije rata i bio je otvoreni zagovornik ustaške ideologije, prema načelu da samo ustaštvo može uspostaviti održivo zajedništvo između Bošnjaka i Hrvata. 

S ovom tezom se naveliko baratalo početkom rata, što je također primjer povijesnog revizionizma.

Kada je riječ o BiH, tu moramo, kao i u svemu ostalom, promatrati odvojeno tri različita modela. Povijesni revizionizam kod bosanskohercegovačkih Hrvata nije se metodom spojenih posuda prenio iz Hrvatske u BiH. 

Razlog je više, a ključni je Lagumdžijina platforma, o čemu sam pisao u jednom od prethodnih tekstova. Primjerice, ćirilične ploče naziva gradova manje-više netaknute stoje već godinama, bez obzira na buku i bijes koji su dopirali iz Hrvatske. S druge strane, četništvo, kao Sveti Graal srpskog revizionizma, o čemu sam također pisao, u BiH je svedeno na razinu folklora. 

Svi četnički ciljevi u BiH su već ostvareni, omeđeni su Republikom Srpskom. Čak ni Vojislav Šešelj, kada se vratio iz Haaga, ostavio je BiH na miru, upravo iz ovih razloga. 

Kod Bošnjaka, ovaj revizionizam tiče se ili posljednjeg rata ili davne prošlosti. Prvi model je vrlo jednostavan: autistički se previđaju zločini koje je tijekom rata počinila Armija BiH i pokušavaju se prikazati kao pojedinačni incidenti ili vojne pobjede čiste kao suza što je, opet, povezano s procesom viktimizacije. 

Drugi model tiče se povijesti srednjovjekovne Bosne i u posljednje vrijeme sve se manje susreće. Tako je 2007. godine, u vrijeme reisa Cerića, organizirana proslava “Šest stoljeća islama u BiH”. 

Po toj logici, islam je postojao u BiH prije turskih osvajanja ovih krajeva. Baratalo se nekakvim maglovitim tlapnjama o bosanskim bogumilima kao prikrivenim muslimanima.

Moram priznati kako nikada nisam shvaćao tu logiku, da se nesuvislim revidiranjem povijesti pokušava izvući korist za sebe, kao da se “dobrovoljnost” ili pristajanje na povijesnu laž političkih oponenata, a u ovom slučaju i nacionalnih, odnosno nacionalističkih, podrazumijeva samo po sebi. 

Najmanji zajednički nazivnik ova tri modela je rašomon oko Tita koji je, ovisno o kutu gledanja, zločinac ili “dobar skroz”. Svi pokušaji kritičkoga sgledavanja lika Josipa Broza Tita u ovoj zemlji su unaprijed osuđeni na propast.

Revizionizam se u svojoj biti svodi na “proizvodnju viška povijesti”, a “proizvođači”, svjesno ili ne, previđaju jednu stvar: netko taj “višak” jednom mora potrošiti.

Znači li to da nas čeka novi krvavi balkanski “el classico”, još jedan u nizu vječitih hrvatsko-srpskih derbija. 

Jedino utješno u ovoj sumornoj projekciji naše sutrašnjice, da na trenutak zaboravimo EU i međunarodnu zajednicu, potkapacitiranost je i nesposobnost aktualnih, prošlih, a čini mi se i budućih političkih elita, niti će ikada itko na ovim prostorima imati na raspolaganju toliku količinu neosviještenog topovskog mesa, kao na primjer Ante Pavelić, i spremnost da isto žrtvuje zarad ideoloških magli, crnih naravno. 

Balkanski zločinci su oduvijek intelektualnu inferiornost nadoknađivali okrutnošću.

Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo kada bi ključni smjer američke politike bila nekakva revizija povijesti, slična onoj kakvu gledamo danas na ovim prostorima.

Imali bismo “tržišni” model revizionizma, moćne PR agencije koje bi radile za političku elitu, nekakve virtualne, agencijske “topaloviće” koji se reklamiraju sloganom: “šminkamo povijesne lešine, cijena sitnica!”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.