Top News
1181 prikaza

Najveća Udbina tajna: Tito je organizirao napade na Slovence u Austriji!?

Josip Broz Tito
titoville.com
Koruška će uskoro objaviti rezultate istrage o neonacističkim napadima na Slovence u Koruškoj 1970-ih

Krizu s dvojezičnim natpisima poput one koju pratimo u Vukovaru posljednje dvije godine, u Koruškoj su imali još početkom 1970-ih. S tom razlikom što su tih godina trvenja između austrijske većine i slovenske nacionalne manjine kulminirala čak i ponekom eksplozijom, te što su pojedini Slovenci nalazili noću velike zapaljene križeve pred svojim domovima u maniri Ku Klux Klana. 

Razdoblje od 1972. do 1976. bilo je rijetko traumatično u Južnoj Koruškoj. Posebno za tamošnje Slovence, jer su najveće akcije vodili pripadnici neonacističkih organizacija, nerijetko i s poviješću sudjelovanja u SS-u tijekom Drugog svjetskog rata, tako da im se nije uspijevala suprotstaviti čak ni austrijska žandarmerija. 

Činjenica je, međutim, da je početkom 1973. Komunistička partija u Jugoslaviji reagirala nakon što je šteta već bila počinjena i nakon što su najgori incidenti uglavnom već bili prevladani. Tito je u Ljubljani javno govorio, a očito je bilo da je to upućivao austrijskom premijeru, da “neće skrštenih ruku gledati što se događa Slovencima u Koruškoj” i upozoravao ga na “fašističke snage na djelu”. 

JNA je, također javno, priopćavala o teškim kršenjima državnih ugovora o statusu manjina, što suštinski i jest bilo točno, ali se može samo zamisliti koliko je bilo agresivno takve kritike slati iz vojnog vrha jedne države političkom vrhu susjedne.

Konačno, postoji i niz naznaka da je Udba u Mariboru tražila od centrale u Ljubljani brojno oružje koje bi isporučila koruškim Slovencima, za što dokazi ipak nisu pronađeni.

Odobrenje da mogu postaviti dvojezične ploče s imenima naselja

Vremenom se činilo da su se strasti smirile, čak unatoč vladavini kontroverznog desničarskoga guvernera Koruške Jörga Haidera. Međutim, povijesna komisija koju je prije nekoliko godina osnovala Pokrajina Koruška, u travnju bi trebala objaviti rezultat istraživanja tadašnjih događaja, a najveći dio krivnje za prvenstveno ugnjetavanje Slovenaca, čini se da bi trebala pasti na - Udbu i Titov režim iz toga doba. 

Reakcije se već bilježe u tisku s obje strane. Pa se tako u manjem dijelu austrijskog tiska mogu pročitati tekstovi o navodnim planovima ekstremno lijevih Slovenaca iz Koruške da se 1970-ih povežu s organizacijama poput ETA-e, IRA-e ili s talijanskim i francuskim anarhistima. 

Svoje sunarodnjake slovenski mediji, pak, brane difamirajući austrijske povjesničare koji su se za potrebe vlade Koruške bavili tom problematikom kao apsolutno nesposobnu skupinu ljudi koji dokumente Udbe iz Državnog arhiva u Sloveniji uopće nisu razumjeli. 

Ponajprije zbog nepoznavanja jezika, ali i zbog osobne nekompetencije. Sve je počelo u proljeće 1972. kad je vlada socijaldemokratskog (SPÖ) premijera Austrije Bruna Kreiskog dobila odobrenje od saveznog parlamenta da postavi dvojezične ploče s imenima naselja u onim mjestima u kojima su Slovenci činili neki bitniji postotak. Primjerice, od 10-ak posto naviše.

Slovenci iz Koruške su odbili sudjelovati na referendumu

Službeni Beč na taj je način htio ispoštovati prvi dio sporazuma iz 1955. između Austrije i Jugoslavije, koji su supotpisali SSSR, SAD, Francuska i Velika Britanija, a koji se odnosio na prava manjina. 

Dokument je inače regulirao neusporedivo više toga. Austrija je njime nakon kapitulacije Trećeg Reicha raskrstila s militantnom nacionalističkom ostavštinom Drugog svjetskog rata i ponovno zaživjela kao demokratska republika, na što se obvezala savezničkim silama. 

No nakon što je tadašnji guverner Koruške Hans Sima (SPÖ) u rujnu 1972. krenuo provesti u djelo odluke savezne vlade i naložio postavljanje 205 dvojezičnih ploča na ulaze u mjesta, krenuli su problemi. Naziv za uklanjanje tih ploča bio je Ortstafelsturm, odnosno u slobodnom prijevodu “napad na oznake naselja”. 

I po nekoliko stotina automobila znalo je noću kružiti od mjesta do mjesta, prevozeći ozlojeđene Austrijance koji su trgali ploče. U tome ih nije uspijevala spriječiti ni policija, čak ni uz pomoć kolega iz drugih austrijskih pokrajina. A bilo je i dokumentiranih izvještaja austrijskih novinara koji su svjedočili da u nekim slučajevima policajci uopće nisu reagirali. 

Uvod u takvo događanje naroda udaren je još u proljeće 1970. kad su veterani SS-a organizirali proslavu 50. obljetnice referenduma iz 1920. kojim je dokazano da Slovenci u Koruškoj više ne čine natpolovičnu većinu. 

Taj referendum je, pak, organiziran kao način da se stane na kraj oružanom sukobu između Austrije i Kraljevine SHS oko Koruške, koji je tinjao mjesecima nakon Prvog svjetskog rata. Jedina kvaka u toj priči bila je ta da su Slovenci iz Koruške na tom referendumu odbili sudjelovati. 

Pa je njihov broj jednostavo procijenjen. Uglavnom, u noći na 21. rujna prosvjednici su išarali ili uklonili ploče. U samo 24 sata one su ili iznova postavljene ili očišćene. Neki od vandala su uhićeni. U noći na 25. rujna krenuo je novi val napada na ploče, s tim što ovaj put policija nije zaustavljala vandale. 

Jedno od mogućih tumačenja bile su iznenadne prijetnje te noći policajcima da će ih napasti eksplozivom ako se ovaj put usude sprečavati napadače. Tih godina takve prijetnje je bilo vrlo pametno uzimati za ozbiljno. 

Ne samo zbog opće atmosfere s ljevičarskim i desničarskim terorizmom diljem Europe, nego i zato što je, primjerice, 1953. letio u zrak partizanski spomenik u Velikovcu (Völkermarkt), navodno kao dio iste priče. 

Godine 1968. otkrivena je bomba u konzulatu SFRJ u Klagenfurtu, što slovenska javnost također uglavnom gleda kao napad na koruške Slovence. Kako policija nije reagirala, kao što nije reagirala ni 5. listopada, kad je nekoliko stotina protivnika kružilo Južnom Koruškom i skidalo ploče, uslijedio je 9. listopada 1972. navečer. 

Oko 200 automobila sa “slavljenicima” sad već 52 godine “borbe za obranu referenduma” krenulo je u veselicu po Južnoj Koruškoj kako bi razbijali dvojezične ploče s nazivima mjesta.

Do ranih jutarnjih sati su mu pjevali nacionalističke budnice pod prozorom

Na jednom od mnogih križanja lokalnih cesta tog pitoresknoga kraja pridružilo im se još 100-tinjak automobila, da bi na kraju euforična gomila ploče demonstrativno istovarila u Klagenfurtu ispred zgrade pokrajinske vlade. 

U tom trenutku više se ništa nije moglo učiniti putem policije. Kao vođa akcije i prosvjeda koji se na austrijskoj desnici desetljećima poslije nazivao “spontanim” istaknuo se Heribert Jordan, predsjednik Kärntner Heimatdienst (KHD), u prijevodu Koruške domovinske službe. 

Riječ je bila o ekstremno desnoj nacionalističkoj skupini koja se opisivala kao “nestranačka domoljubna inicijativa građana”, osnovana 1957. u Klagenfurtu po uzoru na njemačko-austrijske paramilitarne skupine, nacionalističke skupine koje su sudjelovale u Koruškoj u slovensko-austrijskim sukobima nakon Prvog svjetskog rata. 

U prosvjedima su se ubrzo počeli primjećivati i pripadnici NDP-a, njemačke stranke koja praktično baštini naslijeđe NSDAP (nacistička stranka iz Drugog svjetskog rata). Iz takve jedne gomile te večeri izdvojila se skupina od 100-tinjak ljudi kako bi otiša do kuće koruškoga guvernera Sime.

Sve postavljene ploče ekstremisti su uklanjali odmah tijekom noći

Do dva ujutro vikali su mu pod prozorom, pjevali nacionalističke budnice, izbušili mu gume na automobilu i zabavljali se na slične načine. Cestarska služba 14. studenog opet je postavila dvojezične ploče. 

Tjedan dana poslije porazbijala ih je i uklonila gomila od 300 ljudi u pohodu u kojem su tim krajem protutnjali u 150 automobila. Skandal i pad građanske države bio je potpun kad su policajci prijavili da su na čelu te kolone uočili lokalnoga gradonačelnika, inače člana SPÖ-a. 

Do kraja godine više nije bilo tako masovnog okupljanja, ali su sve postavljene ploče nacionalistički ekstremisti uklanjali odmah tijekom noći, u manjim skupinama i više nalik na gerilske akcije. Sljedećih godina nitko nije previše pucao od ponosa zbog učinjenog. 

I zbog nacističkog jurišničkog stila i zbog demontaže odluka demokratske vlasti. Tako je Andreas Mölzer, štajerski političar iz Haiderove Slobodarske stranke (FPÖ), 1990. ustvrdio da nije bilo nikakvih izgreda tijekom tih akcija te da je bila riječ o spontanim građanskim okupljanjima. 

Međutim, austrijski policajci u svojim izvještajima su navodili da su im izgrednici prijetili bombama, da su jednoj slovenskoj seljanki u predahu od “veselice trganja prometnih znakova” upali u staju i ubili joj konja, a tu je i ono divljanje oko kuće tadašnjega koruškoga guvernera.

Spaljen je spomenik partizanima u Kotmari Vasi i uništen na Komelju

Usto, u jednom od dokumentaraca koji su naknadno snimljeni o toj temi koruški Slovenci su pričali i o zapaljenim križevima ispred svojih kuća tijekom noći, da se ne spominje nastavak priče o Ortstafelnstreitu. 

Godine 1973. razbijen je spomenik partizanima na Robežu, da bi potom bio napadnut i Savez slovenskih organizacija, a kratko nakon toga sljedećem napadaču u rukama je eksplodirala bomba.

Tri godine poslije spaljen je spomenik partizanima u Kotmari Vasi, uništen je i spomenik na Komelju, razbijena je spomen ploča na istome mjestu postavljena u spomen na otpor Hitleru i, konačno, 1978. vandali su u Grazu razbili spomenik prijateljstva s gradom Mariborom. 

Novinar Die Pressea Eugen Freund imao je nesreću da mu je praćenje divljanja iz rujna 1972. godine bilo prvi novinsko izvještavanje. Prije četiri godine prisjetio se u posebnom članku kako je na početku žandarmerija doista uspijevala nešto napraviti. No već u akcijama sljedećih noći nisu imali nikakve šanse.

"Stajala su dva žandara na križanju. Oko 20 sati počeli su dolaziti automobili. Žandari su ove unutra pitali što žele, a ovi su im jednostavno rekli da su došli po ploče. I onda ih je iz auta izišlo između 150 i 200", pisao je Freund.

Pisao je dalje kako je potom došlo policijsko pojačanje. Policajci su im oteli ploču, ali su ih ovi okružili i nisu im dali otići. 

Policajci su se potom zaletjeli autom ravno kroz njih, na što je nastalo ludilo. Prijetili su, pisao je, Hitlerom, konačnim rješenjem za Slovence, samog novinara psovali su kao “izdajicu”, jedva su ga spasili žandari i policajci.

Povjesničar našao tragove da je Udba pripremala oružje za Korušku

Opisujući atmosferu, naveo je da su organizatori nekih pohoda bili pripadnici FPÖ-a i ÖVP-a (Austrijska narodna stranka), te da su na svojim skupovima govorili u najmanju ruku kao da je samo pitanje vremena kad će ih okupirati Jugoslavija i uvesti komunističku vladavinu. 

Freund je istražio ukidanje dvojezičnog školovanja djece u Koruškoj tijekom 1950-ih, popise stanovništva koji su svjedočili o sve manjem broju Slovenaca u Koruškoj i tek 1951. podatke o nacionalnoj većini “prijavljenoj kao njemačkoj”. 

Tek 2011. suprotstavljeni nacionalizmi uspjeli su doći do dogovora o donošenju zakona o postavljanju dvojezičnih ploča u mjestima sa 17,5 posto i više Slovenaca. Ali samo na političkoj razini i opet uz rušenje svakog dvojezičnog traga u Koruškoj. 

Die Presse je tada pisao o “novoj maloj borbi protiv dvojezičnih natpisa u Koruškoj” jer se pojedinci nisu mogli ni s tim pomiriti, a na nekim studentskim blogovima mladi su se Austrijanci zgražali nad primjerima kad su čak i uz obrazovne ustanove vandali noću rušili natpise i šarali kukaste križeve. 

Nekako u to vrijeme na scenu stupa povijesna komisija koju je angažirala vlada Koruške kako bi se utvrdila istina o događajima iz 1972. Šef komisije, povjesničar Alfred Este, izjavljuje da je našao tragove prema kojima je šef Udbe u Mariboru 1976. tražio od centrale u Ljubljani da mu dostavi 31 automatsku pušku, 30.000 metaka, 31 pištolj, 500 bombi, osam automatskih pištolja, 500 kilograma TNT-a i sličnu opremu kako bi sve to dostavio Slovencima u Koruškoj. 

Jesu li članovi komisije podlegli blefovima u Udbinim dokumentima

O tome da je Udba to sve i prebacila u Korušku, istražitelji nisu pronašli nikakve tragove, što Estea nije spriječilo da u izvještaju komisije govori o teroristički raspoloženim slovenskim ekstremistima, kao i to da taj dio Austrije prikazuje poligonom na kojem su se iživljavali svi, od KGB-a, MI6 i CIA-e do BND-a i Udbe. 

Taj dio, ustvari, i ne bi bio previše nevjerojatan, kao ni onaj da je njemački nacionalist Johann M., koji, uhvaćen nakon miniranja jednog spomenika, na ispitivanju izjavio da je za to dobio novac iz Jugoslavije. 

Tito je, naime, doista bio sklon taktičkim manevrima, pa ne bi bilo nemoguće da je podgrijavanjem krize na jednoj granici namjeravao čvršćom rukom nego što bi inače mogao, srediti unutarjugoslavenske političke frakcijske borbe. 

A i bila je riječ o vremenima kad mu je Leonid Brežnjev iz Moskve nudio svoju vojnu pomoć, poput one u Čehoslovačkoj 1968., u sređivanju unutarnjih problema. Konačno, Tito nikad nije propustio političke pregovore s političkim vođama sa Zapada iskoristiti za kakvu dodatnu ekonomsku ili financijsku pomoć, odnosno nove kvote za odlazak građana na rad u inozemstvu. 

U krajnjoj liniji, Tito nikad nije bio posebno nježan tip. Problem s preliminarnim objavama koruške povijesne komisije je to što se, ako je suditi prema dostupnim objavama, miješaju priča o angažmanu Udbe po pitanju hrvatske političke emigracije s onim koji se tiče koruških autohtonih Slovenaca i njihovih manjinskih prava.

Komisija je usto napravila i jednu jako opasnu stvar. Našavši na nepreciziranome mjestu u nekom od Udbinih dokumenata ime Matthäusa Grilca, bivšeg predsjednika Katoličkog vijeća koruških Slovenaca, povjesničari su ga odmah izravno optužili kao suradnika Udbe. 

Kolege povjesničari komisiju stoga love i na takvim stvarima da ih optužuju da su podlegli pojedinim blefovima u Udbinim dokumentima. A riječ je o materiji koja direktno utječe na nacionalni suživot u Koruškoj, o čemu svjedoči žestoka reakcija preko granice svaki put kad se u Koruškoj zakuha nešto novo.

  • Miro_2015 12:07 20.Ožujak 2015.

    Ne Tito, nego YAKUZA ... https://twitter.com/hashtag/yakuza

  • Cerberus 14:41 16.Ožujak 2015.

    A što Slovenci ne kažu da su nakon WW2 bili nerazvijeniji od Bosne, da su se prema Hrvatima i ostalim narodima exYU odnosili kao prema stoci, da su 90tih Srbima prodavali oružje.

  • tomo_horvat 14:33 16.Ožujak 2015.

    nažalost, ovakva studija u Hrvatskoj nije moguća, jer bi je tzv. 'antifašisti' osudili kao povijesni revizionizam i fašizaciju. drago mi je da bar Slovenci otkrivaju istinu o diktatoru i zločincu Titu!