Tomica Bajsić je pjesnik, pisac i ilustrator, prevoditelj, komandos iz čuvene Bojne Frankopan, četiri je godine ratovao uz antu Gotovinu, rosu, Milenka Filipovića, na svim hrvatskim bojištima. Danas u njegovoj fascinantnoj biografiji, uz potresnu poeziju, posebno mjesto zauzimaju i putopisne priče iz Južne Amerike, a za Express piše o braniteljima i njihovim prosvjedima.
Ovih se dana naša prošlost, iz koje datira i povod sadašnjim nemirima, čvrsto ukorijenila u našoj sadašnjosti i čini se kako sve intenzivnije živi našu budućnost.
Nedovoljna briga društva za ljude u potrebi i socijalno osjetljive skupine, nije od jučer i postoji od samog začetka hrvatske samostalnosti.
Već tad su vitalni dijelovi unutar sistema vlasti, gospodarstva, pravosuđa, tajnih službi ili službi za zaštitu ustavnog poretka vjerovali da zaštita ustavnog poretka u prijevodu znači što dulje zadržati vlast i neumorno prionuti zgrtanju profita za privatne feude.
Servilnost prema patronima nagrađivala se društvenom moći, što s interpunkcijama i povremenim prekidima traje sve do danas. Sada mnogi politički dužnosnici ili službenici u raznim institucijama, pa i onim diplomatskim, iskreno vjeruju kako ne moraju ništa raditi za opće dobro nego im je mjesto darovano kao počasno zbog stranačkih zasluga.
Dotle mnoštvo pojedinaca različitih profesija jedva životari, duboko ispod radara egzistencijalne sigurnosti.
Bezobzirnost prema dostojanstvu čovjeka usmjerena je bila i prema onima koji su u slobodu zemlje ugradili svoje živote, a mnogi veterani trpe, zajedno sa svojim obiteljima, od postraumatskog stresnog poremećaja, koji se nenajavljen pojavljuje i niz godina poslije traumatskih ratnih iskustava.
Taj poremećaj nisu adekvatno prihvatili ni društvo, država, ni dio medicinske struke, što je bilo vidljivo i nedavno na festivalu Dokumentarnog filma u filmu “O ljudima i ratu” na temu rehabilitacije vojnika oboljelih od PTSP.
U tom dokumentarcu snimanom pet godina pratimo štićenike kalifornijske ustanove za resocijalizaciju ratnih veterana koji su se borili u Iraku i Afganistanu, tako da se po iskustvima veterana u zemljama poput SAD-a, gdje postoji temeljita sustavna i društvena briga, može mnogo toga naučiti i provesti u djelo, a poveznica se može naći i u knjizi “Anđeo smrti”, Johna Blehma, pripadnika zelenih beretki, američkih specijalnih postrojbi.
On je dolazio u Hrvatsku na predstavljanje hrvatskog izdanja i sudjelovao u vukovarskoj koloni: “Opis patnji gospodina Behma i njegovih pokušaja da se po povratku s bojišta vrati u civilno društvo, toliko su nalik na iskustvo hrvatskih branitelja da na trenutke nisam bio siguran čitam li knjigu koja opisuje Vijetnamski ili Domovinski rat“, pisao je doktor Herman Vukušić, ravnatelj Instituta za stres i traumu.
Na poleđini stoji i preporuka sadašnjeg ministra branitelja Predraga Matića Freda: “Svim ratnim veteranima oboljelima od PTSP-a i onima koji misle da od toga ne boluju, članovima njihovih obitelji kako bi ih bolje razumjeli i pomogli im u prevladavanju te opake bolesti, a poglavito psihijatrima i svima onima kojima je dužnost i volja pomoći ljudima oboljelim od PTSP-a, kao temeljni udžbenik za razumijevanje stanja u kojima se nalaze oboljeli od ‘raka duše’“.
Jadranka Kosor, tadašnja ministrica i branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, na istom mjestu povlači paralele s bezbroj sličnih hrvatskih sudbina i naglašava kako bi voljela da te sudbine u sebi sadrže i svjetlo nade koje autor pronalazi na kraju svoje knjige. Svjetlo njegove nade je vjera, a podnaslov knjige glasi:
Potresna autobiografija vijetnamskog veterana oboljelog od PTSP-a sa sretnim završetkom.
Dakle, sudbina ratnih veterana nije odvojiva od sudbine zemlje za koju su se borili, iako su im ozljede, i fizičke i psihičke, u mnogome istovjetne ratnim veteranima drugih vojski i ratova u drugom vremenu ili nekom drugom prostoru, što vrijedi i za stradanje civila u ratu, a križevi koji ih nenajavljeni sustižu nisu samo njihovi nego su razasuti svuda kroz vrijeme i prostor.
Kod nas društvo u mnogočemu odbacuje tu populaciju, smeta im i osjećaju se ugroženo. Često, primjerice, čujem na ulici: “Ej, vidjela sam nekog ludog petespeovca u tramvaju…“ ili tvrde da je PTSP izmišljena bolest koja služi da se otima novac iz džepa poreznih obveznika.
Tako na polju društvene solidarnosti, a ne kroz politiku, izrasta zbliženost crkve i ratnih veterana, od molitvenih procesija, duhovnih obnova, sve do Lourdesa, gdje se svake godine sastaju delegacije braniteljskih udruga i vojski iz cijele Europe.
Ta zbliženost datira još iz vremena kada je krunica u ratu bila svojevrsni talisman vojnika, a kardinal Kuharić svojim propovijedima u doba obrambenog rata govorio kako biti čovjekom i u najteža vremena.
Heroji u ratu su prije svega oni koji i u okolnostima ekstremne pogibelji uspijevaju održati određena humanistička i etička načela, ne odgovoriti zlom na zlo. Da je teže biti čovjek, nego kralj, govorio je još Matoš.
Kada je 147 najtežih ratnih invalida prozvalo vlast da “kontinuirano propušta zaštititi obrambeni i oslobodilački Domovinski rat od relativizacije i izjednačavanja s velikosrpskom agresijom i okupacijom, što je u suprotnosti s točkama i načelima Deklaracije o Domovinskom ratu”, trebala je vlast učinkovitije otvoriti dijalog bez fige u džepu i ne odnositi se prema njima kao prema sigurnosnoj prijetnji.
Jer tim ljudima u kolicima ne može se reći - u redu, pretrpjeli ste veliku žrtvu, no sada je neko drugo vrijeme, koje vas ne poznaje. Jasno, pogađaju ih i zlonamjerne interpretacije u kojima je Domovinski rat projekt Miloševića i Tuđmana i tvrdnje da nema obrambenog rata nego se radilo o dogovorenom sukobu srpskih i hrvatskih nacionalizma radi podjele BiH.
Još se tvrdi i da je Deklaracija o Domovinskom ratu sramota, što zavodljivo zvuči, naročito za zvučnike ondašnje međunarodne zajednice koja je cinično promatrala agresiju na Hrvatsku, kao da je riječ o zavađenim barbarskim plemenima koja će se već sama istrijebiti, ne mrdajući ni prstom dok su nenaoružani ljudi padali kao muhe u paukovoj mreži.
Takve konstrukcije udaraju na njihovo dostojanstvo i zato što pretvaraju branitelja u agresora. Svi koji su se dragovoljno, iz plemenitih pobuda priključili obrani Hrvatske, ne mogu mirne duše prihvatiti da su sudjelovali u agresiji. Maliciozne objede o fašizmu prizivaju sjećanja na dane na ratištu kada se vikalo s neprijateljskih tenkova u napadu:
“Predajte se ustaše! Fašisti!”
No nisu društvu prijetnja ni 1500 ljudi koji se žale da im je ukinuta opskrbnina, ni netko od veterana s registriranim PTSP-om, koji su na udaru društvene kritike, a kojih je manje od 20 tisuća u zemlji koja je u obranu od agresije krenula s 50 do 70 tisuća dragovoljaca kao ratnim nukleusom Hrvatske vojske i specijalne policije.
Ukupna je braniteljska populacija, sa svim pridruženim i sporadično mobiliziranim, pa administrativnim i logističkim kadrom, temeljnom policijom cijele zemlje i narodnom zaštitom koliko mi je poznato narasla do gotovo pola milijuna ljudi poslije oslobodilačke operacije Oluja, no u mirovinu su otišli, i to najvećim valom 2000 godine, ponajviše zbog restrukturiranja, gotovo samo ratni invalidi, a većina branitelja je i zaposlena i ne ostvaruje posebna prava, koja se redovito prikazuju kao privilegiji.
Tako se provodi hajka na veteransku populaciju kao na parazite društva. Korijeni prosvjeda mnogo su širi i sežu u opću društvenu klimu u Hrvatskoj gdje ratna invalidska mirovina branitelja danas diskvalificira kao narodnog neprijatelja.
Max Payne, junak izvrsne strip-noir videoigre, koju igraju mladi ovog vremena je rekao: “Kako ja to vidim, postoje dvije vrste ljudi. Oni koji život posvete stvaranju budućnosti, i oni koji potroše život pokušavajući iznova izgraditi prošlost”.
Nažalost za Maxa Paynea, on je bio prisiljen postati ovaj drugi, jer nije mogao prevladati strašan obiteljski gubitak i traumu, ali budućnost naših mladih mora biti slobodna od utega prošlosti i naše nedorečene stvarnosti.
Nedavno, uredio sam u Hrvatskom društvu pisaca knjigu priča iz Domovinskog rata raznih autora iz natječaja provedenog u suradnji s Ministarstvom branitelja, iz kojeg je nastao i film, a na poleđini zbirke priča sam napisao:
“Grad, selo, glib, omrzlina ili zrake sunca na asfaltu, šuma ili otvoreni prostori, obale rijeka koje se izlijevaju u more, otoci pa bolničke sobe koje nas vraćaju u podzemne zaklone od tenkova, haubica, raketnih sustava, aviona i topovnjača čija će projektili iskidati samo tkivo života.
Spasonosni put kroz polja kukuruza križa se s minskim poljima - živim blatom čovječanstva - zgrušana krv na pragu domova podsjeća na rane koje ne zacjeljuju i smjenjuju se glasovi, oni priželjkivani, ili oni od kojih se zazire, koji utjeruju strah u kosti… U ovim pričama, koje tematici pristupaju iz različitih perspektiva, prije svega nailazimo na ljudski pristup u književnoj prezentaciji iskustva Domovinskog rata, bez obzira jesu li to stilske minijature ili dokumenti vremena:
Putovanja stvarna ili zamišljena, snovi o miru i radosti zagrizli u prašinu surove zbilje, priče o dječačkim i mladenačkim prijateljstvima, o hrabrosti, o ljubavi stavljenoj na kušnju, o vjeri, nadi, o gubitku voljene osobe, o razjedinjenim zajednicama, o djeci i obiteljima uvučenima u vrtlog ratnih trauma, o tome što sve može dovesti do toga da se čovjek zalije benzinom i zapali…
Spremnost da se zaštiti bližnje i sve kojima prijeti uništenje temeljna je vrijednost, uz vjeru i ljubav prema domovini, a to je većina hrvatskih branitelja demonstrirala u Domovinskom ratu.
Da nije bilo nametnutog rata, ne bi bilo ni ljudskih tragedija ni razaranja o kojima pišu ove priče, koje nas vraćaju u Hrvatsku nenaoružanu i nespremnu, branjenu od skupina dragovoljaca velikog srca.
To su, bez obzira na sve, još uvijek oni, i treba društvu samo više tankoćutnosti i strpljenja prepoznati ih takvima i danas. Kakvi god se nekome činili.”
