Tražiti nacionalni stadion u neobnovljenom Zagrebu je bahato

Nogomet, čak i kada je loš, a posebice ako je rezultatski uspješan poput hrvatskog, popravlja svijet. Naravno, na kratko. Stvarnost je, naime, ružičasta poput prosinačkog neba, pa tih 90, 120 ili koliko već minuta, mijenja sve. Prije i poslije utakmica, opet bude kao i uvijek. U najboljem slučaju – onako. Jedini sport u kojem statistički pokazatelji blage veze nemaju sa konačnim ishodom ima socijaldemokratske korijene i - kao i uvijek i u gotovo svemu - kapitalističku upotrebnu vrijednost. Postoji, naime, teza o tome kako je ova igra izmišljena da bi se nezadovoljna radnička klasa ispuhivala na tribinama umjesto na ulicama, navijajući a ne demonstrirajući. Milijuni eura i drugih čvrstih valuta odavno su podigli zid između proletera i igrača, između, evo recimo, ribara i braniča čija je tjedna plaća poput bolje godišnje nekoga kome je, kako je kazao Sejo Sexon, nogomet u srcu i duši, samo što nikada nije sišao u noge kao osnovno sredstvo za rad.

Iz jedne, ove naše, tmurne stvarnosti, je došao nesumnjivo najperspektivniji i uskoro najskuplji hrvatski igrač, Joško Gvardiol. Onaj fini zagrebački dečko čiji je otac Tihomir, sve do ulaska nacionalne selekcije u polufinale Svjetskog prvenstva u Kataru, svakoga dana išao na posao. Dalmatinac rodom i porijeklom, stariji Gvardiol je mogao, prije i komotnije nego ostatak njegovog zavičaja, dići ruke od konkretnog rada, ugodno dangubiti i trošiti njemu lak novac. No eto, nije: Tihomir Gvardiol, istina, sada živi u kući koju je obitelji kupio Joško, ali i dalje u zajednički proračun donosi zaradu od srdela i gavuna, trilja i lokardi.

Igor Kralj/PIXSELL

U sasvim drugoj i potpuno drugačijoj stvarnosti stanuje predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić, a na nju se, prema svemu sudeći, navukao i Luka Modrić – apsolutno najbolji igrač ikada sa takozvanih ovih prostora i, kako je napisao srpski glumac Sergej Trifunović, jedan od najboljih ikada na svim prostorima. Sportski novinari pišu kako je, nekoliko sati nakon pobjede Hrvatske nad Brazilom, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević nazvao Kustića da mu čestita i, navodno, informira ga o slavlju u glavnom gradu – baš kao da ga, to slavlje, nije očekivao nitko, jer zaboga Brazila je ionako amaterska ekipa u kojoj igraju bankarski činovnici i migranti s Balkana – te da mu je čelnik HNS-a rekao samo „hoćemo stadion“, pa mobitel precizno dodao The Kapetanu. Uglavnom, Modrić je pričao o tome kako velika reprezentacija zaslužuje isti takav stadion, dok je Tomašević potvrdno kimao glavom.

Je li baš sve, do u detalj, bilo tako ili je poneka činjenica ustuknula pred konfabulacijom, nevažno je. Ono što je izvjesno je da će i ovaj uspjeh tima Zlatka Dalića biti iskorišten u kampanji za izgradnju takozvanog nacionalnog stadiona u kojoj su zaštitna lica i Plenkovićevi zastupnici, ministri i ministrica turizma i sporta, Nikolina Brnjac čija je megalomanija proporcionalna ambiciji: „Vlada je sada u proračunu osigurala sredstva, više od 200 milijuna kuna, za sufinanciranje sportskih građevina od nacionalnog interesa.

PIXSELL

Mislim da je vrijeme da Hrvatska ima jedan, dva, tri, četiri, daj bože i više sportskih građevina od nacionalnog interesa“. O njemu, tom ipak jednom nacionalnom stadionu, može se govoriti svakako, a na pitanje treba li uopće, odgovoriti protupitanjem: treba li Splitu, trećem gradu u svijetu sa najviše NBA košarkaša po glavi stanovnika, ozbiljna, skupa, velika, multifunkcionalna sportska dvorana? Odgovor je poznat: dalmatinski gospodari šampionskih prstenova ne samo da su dobili takvu dvoranu, već su je u međuvremenu i izgubili. Spaladium Arena je spektakularno propala jer je na životu nisu mogli održavati povremeni atraktivni sportski događaji i koncerti onih što imaju dovoljno fanova da u tom prostoru ne izgledaju kao da zabavljaju prazne tribine i ugašeni semafor. Sada se možemo, vrime je što bi rekla Severina, upitati od čega će se točno održavati samo jedan jedini nacionalni stadion: od utakmica reprezentacije i one finala Kupa Hrvatske ili, možda, i od „Dinamovih“ i, naravno, koncerata izvođača čija publika ne može stati u tramvaj?

PIXSELL

E pa upravo je to trik pitanje, jer se traženjem odgovora izbjegava razgovor o suštinskom problemu, o sudaru sive i tmurne stvarnosti sa deluzijom moći koju izazivaju nogometni uspjesi. Hrvatska, naime, jeste zemlja začuđujuće dobre nacionalne selekcije, ali i zemlja čija je jedna regija, Banija, potresom sravnjena i još uvijek neobnovljena; zatim zemlja u kojoj centar prijestolnice izgleda kao da se njime prošetala kvalitetno pijana Godzilla; u Hrvatskoj, također, kronično nedostaje vrtića, dok su bolnice još kroničnije dužne milijarde svih valuta. U istoj toj Hrvatskoj se o, recimo, brzoj cesti Šibenik – Knin razgovara dulje nego o tome tko će naslijediti Modrića, a kompletan jug  živi od rentijerstva i strahuje od nepovoljne vremenske prognoze za sezonu ili, u gorem slučaju, kakvog okolnog rata u kojem bi prvi pucanj označio i smrt ovdašnjeg turizma. Pri tome, Hrvatska ima najmanje tri, ako ne i četiri stadiona na kojima se mogu igrati reprezentativne utakmice – Maksimir, Poljud, Gradski vrt i kapacitetom najmanju Rujevicu – a to što je prvi neopjevano ružan, dok drugi vapi za obnovom, daleko je podnošljivije od upumpavanja milijuna u ono bez čega se može. Raditi iako se ne mora, kao Tihomir Gvardiol, mjera je, uz ostalo, očinske pristojnosti. Tražiti stadion od gradonačelnika neobnovljenog grada je, naravno, sasvim suprotno. I uz to - poprilično bahato.