'Trebamo biti zahvalni udbašima koji su nam prešli'

Sada su nam dostupna mnogobrojna svjedočenja i podatci do koje mjere je federalni „cimer“ zakrivao srpsku dominaciju središnje upravne i partijske birokracije i organa prisile tijekom 35 godina Titove vlasti. Prividno neutralni izraz antagonizam sakriva stvarni karakter terora kojim se tada nametao termin „bratstvo i jedinstvo“. Bio je to smokvin list nad nejednakošću stvarnih odnosa. Desetljeće nakon Titove smrti doista je obilježila bjesomučna paljba beogradskih medija na temu Kosova, represija nad Albancima, kao i žestoka baražna vatra između srbijanskih i slovenskih medija.

U Hrvatskoj je gotovo do kraja 90-ih godina vladala uobičajena, dapače studiozno nametnuta hrvatska šutnja, interpunktirana izvlačenjem pred sud disidenata poput Veselice, Tuđmana, Gotovca i drugih. Najozbiljnije što se tada u Hrvatskoj dogodilo, i to u najstrožoj tišini, bila je reorganizacija armijskih oblasti kao priprema provedbe velikosrpske agresije te, pri kraju, jednako tihog razoružanja republičke teritorijalne obrane. E sad, o kakvoj se tu mržnji radilo i kome stranom interesu je mogla koristiti trebalo bi ostaviti za jedan drugi razgovor.

Naširoko je poznat vaš tekst „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.)“ iz 2009. Stječe se dojam da ste vi bili zagovornik „(kon)federalnog načela“, kao uostalom i sam Tuđman. Zašto se to načelo nije moglo ostvariti pa tako izbjeći razaranja i nepotrebne ljudske gubitke?

Željko Hladika/24sata/PIXSELL

Pravo na odcjepljenje republika od samoga je početka federacije bilo ustavno zajamčeno ali stvarno neprovedivo. U okviru zalaganja za hrvatsku neovisnost konfederativna formula je bila zanimljiva kao način da se postupnim koracima dogovore prava i dužnosti koji proističu iz suverenosti republika i tako omogući miran razlaz ako to narod želi. To je najvidljivije u Tuđmanovim prijedlozima iz početka 90-ih kada kao uzor konfederacije uzima – Europsku zajednicu, tj. skup suverenih država.

Prijedlog nije tada ozbiljnije raspravljan jer je Milošević prosuđivao da mu kontrola vojske, represivnog aparata i ekonomije omogućuje provedbu njegove strateške zamisli, centralizirane Jugoslavije, ili – kad je to zapelo na hrvatskoj obrani – barem Velike Srbije. U prvoj (centralističkoj) fazi imao je potporu Zapada a u drugoj su se, najviše zbog neočekivano jakog hrvatskog otpora, vani pojavile sumnje i zagovaranje različitih koncepcija što je Franji Tuđmanu pomoglo da ostvari konačni rezultat.

Srž moga spomenutog teksta je u opisu toga procesa a ne u nekom načelnom zagovaranju konfederalnog načela. Da budem potpun, u jednoj davnoj prilici doista sam zagovarao konfederalnu ideju. U dva razgovora početkom 80-ih sa skupinom Muslimana/Bošnjaka oko Adila Zulfikarpašića, u kojima sam sudjelovao uz političke prijatelje i predsjednika HSS-a Torbara, zalagali smo se da se u trenutku očekivanog raspada Jugoslavije njene republike proglase potpuno suverenima ali da unaprijed rasprave stvaranje dviju konfederacija od kojih bi jednu, Jadransku, činile Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Zulfikarpašićev krug to nije prihvatio i time je prijedlog pao.

Ako je glavni pokretač borbe za samostalnu Hrvatsku bila ideološka netrpeljivost, antikomunizam, onda je trebalo dobro razmisliti što ako se (kako ruski patrioti govore za Rusiju) gađalo komunizam a pogodilo Hrvatsku! Postkomunistička Hrvatska nazaduje u svakom pogledu. Pa čak i biološki izumire. Nije li to kazna veća od bilo koje diktature ili čak i okupacije?

Nikada antikomunizam nije bio glavno nadahnuće borbe za hrvatsku neovisnost. Njena je povijest puno dublja i dulja. Čak se i u relativno desnim krugovima praktički uvijek govorilo s poštovanjem o komunistima koji su zadržali nacionalnu svijest a takvih je bilo dosta i za to su nerijetko plaćali i životom. Uostalom, čak iz prvih mjeseci NDH, dok su se Hitler i Staljin još dobro sporazumijevali, ima dosta svjedočanstava o susretima ustaša i komunista koji su se sprijateljili po jugoslavenskim zatvorima.

Vrlo je lako dokazati netočnost teze da postkomunistička Hrvatska nazaduje u svakom pogledu. Dijelim zdvojnost onih koji žale što se u prilikama političke slobode nije afirmiralo više odgovornosti, svježeg duha, solidarnosti i zalaganja za opće dobro. Ali i u ovim poratnim uvjetima, i uz mnogobrojna opterećenja koja su nam namrla prošla desetljeća i stoljeća, mnoge su rane rata zaliječene, dosta je toga sređeno i izgrađeno.

Što se pak biološkog izumiranja tiče, nikako ne mogu prihvatiti usporedbe u kojima se zaziva diktatura ili čak okupacija kao manje zlo (ili alternativa?). Kad su Jugoslaviju u drugoj polovici 1960-ih godina napuštale stotine tisuća ljudi trbuhom za kruhom, Tito je upozoravao svoje najbliže da su dvije armije ljudi napustile zemlju. No nije ga pri tome zabrinjavala demografska katastrofa  nego – nedovoljan nadzor nad tim armijama! 

U razgovoru koji sam 2003. vodio s akademkinjom Alicom Wertheimer Baletić, vrhunskom demografkinjom, ona je prognozirala da ćemo „između 2010. i 2020. godine imati još strmije opadanje nataliteta nego između 2000. i 2001. godine pa dodala da stanovništvo Hrvatske pripada četvrtom tipu populacijskog kretanja stanovništva koji se označava kao tip nestajanja, izumiranja.“. Što reći na sve ovo?

Demografska problematika je zanimljiv primjer problema mlade države neiskusne u donošenju samostalnih odluka. Takva država često ne prepoznaje širinu lepeze raznih mjera kojima mora simultano zagrabiti u rješavanju jednog problema a kada to i učini nema iskustva koordiniranja tako složenog projekta. Slično se nerazumijevanje javlja, na primjer, i kad je riječ o regeneriranju položaja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i oživljavanju ruralnog prostora, a naravno i drugdje.

U čemu je problem? U nas nema svijesti da je u hrvatskim prilikama nemoguće ostvariti recimo demografski obrat ili oživljavanje sela bez provedbe niza jasno definiranih i dogovorenih paradigmatskih promjena. Te se promjene ne događaju u nekom izdvojenom prostoru i vremenu – deklamiranje kako će sve to srediti tržište samo svjedoči o dubokom nepoznavanju kako stvari funkcioniraju u razvijenim zemljama. Baš kao i u privatnim poduzećima, solidna primjena javnog programa zahtijeva čvrst vremenski plan, usku operativnu suradnju niza institucija i državnih tijela, osiguranje proračunskih sredstava, jasna pravila ponašanja i odgovornost vodstva projekta.

Tek će u tako stvorenim uvjetima tržišna logika proraditi u željenom smjeru. U nas se pak u najboljem slučaju složeni problemi pokušavaju riješiti parcijalnim promjenama pojedinih zakona i propisa pa se to naziva reformama koje se zatim najčešće iskazuju promašenima. Ali ne posustaje se u marljivom iščekivanja deus ex machina – sada uglavnom u vidu europskih fondova – koji će, kao, sve riješiti. Svašta.

Ako je nekadašnja tek samo pretpostavka, da su udbaši stvorili sadašnju Hrvatsku i izabrali Tuđmana za predsjednika, postala danas čvrsta i neoboriva činjenica, kako onda možemo govoriti o legitimnim i plemenitim zahtjevima za narodnom slobodom, blagostanjem i vlastitom kulturom?

Nastavak na sljedećoj stranici...