Priča oko prodaje organa otetih Srba za vrijeme rata na Kosovu ne prestaje se vrtiti po medijima u Srbiji, a Alo u srijedu donosi priču kako su se rješavali tijela preminulih Srba
Kako navodi Alo, u lipnju, srpnju i kolovozu 1999. pripadnici njemačkog KFOR-a prevozili su vojnim kamionima "medicinski otpad" sumnjivog porijekla u Vojnu bolnicu u Skopju. Makedonskoj policiji i inspektoru za zaštitu životne sredine u Makedoniji bilo je sumnjivo što se ispostavilo da su ti 'materijali', u stvari, ljudski organi. Doktor Avram Vankovski, tadašnji ravnatelj Vojne bolnice poricao je tada da KFOR 'otpad' spaljuje u skopskoj bolnici.
Afera je isplivala kada je jedan taj kamion KFOR-a greškom istovaren na parkingu iza bolnice u Skopju, pa su tijekom noći sve vreće s ljudskim organima počele zaudarati, a psi i mačke lutalice su ih razvukli po ulici. KFOR je od tog trenutka prestao koristiti usluge skopske bolnice i okrenuo se bolnicama u Albaniji, piše Alo.
Od tog događaja prošlo je deset godina prije nego što je Posebno tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu, potaknuto knjigom haške tužiteljice Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločnci" u kojoj je objavila sumnju Haaga u ilegalne operacije vađenja ljudskih organa, zatražilo od tužiteljstva Albanije, UNMIK-a i Crvenog križa dodatna objašnjenja o tome raspolažu li informacijama o prodaji organa zarobljenih Srba na Kosovu.
Od UNMIK-a se očekivalo objašnjenje zašto su odustali od istrage istragu, dok je od Crvenog križa zatražen odgovor jesu li u Albaniji postojali zarobljenički logori u kojima bi bilo moguće obaviti transplantacije.
Forenzičari umiješani u kriminal?
Glasine u vezi trgovine organima dolazile su uglavnom iz albanskih izvora, ali i UNMIK-a i KFOR-a. Službenih priopćenja i potvrda, međutim, nije bilo. Saznanja i dokazi ostali su nedostupni široj javnosti i srbijanskim državnim tijelima, jer su predmeti vođeni pod oznakom stroge tajne UNMIK-a.
Udruženja albanskih obitelji nestalih osoba 2005. i 2006, međutim, pokrenule su inicijativu da se provjeri rad inozemnih forenzičkih timova koji su radili na Kosovu, obzirom da je postojala sumnja da su neki od njih krajem 1999. bili umiješani u prodaju dijelova leševa koji su bili na obdukciji, a kasnije su identificirani kao nestali Albanci.
Istrage bez rezultata
Istrage policije UNMIK-a 2001. većinom su propale. Jedan od primjera je i slučaj iz Štimlja. Unatoč istrazi o nestanku 40 osoba iz psihijatrijske bolnice u Štimlju nikada se ništa nije doznalo o njima, pa ni nacionalnost i identitet tih ljudi, koji kao da su propali u zemlju preko noći.
Potom od 2003. kompletni proces forenzičkih analiza i ispitivanja, pa i problematiku nestalih osoba preuzima Ured za nestale osobe i sudsku medicinu (OMPF), vrsta ugovorne organizacije, koja je uspjela praktički preuzeti sve istrage od UNMIK-a.
Godine 2003. počeli su istraživati i priču o logorima, a s njima se povezuje i afera nestanka bivšeg pripadnika OVK-a, koji je sam tražio da im se o tim logorima proslijede dodatne informacije. Na čelu organizacije bio je Jose Pablo Baraibara, forenzičar iz Perua, inače i član forenzičarskog tima UN-a, čija se prepiska nalazi u povjerljivom izvještaju s izvjesnim Clintom, a cijela prepiska je označena kao "jako povjerljiva".
Baraibarovo ime se već ranije pojavilo oko priča o trgovini organima, prije više od deset godina, kada je otkrivena masovna grobnica u blizini psihijatrijske bolnice u Burelju u Albaniji za koju se smatra da su u njoj ostaci žrtava trgovine organa. Sumnjalo se da su u grobnici tijela Srba, Roma i nelojalnih Albanaca koje je OVK, u suradnji s albanskim vlastima, dovodila u 'žutu kuću' u Burelju gdje su im, navodno, vađeni organi zbog prodaje.
U izvještaju UN-ovog forenzičarskog tima postoji fotografija cementare i poljane gdje se grobnica nalazi, a u psihijatrijskoj bolnici pronađeni i brojni detaljni dokazi poput kirurških instrumenata i lijekova.
Istražni tim srpskog tužiteljstva navodi kako je 'ludnica' služila kao mjesto gdje su 'pacijenti' bili pripremani za operacije. Bolnica u Burelju vodila se kao 'Zatvor 320' u koji je OVK dovodila zarobljenike s Kosova i Metohije. Žrtve su otimane te su preko tri granična prijelaza, Ćafa, Pršit i Vrbnica, dovođeni u Albaniju.
Tijekom istrage otkriveno je kako je i albanski premijer Sali Beriša bio indirektno povezan u trgovinu organima zarobljenih civila sa Kosova i Metohije.
"UN je obavio sam preliminarnu istragu te ne možemo sa sto postotnom sigurnošću reći je li zaista bilo vađenja organa", izjavio je tada Jose Pablo Baraibar, član forenzičarskog tima UN-a.
Na direktno pitanje, što on misli, je li postoje dokazi trgovine organima, Baraibar odgovara:
"Rekao bih da je to vjerojatno, u najmanju ruku moguće i možda vjerojatno."
Naglasio je kako je tvrdnja da su Srbi, Romi i drugi nealbanci odvođeni u Albaniju bila jako drugo zanemarivana iako se pokazala istinitom.
