"Vesele Božićne praznike vam želim i nadam se da ćemo ih idućeg ljeta skupa proslaviti", pisao je davne 1915. godine Anton Krašovec.
On je bio tek jedan od od stotina tisuća austrougarskih vojnika na najvišem ratištu u ljudskoj povijesti. Tijekom Prvog svjetskog rata u talijanskim Alpama, na visinama iznad 3.000 metara, Talijani, Austrijanci, Slovenci, Hrvati, Mađari i Bošnjaci tri duge godine umirali su u dubokom snijegu.
Na temperaturama koje su padale i na -30 stupnjeva celzijevih, svakog dana vojnici su živjeli, radili i, prečesto, umirali. Suprotstavljene vojske kopale su tunele, čistile ceste i mukotrpnim radom dostavljali tone materijala. Jedan od najimpresivnijih poduhvata bila je gradnja "ledenog grada". Austrijski inžinjeri izgradili su veliki kompleks tunela u srcu ledenjaka. Imali su skladišta, spavaonice i kuhinje ispod desetaka metara leda.
Te godine smrti na visini ušle su u talijansku povijest kao "Bijeli rat". "Olujni vjetar puše i snijeg je pokrio i najviše vrhove. Čekamo mir, ali loše vrijeme i velike visine... Mir će doći tek kad umremo", napisao je u svoj dnevnik jedan talijanski vojnik krajem svibnja 1916. godine.
Strme litice, svakodnevne lavine i neizdrživa hladnoća uzimali su svoj danak. Pretpostavlja se da je oko 100.000 vojnika poginulo u bespućima talijanskih Alpi zbog posljedica vremenskih nepogoda.
Danas, zahvaljujući globalnom zatopljenju i topljenju ledenjeka, neka od tisuća tijela izlaze na površinu. Mumificirana i odlično čuvana tijela vojnika sve češće se pojavljuju u ledu okolice Trentina. Prije tri godine, otkrivena su tijela dvojice austro-ugarskih dvojnika. Imali su 17 i 18 godina, obojica su imali prostrijelne rane lubanje, a jedan od njih je imao i žlicu spremljenu u čarapu. Talijanski arheolog koji je otkrio tijela, Franco Nicolis, kaže da su mu prvo pale na pamet njihove majke, koje vjerojatno nikad nisu saznale sudbinu vlastitih sinova.
Tijela ubijenih vojnika pregledao je patolog Daniel Gaudio iz Vicenze. On kaže da je pregledao više od pedeset tijela pronađenih u ledu. Sama tijela gotovo je nemoguće identificirati zato što najčešće nemaju nikakve isprave ili vojničke oznake. "DNK je relativno lako izvući, ali nemamo je s čime usporediti. Trebalo bi je usporediti s podacima o svim stanovnicima, ali takvo što ne postoji", ispričao je Gaudio za National Geographic.
"Ipak, donekle uspijemo otkriti visinu, dob i bolesti tih ljudi. Gotovo svi imaju probleme s kralježnicom kakve danas 50-godišnjaci često imaju. To znači da su bili teški fizički radnici, vjerojatno kao poljoprivrednici. Borili su se, a istovremeno podnosili su teške bolove, bolove kakve bismo danas smatrali nepodnošljivima", govorio je Gaudio.
Krašovec je bio jedan od sretnika koji je preživio Prvi svjetski rat, a u poslijeratnom razdoblju oženio se, a citiranu razglednicu s početka teksta sačuvala je njegova kćer.
