Četvrtak, 23. veljače 1989.
"Grgo mi piše svakog dana pisma. Gotovo u istom duhu. Opsjednut Goldštajnom. Petar – umoran i razočaran. Fabrio se povlači iako se sam nuđao. Jedino se sâm javio Neven Jurica. Djeluje razborito… Zanimljiv je bio razgovor s Jožom Horvatom. Uzeo si je dva dana da pročita tekst, što će reći da ga prodiskutira sa svojim znancima.A koliko sam mogao razabrati on održava veze i s Vrhovcem, i sa Šuvarom, pa i s Mulcom ide u lov..."
Ivana Aralicu počeo je čitati tek 1989. godine. “U razgovoru što sada čitam od suvremene hrvatske književnosti, Miro mi je skrenuo pozornost na Ivana Aralicu. Ankica mi donijela sva tri njegova romana pa sam pročitao prvi: ‘Psi u trgovištu’ (Zagreb, 1979., str. 319). Ugodno me iznenadio. Čini mi se sljedbenikom Ive Andrića i Meše Selimovića. Ne samo po tematici nego po stilu. Otišao čovjek u 16. stoljeće da bi pisao o vlasti osmanlije, a usput i o velikom Šibenčaninu Antunu Vrančiću. (Sâm Aralica rođen je u Promini 1930.)”
O Mili Budaku i Dobrici Ćosiću imao je dobro mišljenje.
“M. Budak: ‘Raspeće’, roman objavljen 1931.; nisam znao da je takav pisac: dobar i ne posebno hrvatski tendenciozan, a o šovinizmu ni riječi… Dobrica Ćosić: ‘Odmetnik’; nastavak ‘Grešnika’; griješe oni koji negiraju njegove knjige: i kao literatura i kao filozofski pogled na povijest to je na zamjernoj visini; jasno sa srpskog gledišta, ali i sa spoznajom o nuždi sporazumovanja s Hrvatima, jer ih se nije moglo prevladati…”
Tuđman je obožavao Miroslava Ćiru Blaževića.
Četvrtak, 1. kolovoza 1985.
Na maksimirskom stadionu. Otišao sam na prijateljsku utakmicu Dinamo – Partizan iz znatiželje kako će Zagreb dočekati povratak Ćire! Vjerovao sam da će progovoriti. Ali bio sam iznenađen. To nitko nije mogao očekivati. Stadion gotovo pun. Oko 40 tisuća ljudi!! Za usporedbu što ta brojka znači: na prvenstvenim utakmicama bilo je samo po par, čak 1-2 tisuće; jučer u Splitu na međunarodnoj utakmici Hajduk-Avellino tek oko deset tisuća. Ovdje 40! A kad se Ćiro pojavio, stadion se digao na noge: ovacije Ćiro, Ćiro … i deseci buketi cvijeća poletješe s tribina na atletsku stazu. Glas i duša puka koji se poistovjećuje s čovjekom koji je izraz njegovih težnji makar samo na sportskom području. Na drugom kraju puk ne može doći do izražaja… Oslabljeni ‘Dinamo’ zaigrao kao preporođen; vodio dok je imao snage a onda su partizanovci u drugom poluvremenu izjednačili. Opet smo tu. Bit ćemo prisutni u prvim redovima, a ne u borbi za opstanak. Tako su komentirali ljudi željni svoje afirmacije …”
Hrvoje Hitrec imao je rezerve prema stranci.
Četvrtak, 18. svibnja 1989.
Odazvao se na razgovor Hrvoje Hitrec. Za HDZ ali odbija ga stanoviti ‘konzervatizam’: primjer Gabelica. Pristaje da se angažira, ali kao ‘individualac’. I za humorističku rubriku u časopisu...” I Letica je htio biti neovisan.
“Od devet do jedanaest razgovor sa Slavenom Leticom. Ima istovjetna gledišta s HDZ-om. Čitao me od ‘Velikih ideja’. Želi surađivati s nama kao neovisni intelektualac. Osobito u tjedniku. ”
Osnivanje stranke išlo je s dosta teškoća. U redove HDZ-a bilo je ubačeno dosta ljudi koji su bili zaduženi za opstrukcije.
Tuđman je to ovako opisao:
“Špina, Umag, 10. srpnja 1989.” (Tuđman govori o oporbi, formiranju stranke, i naziva ih “programirani”.)
“... A to što su ‘programirani’ nastavili svoju rastrojstvenu rabotu govori o težini povijesnoga čina a i o njihovoj ne tek sadašnjoj ulozi. Očito, nisu svi isti, ali valja zapamtiti imena: Vlado Veselica, Slobodan Praljak, Dragan Lalić, Ivan Gabelica, Ante Paradžik, Ante Vukasović, Anto Matković. Zanimljivo da je Šošić izostavljen. Mi smo, razumije se, dostavili ‘Izjavu’ i ‘Programsku deklaraciju’ Osnivačke skupštine sredstvima javnog općenja, ali ništa nisu objavili. No, zato su dali prostora ‘programiranima’. Odmah, i kasnije, još tjednima. Mala pomutnja nije se mogla izbjeći. Ali: povijesni čin – HDZ je osnovana. Velik odjek u svijetu...”
