"Početkom 90-ih Pašalić je u politiku ušao u “Zastavinoj” “skali 55” koju mu je kupio otac i 24 četvorna metra stana u potkrovlju očeve kuće, u kojem nije imao ni kupaonicu, jer je bila improvizirana na balkonu, a danas se njegova imovina procjenjuje na 30,5 milijuna eura. Štoviše, nekoć nepoznati liječnik opće prakse u Ivancu sada je jedan od imućnijih građana, osamnaesti po bogatstvu u konkurenciji s vlasnicima tvrtki koji ne moraju tajiti podrijetlo svoje imovine", piše Nacional.
Osim toga, prema pisanju istog časopisa, u travnju 1998. slučaj poznatiji kao “afera peti ortak” u Dubrovačkoj banci sablaznila je hrvatske građane. Neven Barač, smijenjeni predsjednik te banke, odao je da je kao predsjednik Uprave Dubrovačke banke zajedno s Vinkom Brnadićem, predsjednikom Nadzornog odbora i dubrovačko-neretvanskim dožupanom, biznismenom Miroslavom Kutlom i Petrom Luburićem, šefom dubrovačkog SZUP-a, sklopio ortački ugovor.
Tim ugovorom ortaci su trebali postati vlasnici banke, procijenjene na 4,5 milijardi kuna, bez ijedne uložene kune. Posebna točka ugovora bila je posvećena petom ortaku, čije ime znaju ostala četvorica, a kojemu pripada od svakog njihova udjela deset posto, odnosno oko 120 milijuna DEM.
Glavni ideolog ortačkog ugovora bio je Miroslav Kutle, koji je htio napraviti konzorcij od 10 banaka i tako uspostaviti čvrstu financijsku podršku desnoj struji HDZ-a na čelu s Pašalićem.
Ortačko preuzimanje desetak banaka trebalo je biti desničarski odgovor na ekspanziju Zagrebačke banke za koju su Pašalić i društvo bili uvjereni da je financijski stožer tzv. HDZ-ovih lebarala i tehnomenedžera na čelu s Franjom Gregurićem, kojeg su Pašalić i Kutle smatrali svojim neprijateljem, jedinim koji im može poremetiti planove.
Petom ortaku pripala je uloga političkog štita, koji će svojom pozicijom u Predsjedničkim dvorima i povjerenjem kod predsjednika amortizirati napade na banku i ortake, a za taj “amortizacijski” posao zauzvrat će dobivati godišnje 200.000 maraka i vlasništvo nad velikim udjelom u Banci.
U to je doba nedodirljivost Pašalića, koji nije skrivao autoritarnost, u Predsjedničkim dvorima izvirala iz toga što Tuđman zbog bolesti više nije mogao imati totalnu kontrolu nad ljudima i događajima.
Kad je Neven Barač javno rekao da je protjeran iz banke jer nije htio realizirati “ortački ugovor” i sudjelovati u kriminalu te javno imenovao Ivića Pašalića kao petog ortaka, istoga dana završio je u zatvoru i protiv njega je pokrenuta istragu. Barač je zbog spominjanja Pašalićeva imena u javnosti šest mjeseci odležao u zatvoru, s tridesetak kaznenih prijava (od kojih su dosad sve odbačene), blokiranjem imovine, potpunim rušenjem poslovnog kredibiliteta i satanizacijom u svim medijima Pašalićeva kartela Grupo.
Svim optužbama usprkos, Pašalić je opstajao kao jedan od najvažnijih ljudi u HDZ-u. Tek nakon što je HDZ izgubio izbore na prijelazu milenija je i Pašalić najuren iz stranke. Da se nije usprotivio Ivi Sanaderu i postao mu suparnik u preuzimanju vlasti u stranci, vjerojatno bi i danas obnašao neku, pa barem i počasnu, dužnost u HDZ-u.
Ovako, Pašalić egzistira negdje na marginama politike, spreman ponuditi savjet i mišljenje, ali pitanje je koliko njegovo mišljenje o ičem ima utjecaja u HDZ-u.
