Zahvaljujući tehnologiji sve može izgledati uvjerljivo, pa i cijeli jedan kvart s poslovnim prostorima i stanovima, restoranima i barovima, muzejom, koncertnom dvoranom, poliklinikom i sadržajima za mlade umjesto brda šute i oronulih tvorničkih hala. U stvarnosti je, naravno, sve drugačije: umjesto cijelog jednog kvarta s poslovnim prostorima i stanovima, restoranima i barovima, muzejom, koncertnom dvoranom, poliklinikom i sadržajima za mlade, na mjestu varaždinskog Varteksa su i dalje, s tendencijom zadržavanja, posmrtni ostaci istog tog varaždinskog Varteksa: nekadašnjeg, kako se već govorilo, velikoga gospodarskog subjekta i današnje nakupine građevinskog otpada i objekata koji će to tek postati. Započela je, dakle, posljednja faza nestanka tvrtke koja se hvalila višedesetljetnom tradicijom, velikim brojem zaposlenih, vrhunskim proizvodima, levisicama po koje se više nije moralo ići u Trst, vezom sa zajednicom i mogućnošću financiranja lokalne kulture i sporta.
(...)
Umiranje Varteksa bilo je i sporo i bolno i, nažalost, neizbježno iz niza razloga, od kojih najmanje dva nemaju veze s famoznom pretvorbom i lošim upravljanjem te su oba, u paketu, posljedica demokratske volje i antagonizma prema svakom ekonomskome modelu koji asocira na socijalizam, iako je zapravo izum kapitalizma.
Osnovna cijena bilo čega, od traperica do čačkalica, formira se na osnovu troškova rada, energenata i sirovina, dok se domaći proizvodi od inozemne konkurencije štite najprije carinskom politikom, ali i drugim intervencionističkim mjerama.
Mi svojom, demokratskom voljom, živimo u kapitalizmu u kojem je globalno tržište slobodno i regulira samo sebe tako što - gdje god to može - deregulira status i prava radnika ili, ako prvo ne ide, kupcima u Zagrebu i Rijeci, Osijeku i Splitu nudi tekstilne proizvode po maloprodajnoj cijeni formiranoj na osnovu satnice za koju se u Hrvatskoj ne može kupiti manji kruh.
Cijeli članak pročitajte OVDJE
