SOTONIN SLUGA
Aleksandar Milles je, kažu njegovi biografi, počeo rano proučavati vjersku literaturu i crnu magiju, a u kući je izrađivao eksplozivne naprave. Podmetao je požare i s društvom odlazio na savski nasip gdje su održavali “crne mise” i palili vjerske knjige. Već u ranoj mladosti počeo se družiti s antikvarima i bibliofilima preko kojih je saznao mnogo toga o knjigama. Kolekcionar Stjepan Marinović bio je njegov guru. U godini Titove smrti 1980., Milles je upoznao Zlatka Kovača, zaposlenika NSK. Mladi Milles, kojemu je tada bilo samo 16 godina, plaćao je sitnije iznose za knjige koje bi mu Kovač i drugi manipulanti ukrali iz knjižnice, a onda bi ih preprodavao po puno višim cijenama. Prva knjiga koju je kupio od Kovača bila je Zora dalmatinska. Nacionalna i sveučilišna knjižnica tada je bila na Marulićevu trgu, u staroj secesijskoj zgradi u kojoj su uvjeti skladištenja i nadzora bili amaterski. Navodno je samo u kotlovnici bilo oko 400 tisuća knjiga! Kao paravan, Milles je otvorio videoteku sotonističkog naziva – 666. Knjige iz Metropolitane navodno je krao kako bi napravio uslugu Sotoni.
Kako se posao granao, tako je Millesu lokalno tržište postajalo sve uže, pa ga je s vremenom proširio na Austriju. Angažirao je i nove pomagače. Posao je punih pet godina, sve do 1986., išao glatko, a onda je jedan krijumčar Millesovih knjiga pao na austrijskoj granici. Tu se prvi put dogodilo nešto vrlo čudno. Umirovljeni zagrebački inspektor Branko Lazarević u svom je tekstu u Expressu ovako opisao tajanstvene događaje koji su Millesu omogućili nastavak pljačke.
“Carina i policija pozabavili su se slučajem”, piše Lazarević, pa nastavlja. “Informacija je išla uobičajenim tokom i stigla je do zagrebačke policije. Te iste godine tadašnji sekretar GSUP-a u Zagrebu u svoj ured je pozvao načelnika odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta iz Đorđićeve i saopćio mu: ‘Imam informaciju od Centra državne sigurnosti o krađama iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Evo vam je i radite po tom predmetu.’ Načelnik odjela vratio se u svoj ured, u svoju sobu broj 30 na prvom katu. Nekoliko minuta je, s rukama u džepovima, zamišljeno hodao po svojoj sobi. On se, kao rođeni Zagrepčanin, radovao što će se konačno obračunati s onima koji kradu nešto što je najvrednije u njegovu rodnom gradu. I sam je nekada radio u Policijskoj postaji Centar i ponešto je znao o tome što se događa na Cvjetnom trgu. Pozvao je suradnike i izdao zapovjedi. Kockice su se lagano počele slagati. Noćni posjetitelji knjižnice identificirani su. Trebalo je prikupiti dovoljno dokaza, a onda odrediti vrijeme kada ih uhititi. Tu se”, piše Lazarević, “događa neočekivan preokret. Dok je načelnik odjela zadovoljno trljao ruke, uslijedio je hladan tuš. Kako je iznenada stigla informacija da se krene u akciju, došla je zapovijed da se akcija stopira! Ako je i tako, dobro je, pomislio je načelnik odjela i predložio sekretaru: ‘Akciju treba okončati. Trojicu osumnjičenika uhititi, oduzeti knjige, dovršiti obradu i privesti ih sucu.’ Sekretar to nije dopustio: ‘Čekajte!’ Nezadovoljni Načelnik nije mogao ništa izmijeniti.
Čekao je, potajno se nadajući da to neće trajati dugo. Otišao je u mirovinu, ali nije dočekao da hapsi osumnjičene. Dokazi su nestajali, knjige koje su trebale biti oduzete, Milles je prodao. Nastavili su krasti.” Zapovijed o prekidu istrage došla je, misli Lazarević, iz Beograda. “Sekretar tadašnjeg GSUP-a je pokrenuo, a potom i zaustavio obradu. I jedno i drugo vjerojatno je učinio po nalogu Službe državne sigurnosti. Sasvim sigurno ni ta služba u Hrvatskoj nije bila samostalna, nalozi su stizali iz Saveznog SUP-a iz Beograda…”
ČUDAN PREKID ISTRAGE
Zašto? Koga se spašavalo? Tko je omogućio nastavak pljačke i koji mu je bio motiv? Jer upravo se to dogodilo. Pljačka je, naime, potrajala još godinu dana. Uoči Univerzijade 1987. počela je adaptacija fasade na knjižnici pa je zgrada bila prekrivena skelama. To je kradljivcima omogućilo lagan ulaz izvana, a u listopadu 1987. Milles je izveo pravo čudo: ponijevši velike količine hrane i pića, u petak navečer ušao je u zgradu i ordinirao po njoj cijeli vikend. Krađu je tek u ponedjeljak uočio voditelj Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, velečasni Vladimir Maglić… Otprilike u to doba, u arhivu se zaposlio i Tomislav Karamarko. Arhiv je tada, kao i danas, mjesto pod posebnim nadzorom: tamo se čuvaju dokumenti, biografije, osjetljivi podaci. U arhivu ne može raditi bilo tko, naročito ne bez provjere.
I Karamarko je Malnarov prijatelj s Peščenice, i on je opsjednut okultizmom… Pripovijedao je svima koji su ga htjeli slušati da je zbog nekih ustaša u obitelji rođen u siromaštvu, da se još u mladosti zbližio s crkvenim krugovima i Kaptolom, da je dugo čekao na prvo radno mjesto hrvajući se u međuvremenu s policijom. Većina tih tvrdnji napola je istinita. Stvaraju dojam o velikoj žrtvi zbog antikomunističkih aktivnosti. No treba reći i drugu polovicu istine. U godinama velike krize uoči sloma socijalizma fakultetska omladina godinama je čekala na prvo radno mjesto. Tomislavu Karamarku bilo je potrebno manje od dvije godine da bi se zaposlio i to ne bilo gdje nego u Državnom arhivu. Akcija zapošljavanja inicirana je od Enise Muftić, kćeri uglednog muslimanskog intelektualca, tada Karamarkove djevojke, a poslije i njegove supruge. Godine 1986. Enisa je zamolila oca da “potegne svoje veze” u Državnom arhivu. Profesor se obratio Boži Rudežu, sociologu religije, pomoćniku ministra školstva Stipe Šuvara, šefu gradske Komisije za vjerske zajednice.
Jedna od ukradenih knjiga vraćena je 2022.
Ne pitajući o kome je riječ, političar je kontaktirao s kaptolskim prelatom Đurom Kokšom koji je dao svoj blagoslov. I tako je Tomislav Karamarko, uz blagoslov socijalističke države i Crkve, udomljen u crkvenoj “filijali” državno-arhivske ustanove SR Hrvatske, bez ikakve provjere njegovih vjerskih, komunističkih ili antikomunističkih krimena. Štoviše, sređujući građu na Kaptolu, plaću je primao iz socijalističkoga proračuna. U Karamarkovoj današnjoj interpretaciji ta se zgoda interpretira ovako: “Imao sam problem sa zapošljavanjem, ali sam se preko svećeničkih krugova ipak zaposlio u Državnom arhivu, gdje sam se brinuo za kaptolsku arhivu. Pokojni velečasni Josip Josipović te svećenici Andrija Lukinović i Vlado Maglić pomogli su mi da dobijem taj posao. Pomogao mi je i Božo Rudež, otac košarkaša Rudeža, koji je odobrio novac za kaptolski arhiv.” Vlado Maglić, dakle čovjek koji je prvi uočio Millesovu vikend-pljačku, asistirao je pri Karamarkovu zapošljavanju.
SUĐENJE ALEKSANDRU MILLESU: “VIDIMO SE U PAKLU”
Istraga je nastavljena. Ovaj put policajci su bolje odradili svoj posao. Milles je nakon duljeg kolebanja priznao da je 700 knjiga završilo u Beogradu kod nekog antikvara. U inozemstvu je pronađeno i vraćeno 68 knjiga. Milles nije bio uzbuđen zbog otkrića. Suđenje je počelo 4. svibnja 1989. a završilo 27. rujna 1989. Milles je, vidi se iz novinskih izvještaja, stalno mijenjano iskaze, upletao tajne službe, crnu magiju i nije htio surađivati. “Imao je bujnu maštu, ali nas je zanimalo gdje su završile knjige pa samo trpjeli njegove ispade. Sve nas je šokiralo kada je rekao da mu je konačni cilj bio spaliti NSK i arhiv s ukupno 2,5 milijuna knjiga”, rekao je sudac Vladimir Vinja koji je Millesa osudio na 15 godina zatvora, a njegove pomagače na kraće kazne. Nakon žalbe, Vrhovni sud im je svima smanjio kazne, a Millesu dosudio devet godina. “Milles je bio onizak, nešto malo duže kose. Ostavljao je dojam bezosjećajnog, hladnog, ali obrazovanog sugovornika. Imao je nježnu ruku tako da mi se, dok sam se rukovao s njime, činilo kao da nema kosti”, rekao je Milovan Rauš, inspektor zagrebačke policije. Kad je 1991. dobio prve slobodne dane, prvo je otišao u NSK kako bi se učlanio u biblioteku!
U svibnju 1994., s jednim je kolegom iz zatvora, s kojim je bio na slobodnom vikendu, provalio u kuću na Krležinu Gvozdu, odakle su htjeli ukrasti slike i druge umjetnine. No otkriveni su, pa su se dali u bijeg, a Milles je uzeo nekog policajca za taoca. Milles je uskoro za tražio da dođe tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak i zatražio helikopter, ali se na kraju ipak predao. Nekoliko dana kasnije skočio je s dimnjaka zatvorske kotlovnice, ali je preživio. Bio je to šesti pokušaj samoubojstva. Sedmi put je uspio. Otrovao se u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj 5. lipnja 1995. godine. Umro je od trovanja fenotijazinom i mefenaminskom kiselinom. Na krevetu je ostavio oproštajno pismo s jednom porukom: “Vidimo se u paklu.” Prema navodima tadašnjeg tužiteljstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica ostala je bez više od 1700 knjiga, grafika, karti i ilustracija u petogodišnjoj pljački. Iz Metropolitane, crkvenog odjela biblioteke u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, ukradeno je 156 knjiga te 567 karata, grafika i ilustracija koje je Milles izrezivao iz knjiga. Procijenjena je šteta oko milijun njemačkih maraka, iako se Miles hvalio da je ukrao knjige vrijedne 40 milijuna maraka (oko 160 milijuna kuna).
TAJNI RAČUNI U INOZEMSTVU
Ni Karamarko ni Dražen Budiša, koji su tada radili u toj ustanovi, nisu javno opširnije govorili o pljački. Dražen Budiša shvatio je da se rijetka izdanja moraju čuvati pa je tražio da se pohrane u trezor. “Prošlo je mnogo godina i ne volim se prisjećati tog vremena. Bol nije minula, a riječi ne mogu ništa promijeniti”, rekao je jednom. Ostalo je nejasno i gdje je završio novac koji je Milles zaradio od prodaje. Inspektor Milutin Rauš, koji je sudjelovao u istrazi, Branku Lazareviću povjerio je i ovo: “Činio sam Millesu male usluge. Kupovao sam mu kekse, čokolade i kavu. Nešto od toga nosio je u zatvor. Dopuštao sam njegovu ocu da mu dolazi i da se sastaju u mome prisustvu u Đorđićevoj. Vidjelo se, ti susreti su bili dosta važni za oca koji je iz dana u dan sve više i više propadao. Bio sam zadovoljan njegovom suradnjom, mnogo knjiga je vraćeno, ali kada sam tražio da mi kaže gdje je novac od ukradenih knjiga, tu je uvijek zapelo… Nije htio reći u kojoj banci drži novac. Rekao je samo da je to banka druge države. Pretpostavljam da je to Austrija. Tvrdio je da u toj banci ima puno novca. Nekoliko puta me nagovarao da otvorim račun bilo gdje u svijetu. Može on biti na moje ime ili na ime nekoga u koga imam povjerenje i da mu kažem koliko mi je potrebno novca do kraja života. Ta će mi svota na taj račun brzo biti doznačena. Nisam to nikada htio učiniti”, tvrdi Rauš.
Gdje je novac? Država ga nije tražila. Zašto? Sve su to zagonetke. Hoće li ikada biti razjašnjene? Jesu li sve te priče povezane ili je činjenica da su u njihovu središtu isti ljudi sasvim slučajna? Naši izvori iz bivše Službe državne sigurnosti tvrde da postoje samo indicije. “Moguće je”, kažu nam, “da su savezne službe, civilna ili vjerojatnije vojna, KOS, stvarale atmosferu straha. U to doba nije se znalo kamo će ići zemlja i sustav. Mirisale su se promjene, i to velike: atmosfera jeze mogla je inicirati osjećaj potrebe za čvrstom rukom, možda intervencijom vojske… Milles je pljačkom nagomilao velik novac. Je li on trebao samo njemu? Bio je samoubojica po naravi. Zašto bi gomilao tolike milijune?”
Kraj četvrtog dijela
PRETHODNI NASTAVCI:
