'U Hrvatskoj nema više od 3,8 milijuna stanovnika'

Dr. Tado Jurić autor je glasovitog istraživanja koje je pokazalo da se Hrvati iz domovine ne iseljavaju zbog siromaštva koliko zbog nepravde. Dr Jurić je nedavno priveo kraju i novo istraživanje na temu eventualnog povratka iseljenika, koje je donijelo vrlo zanimljive rezultate...

Naša istraživanja – kaže Jurić za Express - pokazuju da samo 15,4 % novoiseljenih Hrvata razmišlja o povratku u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju, a 45,3 % bi se eventualno moglo vratiti samo kada budu u mirovini. Za najveći broj povratak nažalost ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir. I dalje vidimo da „novi val“ iseljenika napušta Hrvatsku prvenstveno zbog nepravde, odnosno tzv. društveno-političkih razloga. Dakako, loša ekonomija je samo rezultat loših politika, pa su svakako i ekonomski razlozi uzeti u obzir, kao i nevrednovanja rada i uvjeti rada koji su također bitan potisni faktor. Moglo bi se sažeti da su potisni faktori iz Hrvatske jači od privlačnih faktora u Njemačkoj,

U kojim oblastima se najviše osjeti iseljavanje?

Hrvatskoj je, primjerice,  prije ove epidemije nedostajalo 12.000 medicinskih sestara. Prema službenim brojkama, u inozemstvo je proteklih deset godina otišlo preko 7.500 medicinskih sestara, dakle  svaka četvrta. A otišlo je i više od tisuću liječnika specijalista. To više nije samo ekonomsko pitanje, nego i pitanje funkcionalnosti hrvatskog zdravstvenog sustava.

Neki su se Hrvati i vratili, zbog epidemije. Koliko njih bi ostalo?

Ako je suditi po iskustvima drugih zemalja i migracijskoj literaturi, u staru se domovinu rijetko vraćalo više od 1/3 iseljenika (a daleko češće 1/5 ili čak i manje).  Novija istraživanja Svjetske banke govore da bi se uslijed koronakrize moglo vratiti oko 10% iseljenih. Međutim, taj će „saldo“ pokriti novi iseljenici koji baš zbog koronakrize i straha od toga što donosi jesen iz Hrvatske žele iseliti. Kod onih koji namjeravaju skoro iseljavanje, rezon je otprilike da će se Njemačka i Austrija ipak znatno brže oporaviti dok će Hrvatskoj trebati barem 10 godina da dođe na stanje iz 2019., prema percepciji kazivača.

Emica Elvedji/ Pixsell

Posljednje istraživanje iz 2020. dio je šireg istraživanja (vidi: Jurić, 2017, 2018) kojim smo pokazali koji su glavni uzroci i motivi iseljavanja iz Hrvatske. U toj studiji „Gubimo li Hrvatsku“ smo pokazali da nezaposlenost ili nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla u struci u Hrvatskoj nisu glavni motivi iseljavanja, nego da su to nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija. Specifičnost ovog istraživanja je ta da je naš uzorak prikupljen isključivo na području Njemačke, čime smo težište istraživanja prebacili upravo tamo gdje i treba biti, među iseljene Hrvate u Njemačkoj.

Do nekog većeg povratka novih hrvatskih iseljenika teško da će doći. Razlozi zbog kojih se iseljenici ne žele vratiti su isti oni koji su ih doveli do napuštanja domovine, prvenstveno su to nepravedno društvo i tzv. zarobljena država, odnosno sve ono što nam je poznato pod pojmovima korupcija, slabe institucije, nepotizam i klijentelizam. Budući da nije učinjeno ništa značajno po tom pitanju, iseljenici niti ne vide razloga za povratak. Jedno je sigurno, ljudi se neće vratiti samo zato što ih netko poziva da se vrate.

Istraživanje se sastojalo osim u pitanju povratka iseljenika i u razvijanju modela „digitalne demografije“ uz pomoć analitičkih alata Google Trendsa i Facebookove statistike korisnika uz pomoć kojih smo dokazali mogućnost praćenja iseljeničkih kretanja iz Hrvatske ali i šire. 

Ova studija je prva koja koristi Facebook mrežne podatke te podatke tražilice Google kako bi a) pokazala izvedivost mjerenja iseljavanja hrvatske populacije, b) integracije hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, c) praćenje stanja, kretanja i trendova vezanih uz iseljavanje Hrvata.

Na ovom tragu očekujemo da će se ova metoda i dobiveni podaci koristiti i u drugim vrstama demografskih istraživanja kao i po pitanju daljnjih legalnih i ilegalnih migracija unutar EU i šire.

Koliko Hrvatska, prema vašoj procjeni danas ima stanovnika, koliko ih je iseljeno (ukupno)?

Hrvatska nema više od 3,8 milijuna stanovnika. To se ne može vidjeti kroz podatke Državnog zavoda za statistiku (DZS), ali može indirektno kroz njemačke registre te registre hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj. Posebno je zanimljiva i signifikatna spomenuta metoda kojom smo se služili prateći društvene mreže i podatke Facebook analitike i alata Google Trendsa čije ćemo rezultate objaviti u listopadu na Hrvatskom katoličkom svučilištu, a koje je istraživanje financirala njemačka zaklada Konrad-Adenauer i Hrvatsko katoličko sveučilište. Nadalje, koristili smo još jednu inovativnu metodu koja je također indikativna - naime, pratili smo podatke potrošnje vode u kućanstvima u Hrvatskoj te odjavu odvoza komunalnog otpada. Takvi podaci pokazuju da je u određenim općinama ali i većim gradovima došlo do smanjenjenja potrošnje vode u kućanstvima i do 20%. To svakako implicira da ljudi nestaju, što depopulacijom što iseljavanjem.

Emica Elvedji/ Pixsell

Naročit problem čine političari koji manipuliraju brojkama o povratku i odlasku i svaku priliku koriste da naglase ako se navodno događa velika promjena trendova. U Hrvatskoj se brojkama i dalje licitira i politizira pa treba jasno reći da se samo u Njemačku od 2013. do sredine 2019. prema BAMF-u iselilo 276.877 Hrvata (danas je to već više od 300.000 samo u Njemačku) - a vratilo se 88.950, od toga dakle, velik broj umirovljenika iz gastarbajterske ere. Njemačka nam može se reći uzima mlade a vraća stare. Ili obrnuto, „guramo“ mlade iz zemlje.

U aktualnom iseljeničkom valu velik broj djece ‒ 15 % iseljenih čine djeca do 16 godina, osobe starije dobi čine svega 0,82 % iseljenika. Ovo također potvrđuje  tezu da se zapravo radi o iseljavanju kompletnih obitelji.

Da, to smo također jasno dokazali. Poseban je problem što odlazi fertilna populacija, samim tim i mogućnost revitalizacije hrvatskoga naroda. Ti ljudi odlaze, ne kao prije da bi se vratili, nego da se ne bi vratili. Zabrinjavajuće je i što Hrvati iz BiH sada pri iseljavanju u širokom luku zaobilaze Hrvatsku, što ima pogubne posljedice na Hrvatsku jer je nestankom Hrvata u BiH „presušio“ demografski bazen za revitalizaciju RH. Čak i kada bismo uzeli optimističan scenarij prema kojem bi svaka Hrvatica do kraja svog reproduktivnog razdoblja u 49. godini rodila 2,1 djece, to ne bi bilo dovoljno da spriječi nestanak Hrvata u BiH u 21. stoljeću, ali niti dovoljno da Hrvatska ne padne ispod 3 milijuna već u narednih dvadesetak godina, nastave li se ovi trendovi iseljavanja i depopulacije.

Koristite termine  "pustošenje Hrvatske" i "iskorjenjivanje"?

Pogledajte sve pogranične krajeve Hrvatske uz BiH po cijeloj duljini granice, to je „spaljena zemlja“. Tamo gotovo nema nikoga i to ne zbog Covid 19 - pandemije nego zbog pandemije „Bijele kuge“ i iseljavanja.  Ulice su prazne, vlakovi voze prazni, učionice su prazne … To će postati ozbiljan sigurnosni problem za Hrvatsku, naročito u svjetlu ilegalnih migracija.

Emica Elvedji/ Pixsell

Hrvati u usporedbi s ostalim „iseljeničkim nacijama“ stoje nažalost najlošije. Ono što je zabrinjavajuće je da Hrvati u prvoj polovici 2019. procentualno uz Bugare imaju najviši stupanj iseljavanja od svih članica u EU i vrlo nisku stopu povratka.  Prema tome, svi nam u EU mogu biti uzor jer nitko nije izgubio toliko stanovništva kao Hrvatska u tako kratkom vremenu. 

Od ulaska u EU  iseljavanje se, pokazuje vaše istraživanje i službena statistika, svake godine intenzivira, a da od 2015., 2016. i 2017. naročito raste.  Je li EU plus ili minus?

Očito da je jedan veliki dio Hrvata glasovao za ulazak u EU upravo kako bi mogao iseliti iz zemlje. Ako je to tako, onda je postotak onih koji su bili za EU još i manji od one manjine koja je izašla na referendum. Danas sam uvjeren da Hrvati ne bi bili za EU da su znali da ćemo imati ovakav položaj unutar tog okvira, da će nam se dogoditi ovakva evakuacija stanovništva te da političari neće ništa napraviti po pitanju iseljavanja. Naime, od ulaska u EU do danas, iz Hrvatske se samo u Njemačku iselilo preko 300.000 Hrvata.  Uzgred, u tu zemlju se iselilo 15 puta više Hrvata nego u Irsku, iako se te dvije zemlje stavljaju u isti koš. Iselilo se osam posto ukupnog stanovništva. To je kao da cijeli Osijek, Rijeka i Split nestanu u pet godina. Zadnje tri godine svake smo godine izgubili grad veličine Osijeka, što iseljavanjem, što depopulacijom. Tako smo došli do toga da je danas četvrti najveći hrvatski grad – München. 

Ovdje iznosimo i točan broj zaposlenih Hrvata u Njemačkoj (do polovice 2019.) koji je do sada bio nepoznat.  Radi se o točno 182.560 radnika kojima se uplaćuju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Njemačkoj (BAMF, 2019.). Brojka slučajno korespondira s brojkom za koju je umanjena nezaposlenost u Hrvatskoj proteklih godina.

Službeni broj Hrvata u Njemačkoj je prema njemačkim statističkim evidencijama 405.535. Ovdje je za napomenuti da ovdje nisu ubrojena novorođena djeca iz hrvatskih etničkih brakova od 2010. – 2019., budući da ih Njemačka automatski broji Nijemcima i daje im njemačko državljanstvo, dok hrvatsko dobivaju samo ukoliko roditelji to zatraže. Nadalje, nisu ubrojeni svi koji su se odrekli hrvatskog državljanstva u proteklih pet godina. A takvih je najviše od svih etničkih skupina upravo među Hrvatima.  A nisu ubrojeni i svi oni koji radi raznih razloga i dalje radne „na crno“, kao i tzv. „kombi radnici“ koji su registrirani u Hrvatskoj, a zapravo rade u Njemačkoj. Još jedna tužna spoznaja do koje smo u našoj studiji došli je da bi i mnogi stariji zapravo rado odselili, ali se smatraju prestarim za taj čin.  

Emica Elvedji/ Pixsell

Dakako, ovaj problem ne pogađa samo Hrvatsku, nego cijelu Jugoistočnu Europu koja je iseljavanjem izgubila 20% populacija u posljednjih 15-ak godina. Primjerice, Bosna i Hercegovina bi kroz narednih desetak godina uslijed intenzivnog iseljavanja mogla pasti na ispod dva milijuna građana. 

Prostor Hrvatske mogao bi hraniti znatno veće stanovništvo. Koliko veće, prema vašem mišljenju?

Hrvatska bi mogla svojim prirodnim resursima „podnijeti“ zasigurno 15-ak milijuna stanovnika. Ovaj pak cijeli fenomen mislim da trebamo staviti u širi kontekst migracija iz Azije i Afrike. Da naša ekonomija ne može bez useljavanja, danas je potpuno jasno. Naime, Hrvatska je u samo jednom desetljeću izgubila trećinu svih svojih radno sposobnih građana. Država, dakle ekonomija, rješenje ima u useljavanju. Međutim ostaje pitanje, što će biti s hrvatskim narodom? No, državi kao da je svejedno tko živi na njenom teritoriju, bitno je da „netko“ uplaćuje poreze.

Posebno je zabrinjavajuće da Hrvatska danas ima veće useljavanje strane radne snage nego Njemačka. Naime, kada se u Njemačku godišnje doseli pola milijuna radnika, to je u postocima manje nego kad se u Hrvatsku doseli 40.000 koliko je došlo tijekom 2019. god.  HUP je (prije koronakrize) za 2020. predložio useljavanje čak 81.600 radnika jer se plaše da će zbog otvaranja austrijskog tržišta biti još teže zadržati domaće radnike, ali i strane sezonce. U takvi omjerima postavljaju se pitanja pada cijene rade u zemlji, cijene integracije (koja je veća kada se radi o radnicima iz neeuropskog kulturnog kruga) i identitetskog koncepta naroda.  A supstitucija stanovništva je svakako najgora stvar za svaki malobrojni narod. Naime, stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne. Tako je Hrvatska u međuvremenu postala useljenička zemlja bez da smo to primjetili.

Pandemija koronavirusa pokazala je važnost koncepta nacionalne države koja strateške odluke donosi unutar svojih granica. Da bi se Hrvatska razvijala, ona se mora oslanjati na svoje ukupno stanovništvo, kako u zemlji tako i izvan nje. Bez dijaspore i recentnih iseljenika, mislim da neće biti moguća obnova hrvatskog društva. Hrvatska bi stoga umjesto koncepta neselektivnog useljavanja inozemne radne snage trebala razmisliti o  privlačenju iseljenih državljana Hrvatske. Jer ako je nas EU ovdje zaista pretvorila u svoju vikendicu u mirnodopskim prilikama i svoj štit u slučaju pokretanja masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike, kako glase neki scenariji, onda su procesi dugog trajanja neupitno usmjereni na nestanak Hrvata u ovom životnom području. 

Nemoguće je ne zamijetiti da se taj proces odvija pod vladavinom, uglavnom, HDZ-a kao najdomoljubniije stranke. To ne izgleda kao dokaz nekog d omoljublja... Što tu ne valja?

Ne bih naglašavao isključivo HDZ jer ni SDP i koalicijski partneri nisu učinili baš ništa da amortiziraju posljedice ili uklone uzroke iseljavanja. Trebamo se sjetiti da je iseljavanje započelo još za “lijeve” vlade. No, sad barem znamo da tema iseljavanja nikoga od političkih elita ne boli.

U javnom prostoru se nedavno pojavila teza da su mladi Hrvati zapravo glasali nogama. Oni koji su htjeli promjene su prema toj tezi dobili promijene – promijenili su državu. 

Nedavno preminuli Ivo Banac tvrdio je: „Cijeli život sam bio naivan i vjerovao da je političarima stalo da ne bude iseljavanja, (…) sada znam da se oni svjesno rješavaju kritički mislećih ljudi (…) oni se iseljavanjem rješavaju problema (…) oni (političari) žele da ne budu pod nadzorom“ . Ako  postoje političari kojima odgovara iseljavanje glasača, onda oni očito racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje. 

Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih. Ako teza stoji, onda bi to bilo u najmanju ruku poražavajuće za hrvatsko društvo, jer bi  današnja Hrvatska zapravo bila u istoj situaciji kao ondašnja Jugoslavija. Jer i jedna i druga nisu učinili puno da se iseljavanje spriječi.  Čini se da je političarima na „ovim prostorima“ uvijek odgovaralo „otvoriti zemlju“ i pustiti nezaposlene i nezadovoljne da naprosto odu. Takva mjera kupuje socijalni mir u zemlji i smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. Podteza glasi da pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana na političke elite jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji za promjene.

Emica Elvedji/ Pixsell

Tijekom istraživanja smo vidjeli da nostalgija nije dominantno prevladavajuća emocija. Neupitno je da su naši iseljenici mahom zadovoljni svim aspektima života jer su na skali od 1 do 5 sve svoje životne okolnosti ocjenjivali najčešće ocjenom vrlo dobar i odličan u usporedbi sa situacijom iz domovine. Samo je 15 % njih davao ocjene dobar ili dovoljan. 

Posebno problematično je nezanimanje iseljenih Hrvata za izbore u Hrvatskoj. Tako je u Njemačkoj, gdje je najviše mladih Hrvata, glasalo svega 2.103 glasača, što na oko 300.000 osoba s pravom glasa u Njemačkoj iznosi izlaznost od 0,7 %. Druga omiljena destinacija u koju odlaze mladi Hrvati, Irska, imala je tek 14 registriranih birača.   Svakako da je ovo rezultat frustracije i činjenice da mlade iseljenike politička elita u Hrvatskoj ignorira pa oni posljedično ignoriraju političare te da u Hrvatskoj ne postoji dovoljna zabrinutost oko iseljavanja mladih i interes za njihov povratak. 

Koji je vaš generalni zaključak?

Hrvati kao da su stvorili državu za potrebe kapitala, a ne za potrebe naroda. Hrvatska kao da je ponovno svedena na svoju „povijesnu ulogu“ kao za vrijeme Habsburške ili A-U Monarhije ili Jugoslavije na dvostruku periferiju Europe. 

Tezu da EU jezgra isušuje svoju periferiju danas je nedvojbena. Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije – ne obrnuto. A današnje bogatstvo se u ostarjeloj EU prvenstveno mjeri demografskim kapitalom u smislu fertilne mlade obrazovane populacije. Baš onakve kakva se „ispumpava“ iz Hrvatske.

Svakako u analizu fenomena iseljavanja treba uzeti u obzir i kulturnu i gospodarsku „hegemoniju“ Njemačke u EU, napose nad hrvatskim prostorima kao i jednu vrstu suvremene kolonizacije. Milan Mesić (2014.) u svojim teorijskim radovima zapaža da mada se pojedincima migracija nadaje kao posljedica osobne odluke, opcija migracije je zapravo socijalno proizvedena. Tako većina imigranata u SAD dolazi iz država u kojima je ta zemlja imala aktivnu vojnu, političku ili ekonomsku ulogu, a slično se može ustanoviti za Francusku ili Japan. Stoga nije čudno ni da Hrvati iseljavaju u zemlje svojih kolonizatora prvenstveno Njemačku i Austriju.

Kako to kod nas izgleda konkretno izgleda, vidi se po činjenici da je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun. Naime, po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju, Hrvatska gubi između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visoko kvalificiranom radniku). Taj je „dar“ Hrvatska „poklonila“ u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura, a koji su iselili u Njemačku. Dakle, Hrvatska je već dala EU više sredstava nego što je dobila odobrenog kredita ovaj tjedan od EU u svrhu borbe protiv koronakrize.

Rogić primjerice, osnovni problem vidi u hrvatskim nagodbenjačkim i rentijerskim elitama, tzv. poslušnicima koji su u zamjenu za status uvijek radili za „Carstvo“ a ne za „Kraljevstvo“. Ta carstva samo mijenjaju forme od Habsburške ili A-U Monarhije, Jugoslavije do EU. 

Povrh svega moramo naći način kako smanjiti moć političkih stranaka, a povećati moć institucija te ojačati direktnu demokraciju, jer se većina Hrvata više ne osjeća ni od koga zastupljenim u Saboru. Jer nigdje u postsocijalističkoj „novoj Europi“ ne postoje političke stranke koje imaju toliku moć kao u Hrvatskoj i stranke koje su u kontinuitetu na vlasti 30 godina.

Svakako trebamo i stvarati nove elite koje su obrazovane izvan okova komunističko-rođačko -ortačkog okvira a koje neće biti kompradori i raditi za tuđe interese, ako mislimo zadržati i narod a ne samo državu. 

Ali treba otvoriti i pitanje nepravednosti radnih migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU. Sve dok se to političko pitanje ne riječi, iseljavanje će teći za kapitalom koji se akumulira u jezgri EU a izvlači velikim dijelom iz periferije. Ovdje je za spomenuti argument kojih se većina drži kada opravdava iseljavanje iz Hrvatske, a to je da Hrvatima EU tj. Njemačka nije ništa kriva što nisu sposobni riješiti korupciju i organizirati državu pa posljedično gube stanovništvo. Upravo ovo treba dovesti u pitanje i zapitati se zapravo je li to tako?

Ja sam poprilično uvjeren da je EU/Njemačka još davno prije ulaska Hrvatske u EU dobro znala da će njima trebati mlada stručna radna snaga čija integracija ne košta ništa, dok s druge strane da se političke elite svih ovih prostora nisu voljne suočiti s korupcijom, budući je ona osnovni lijepak koji održava njihov „društveni ugovor“ sa svojim biračima, koji također u raznim oblicima imaju korist od takvog sustava. Jesmo li nakon ulaska Hrvatske u EU vidjeli i jednu inicijativu ili akciju EU da se koruptivne prakse spriječe? Tako su zapravo osmislili okvir koji će nedvojbeno dovesti do toga da u zemljama iz kojih ispumpavaju radnu snagu zavlada potpuna apatija i da se kao jedini izlaz mladima učini iseljavanje.