Bio je četvrtak, 23. siječnja 2014. Za sutradan je bilo zakazano izručenje Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu. Hrvatska javnost, hrvatsko pravosuđe, pa i veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke, gdje je boravila specijalna skupina djelatnika njemačkih institucija koja je koordinirala aktivnosti koje su imale za cilj izručenje Perkovića i Zdravka Mustača, napeto su iščekivali rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske o zakonitosti Perkovićeva izručenja Njemačkoj.
Ipak, Anto Nobilo napokon se opustio jer tog dana poslijepodne i on i Perković, kao njegov branjenik, iz četiri neovisna izvora dobili su potvrdu informacije da se sutrašnje izručenje odgađa te da će Ustavni sud pismenu odluku donijeti dan poslije, u petak. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka za koje Nobilo priznaje da ga je razvoj situacije zatekao na sasvim krivoj nozi.
"Te sam večeri prvi put opuštenije zaspao. Međutim, suprotna strana očito nije spavala. Zasad ne znam kako i zašto, ali tijekom noći dogodile su se aktivnosti čiji su rezultati bili nova jutarnja sjednica Ustavnog suda Hrvatske i nova odluka kojom se dopušta izručenje?! Policajci hitno izručuju Josipa Perkovića, premda nikakva pisana odluka Ustavnog suda toga 24. siječnja 2014. nije bila donesena u Ministarstvu unutarnjih poslova!", tako Nobilo opisuje što se dogodilo tog petka ujutro.
U svojoj knjizi "Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu" Anto Nobilo prvi put u cijelosti donosi priču o izručenju, a potom i o suđenju bivšem republičkom i bivšem federalnom šefu Službe državne sigurnosti zbog optužnice da su sudjelovali u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Nobilo donosi priču o svojem iskustvu s tim epski politički važnim i složenim predmetom, znači iz svojeg položaja.
I dok su opća, pa i mnoga manje opća mjesta odavno poznata, da su krunske svjedoke protiv Perkovića njemačke Savezna informativna služba (BND) i Služba za očuvanje ustavnog poretka (BfV) izmanipulirale ili instruirale da lažno svjedoče, sa svim posljedicama i u Njemačkoj i u Hrvatskoj, knjiga donosi insajderski prikaz mnoštva trenutaka iz najbliže, ali i najdalje povijesti djelovanja SDS-a, odnosno Udbe, u Zagrebu nasuprot Beogradu, te u ekstremnim političkim krugovima u hrvatskoj emigraciji.
Onog petka ujutro kad je Ustavni sud RH šokirao gotovo sve svojim iznenadnim rješenjem i kad su Josipa Perkovića prvo hrvatski pravosudni organi do aviona, a onda i agenti BND-a kroz avion i letom iz snijegom zametenog Zagreba u München proslijedili njemačkom pravosuđu, pravosudno-obavještajno-politička utakmica preselila se u Njemačku. Anto Nobilo je ubrzo postao prvi odvjetnik iz Hrvatske koji je iz nove članice EU-a dobio pravo da nekoga zastupa u drugoj članici, konkretno u Njemačkoj.
"Očito mi predstoje mjeseci, a možda i koja godina, pravne bitke u Münchenu. Obavljam pripreme po uzoru na svoje iskustvo s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, ICTY, u Den Haagu od 1996. do 2004., kad sam branio, i obranio, generala HVO-a i HV-a Tihomira Blaškića od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ima nekih sličnosti. I u Den Haagu i u Münchenu branim u pravnom sustavu koji nije naš, za koji se nisam školovao. Moram učiti brzo i u hodu. Pogrešaka ne smije biti. Skupo se plaćaju", piše Nobilo.
Za prvu ruku Nobilo se smjestio u hotelu Bayerischer Hof. Bio je to tek uvod u dugu pravosudnu priču, na ulici su ga prepoznavali Hrvati ovakvih i onakvih, sasvim suprotnih političkih nazora, zaustavljali, pitali o tome što se događa s postupkom, slične stvari. A u hotelu, od europskih i svjetskih političkih uglednika do arapskih bogataša s obijesnim suprugama, bilo je i...
"Uočavam likove iz očigledno obavještajnih krugova, kao i ljude bliske krupnom kriminalu, od kojih su neki podrijetlom iz država bivše Jugoslavije. Javljaju mi se. U pravilu diskretno, prijateljski. Neki su prijatelji mojih klijenata. Pitaju trebam li što. Bivši obavještajci iz Jugoslavije sad su očito poslovni ljudi. Diskretno daju do znanja tko su. Skreću mi pažnju na šaroliko društvo iz Bayerischer Hofa. Oprez. I sam sam toga svjestan. Ispred hotela vozi taksi i bivši pukovnik KOS-a iz Srbije. Psuje mater svima, od Slobodana Miloševića nadalje - da bi preživio mora raditi kao taksist. Ili je to samo paravan?", oslikao je atmosferu tih siječanjskih dana u Münchenu.
Ubrzo je odlučio svoju "bazu" premjestiti "izvan hotela", ne navodi točno gdje. I tu dolazi do prvih egzotičnih zapleta u smislu svakodnevice.
"Nisam se prijavio nigdje, ali odjavio sam se iz Bayerischer Hofa. Dok sam bio u hotelu, nitko od državnih organa nije me dirao. Kad su uočili da me nema u hotelu i kad sam se nakon radne večere s odvjetnicima iz braniteljskog tima počeo udaljavati iz njega, primijetio sam da me prate. Uskoro mi je put prepriječila prometna policija. Traže dokumente i alkotest, premda nisam napravio nikakav prometni prekršaj. Alkotest je bio 0,00 pa nisu mogli pisati prijavu niti ishoditi moju tajnu adresu. Shvatio sam da je netko nervozan jer me više nemaju na oku. Očito je odabir odvjetnika bio dobar. Službe nisu prodrle u braniteljski tim jer uskoro dolazi jedna zanimljiva inicijativa", piše dalje Nobilo.
Braniteljski tim koji navodi su njemački odvjetnici koje je nastojao tako pažljivo odabrati da mu se slučajno ne bi dogodilo da mu uleti netko s "posebnim zadacima", bilo da je riječ o njemačkim obavještajnim službama ili čak i s vezama na Balkanu. Prvi ozbiljan pokušaj upada nekoga sa strane u njegov tim bila je ponuda da mu pomognu bivši obavještajci do kojih je došao preko "nekih Perkovićevih njemačkih veza".
Njegova veza odvela ga je sve do Berlina, do hotela smještenog u tamošnjoj elitnoj četvrti, a zgrada je bila vrlo zanimljive povijesti.
"Hotel je u zgradi koja je bila ambasada NDH tijekom 2. svjetskog rata. Dočekuju me Amerikanac koji radi za privatnu tvrtku (iz naziva tvrtke jasno je da se bave sigurnošću) i Nijemac koji radi za tvrtku koja se bavi strategijskim istraživanjem. Došli su u dvije velike crne limuzine, s jakim vozačima, tjelohraniteljem, i odvode me u drugi hotel, u kojemu su imali očito unajmljene urede. U razgovoru od Nijemca doznajem da povijesno dolazi iz njemačke vojne službe sigurnosti, da u tvrtki s njim rade i stari kolege, od kojih neki poznaju Josipa, i da nitko od njih ne gleda blagonaklono na činjenicu da je izručen obavještajac. Spremni su pomoći... 'Bivši' njemački obavještajac rekao je da je u službi upoznao sve bitne ljude iz ovog postupka. Da se bavio zetom svjedoka Sindičića, koji je bio suradnik SZUP-a Njemačke (BfV) vezano za postupke protiv neonacista. Sad se nalazi u programu zaštite svjedoka", opisivao je Nobilo.
Na sve to, piše dalje, ipak nije nasjeo. Stvar je bila sumnjiva zato što je očito bila riječ o paradi s crnim limuzinama, tjelohraniteljima, s uredom koji se moglo protumačiti i kao kulisu. A neuvjerljivi su mu bili i detalji s "Amerikancem" koji je neobično malo govorio, a i to što je rekao sugeriralo je da je iz CIA-e. Ubrzo ih je odbio, nebitno rade li doista za sebe ili za državu.
Anto Nobilo je u "Obrani" opisao iskustva s praćenjem, pa i igrama mačke i miša još dok je slučaj Perković bio u Hrvatskoj. Njegove teze pravosudnog dijela slučaja odavno su poznate - zakon o suradnji s pravosudnim tijelima članica EU-a "lex Perković" vremensku klauzulu o početku primjene imao je, kaže, zbog pogreške, praktično nedovoljne stručnosti onih koji su pisali zakon.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šporka politika...
perkovićje bio u hdzu