Vrhovni sud Njemačke sa sjedištem u gradu Karlsruheu donio je odluku o žalbi obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Najviši njemački sud potvrdio im je kaznu doživotnog zatvora i odbacio razloge zbog kojih je obrana tražila reviziju.
Kako saznaje HRT, odluka o reviziji nosi datum 2. svibnja, a datum otpravka je danas.
Viši zemaljski sud u Münchenu osudio je 3. kolovoza 2016. dvojicu agenata jugoslavenske tajne službe na doživotni zatvor, zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine.
Perković i Mustač bili su puno više od običnih obavještajaca. Bili su čelnici obavještajnih službi dviju država - Jugoslavije i neovisne Hrvatske - i to u razdoblju najdramatičnijih povijesnih promjena - od vremena nakon Titove smrti do sredine ‘90-ih godina.
Ta dva čovjeka znaju sve hrvatske, a vjerojatno i većinu jugoslavenskih tajni. Konačno, to im je bio posao. Sakupljati tajne, proizvoditi ih, sortirati, spremati, arhivirati, s njima trgovati, ucjenjivati, vladati, uzdizati, rušiti, ubijati. Njemački sud tvrdi da su upravo njih dvojica bili ključne karike u lancu Đurekovićeva ubojstva.
Ubojstvo je, tvrde Nijemci, naručio Mika Špiljak, najvažniji hrvatski političar ‘80-ih, Tuđmanov prijatelj i pokrovitelj, vođa najjače partijske frakcije, čiji se sin, Vanja špiljak u četvrtak nije pojavio na kao svjedok na nastavku suđenja Perkoviću u Njemačkoj.
Drugu, manjinsku struju, predvodio je Stipe Šuvar. Špiljkova struja bila je, pojednostavljeno govoreći, hrvatska i suverenistička. Njena je moć izvirala iz Ine i tajne službe.
Jedna je osiguravala novac a druga poslušnost. Kad je Đureković, svojim knjigama, zaprijetio kompromitiranjem Vanje Špiljka i Miše Broza, kao ljudi koji su se obogatili na malverzacijama s naftom, Špiljak je navodno dao nalog da Đurekovića likvidiraju.
Zapovijed je izdao Mustač, a Josip Perković pobrinuo se da ubojicama dostavi ključ od garaže u kojoj je Perković tiskao svoje uratke.
Perković već godinama tvrdi da je nevin i da su mu optužnicu, još u vrijeme rata, napakirali srpski obavještajci, njegovi bivši kolege iz službe. On tvrdi da je Đureković ubijen prema nalogu Stane Dolanca.
Iz zatvora je poručio kako mu “pakuju” pa je najavio i osvetu - rekao je da će javnosti otkriti imena agenata Službe državne sigurnosti u HDZ-u i SDP-u. To su ljudi koji su još na pozicijama. Tko je među njima King Kong?
Stjepan Đureković nije bio bilo tko. Mladi partizan, rođen u Petrovaradinu 1926. godine, završio je ekonomski fakultet i doktorirao ekonomiju u Beogradu, a onda, preko Osijeka i Inine rafinerije u Sisku, dospio do direktorskog položaja u Ini, odakle je imao izravan ulaz u najviša savezna tijela.
Ina je, naime, bila najmoćnije poduzeće u državi i na njene je svečanosti dolazio cijeli državni vrh. Ina je davala i premijere, pa je iz nje došao predsjednik hrvatske vlade Petar Fleković. Priča s Đurekovićem u Ini ide u dva smjera.
Jedna varijanta kaže kako je Đureković upao u mutne aranžmane s preprodajom nafte, pri čemu je navodno “jamio” gotovo 90 milijuna dolara, pa je otkriven i morao je pobjeći u Njemačku.
Druga varijanta kaže kako je Đureković godinama prije emigracije postao žestok kritičar režima, koji se od uvjerena Jugoslavena i komunista transformirao u hrvatskog nacionalista.
Kao dobro upućen u sve poslove tvrtke, otkrio je velike malverzacije Vanje Špiljka, sina predsjednika Jugoslavije Mike Špiljka, koji je, u strahu od sinova uhićenja, skovao plan o likvidaciji nezgodnog svjedoka.
Kako Udba nije ubijala u zemlji, zaplašili su Đurekovića do te mjere da je uspaničen pobjegao. U Njemačkoj je, kao i drugi politički emigranti, postao slobodna lovina, a tu su ga, unatoč zaštiti njemačke službe BND, policijski ubojice pronašli i brutalno zatukli u tiskari.
Đureković je, naime, bio i suradnik njemačke tajne službe - što dodatno komplicira stvar - pa je, kako tvrde neki izvori, Nijemcima dostavio podatke o tajnim skladištima nafte u Jugoslaviji, ali i druge važne vojne i obavještajne podatke. Nakon dolaska u Njemačku, u manje od godinu dana tiskao je pet opsežnih knjiga, propagandnoga karaktera, među kojima je najvažnija “Ja, Josip Broz Tito”.
Riječ je, nema nikakve sumnje, o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu. Đurekovićev roman iznosi - često u farsičnu obliku - cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu.
Riječ je o pravoj “erotskoj Ilijadi”, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepleću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.
Roman - za koji se autor kune da je istinit, pa bi zbog njega u Jugoslaviji dobio deset godina tamnice, ako ne i smrtnu kaznu - počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ne vjerujem da su oni krivci glavni
Da je prava i pravde uz njih bi ležali ***. Što sada kažu vrli SDPovci koji su pokušali zakonom zaštititi udbaške smradove?