U starom režimu vrijedilo je pravilo: osudimo pojave, spasimo drugove. Danas je pravilo obrnuto: osudimo drugove kako bismo spasili pojave.
Dogodilo se to kod Ive Sanadera, na kojega je njegova bivša stranka, skupa s njegovim bivšim suradnicima, a sad pokajnicima, odlučila svaliti svu moguću krivnju za korupciju i kriminal tijekom njegovih osam godina mandata.
Nema veze što je HDZ podržavao sve poteze svojeg predsjednika niti što je vlada uredno amenovala njegove odluke. Sanader je bio podmićen, a HDZ obmanjen.
Sad je, pak, došao red na Ivicu Todorića, koji je od prošloga tjedna i službeno dobio status bjegunca.
Njegovi direktori su svi redom pušteni iz pritvora, mnogi se brane da nisu ništa znali (skupa sa Zdravkom Marićem koji je izuzet od uhićenja), a sva krivnja je opet na vlasniku.
Uhićenje Ivice Todorića trebalo bi biti opijum za ovaj napaćeni narod. Naravno da to neće ići baš tako lako, kao što nije lako išlo ni nakon uhićenja Sanadera.
Individualizacija krivnje jednom davno postala je politička mantra, u rangu današnje “reforme”, “vjerodostojnosti” i “stabilnosti”.
Njome se trebao očistiti Domovinski rat od hipoteke ratnih zločina, premda su na kraju mnogi zločini ostali nekažnjeni, a tek rijetki zapovjednici i branitelji bili osuđeni.
Iza svih tih sudskih procesa ostalo je donekle neriješeno pitanje uloge Franje Tuđmana i državne politike koja je pobunjenim Srbima, ako ih već nije u Oluji planski potjerala, planski onemogućavala povratak.
Sad ponovno imamo individualizaciju krivnje, odnosno koncentriranje istrage na Ivicu Todorića, najnovijeg ekskluzivnog domoljuba u bijegu od Hrvatske.
Pa ipak, sve ono što je gazda Agrokora činio od devedesetih naovamo nije mogao ostvariti bez sustavne potpore države, njezinih institucija, agencija, sudova i pravosuđa, medija i dobrog dijela društva.
Otprilike kao što je Sanader bio tek istureni akter uhodane mašinerije koju je on podmazivao i koja je njegovim padom tek malo izgubila dah, tako je i Todorić bio produkt sustava.
Sustava koji se njegovim padom ne ruši, nego transformira i prilagođava. Nije ovdje stvar samo Agrokorovih direktora.
Tu su regulatorne agencije, središnja banka, policija i pravosuđe, lokalne i državne vlasti, sve vlade i ministarstva. Od vrha do dna i obrnuto.
Procesuiranje Todorića, zakašnjelo, ali opet blagotvorno, neće zaustaviti cijeli mehanizam potpore temeljen na korupciji, pogodovanju, oportunizmu, zastrašivanju i strahu.
Možda će ga poremetiti, ali on će, žilav kakav jest, već pronaći novoga gazdu.
I upravo zato pravosudni proces ne smije se ograničiti samo na Todorića, koliko god on to zasluživao, niti se problem Agrokora smije ostaviti samo u domeni pravosuđa.
Teško je očekivati da ovaj sustav može izliječiti samoga sebe.
