Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava objavio je da je u Borovu Selu kraj Vukovara uklonjen mauzolej četničkom vojvodi i ratnom zločincu Vukašinu Šoškočaninu, čime je, kako je rekao, ispunjeno jedno od ključnih obećanja te stranke. Istaknuo je da se na taj potez čekalo više od 30 godina te da je DP jedina politička opcija koja je imala volju i snagu to provesti.
Penava je podsjetio da je Šoškočanin odgovoran za ubojstvo 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. te naglasio da je uklanjanje mauzoleja pitanje poštovanja prema poginulim braniteljima i njihovim obiteljima. Dodao je kako se hrvatsko društvo mora zapitati zašto institucije ranije nisu zaštitile dostojanstvo žrtava Domovinskog rata.
Zakonom se propisuje da se spornima mogu smatrati samo spomenici podignuti nakon 30. svibnja 1990. kako se ne bi otvorio put širem povijesnom revizionizmu i daljnjim podjelama u društvu. Sporne nadgrobne spomenike može prijaviti bilo tko, a predviđeno je uvođenje povjerenstava na razini županija i ona bi, ako je to potrebno, davala mišljenje o njihovoj prikladnosti.
Već dugo vremena je niz spornih spomenika koji izazivaju žestoke rasprave u društvu, a koji su ostali od vremena kada su dijelovi Hrvatske bili pod okupacijom. Najpoznatiji je onaj četničkom komandantu Vukašinu Šoškočaninu koji je bio vođa pobunjenih Srba na istoku Hrvatske i odgovoran je za smrt 12 policajaca u Borovu naselju. Ploču koja ga je veličala i isticala da se radi o srpskoj zemlji je nepoznati netko maknuo u studenom, ali po njemu su ovaj zakon neki prozvali i "Lex Šoškočanin".
Spomen-ploča Šoškočaninu bila je postavljena na obiteljskoj grobnici u Borovu nedaleko od spomenika podignuta dvanaestorici hrvatskih redarstvenika.
Na njemu je na ćirilici pisalo:
"Ovde počiva Vukašin Vule - Šoškočanin. Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. - komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce.
Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.”
Nedugo nakon toga, četnički vojvoda Vojislav Šešelj izvijesti je pristalice o “pogibelji velikog srpskog sina i komandanta odbrane Borova Sela Vukašina Šoškočanina, dok je čamcem prelazio Dunav” te je proglašen narodnim junakom. Nakon njega srpski vođa na tim prostorima postao je Goran Hadžić, skladištar iz Pačetina. Također ratni zločinac.
Tko je bio Vukašin Šoškočanin?
Prije nego što je postao jedan od glavnih aktera oružane pobune u istočnoj Slavoniji, Vukašin Šoškočanin, rođen 24. lipnja 1958., radio je kao veterinarski tehničar u Vukovaru. Njegov ulazak u politiku dogodio se 1990. godine, kada se pridružio Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Ubrzo je postao predsjednik mjesne zajednice Borovo Selo i zapovjednik lokalne Teritorijalne obrane. U tom razdoblju postaje blizak suradnik Vojislava Šešelja, čiji su dobrovoljci, zajedno s lokalnim pobunjenicima, pretvorili Borovo Selo u snažno paravojno uporište. Javno se hvalio da je "osobno ubijao ustaše", jasno definirajući svoju ratnu ideologiju i ciljeve. Njegova preobrazba iz civilnog lica u vođu pobunjenika bila je brza i potpuna, čime je postao ključna figura u organizaciji otpora hrvatskim vlastima.
Njegovo ime neraskidivo je vezano uz jedan od najtragičnijih događaja s početka rata - pokolj u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine. Šoškočanin se smatra glavnim organizatorom i zapovjednikom zasjede u kojoj je ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca. Nakon što su dvojica redarstvenika zarobljena tijekom noćne patrole, njihovi kolege iz Vinkovaca krenuli su u akciju spašavanja. Dočekani su u zasjedi, gdje su ubijeni Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić. Prema nekim svjedočanstvima, Šoškočanin je snajperom osobno usmrtio policajca Stipana Bošnjaka. Taj je događaj šokirao hrvatsku javnost i označio eskalaciju sukoba u otvoreni rat.
Samo trinaest dana nakon pokolja, 15. svibnja 1991., Vukašin Šoškočanin pronađen je mrtav. Službena verzija glasila je da se utopio u Dunavu dok se čamcem vraćao iz posjeta izbjegličkom kampu u Vojvodini. Međutim, njegova smrt odmah je postala predmetom nagađanja. Milan Paroški, tadašnji srbijanski političar, javno je izrazio sumnju u službenu verziju, tvrdeći da je Šoškočanin bio izvrstan plivač te da su ga likvidirali ronioci JNA ili pripadnici srbijanske službe sigurnosti zbog unutarnjih sukoba. Unatoč misterioznim okolnostima, srpske vlasti na okupiranom području Belog Manastira postumno su ga 25. rujna 1991. proglasile "narodnim junakom". Njegovom smrću otvoren je put za uspon Gorana Hadžića na čelo pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji.
Godinama je na groblju u Borovu stajao monumentalni mauzolej posvećen Šoškočaninu, s ćiriličnim natpisom koji je veličao njegovu ulogu. Taj je spomenik bio trajni izvor boli za obitelji žrtava i simbol veličanja agresije na Hrvatsku.
Prema neslužbenim informacijama od braniteljskih udruga navodno postoji 40-ak lokacija spomenika koji veličaju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i oružanu pobunu.
