Glupost je neuništiva i dovoljna samoj sebi? Ili nije? U Hrvatskoj se posljednjih mjeseci, od formiranja Vlade, odvija svojevrsno svjetsko prvenstvo u poltronstvu, a glupost u tome participira kao ključni alat.
Tup dozlaboga, ali koga briga. Ipak, po mojemu mišljenju, neprikosnoveni prvak u ovoj disciplini je HSP-ovac Pero Ćorić, iz jedne od onih minornih HSP-ovih strančica, ne znam točno koje: čiste, prljave, najčistije...
Da je kojim slučajem uspio referendum na kojemu je svojedobno inzistirala Željka Markić, likovi poput Pere Ćorića ili Ivana Tepeša ostali bi zauvijek u svojim opskurnim “pivnicama”, odakle ih je na svjetlo dana izvukao Tomislav Karamarko.
Referendum kojim je, među ostalim, trebalo biti uvedeno preferencijalno glasovanje, zajedničkim su snagama srušili HDZ i SDP uz zdušno odobravanje liberalne javnosti zbog “lika i (ne)djela” predlagatelja. Pero Ćorić je multipraktik, pored ljigavih poltronskih izjava, on je također zadužen režati ispred Domoljubne koalicije na “nezahvalne” koalicijske partnere iz Mosta.
Ćorić tvrdi kako političare treba dijeliti na “vođe i sljedbenike”.
“Ako ste vođa, morate udariti šakom o stol, ja osobno smatram Tomislava Karamarka vođom, imamo zadnjih godina niz dobrih političkih utakmica te mislim da mora udariti šakom o stol i da je ovoga dosta”, rekao je Ćorić.
Drugim riječima: “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”. “Vođe i sljedbenici” je najbolji mogući opis političke patologije u Hrvatskoj i onoga u što je evoluirao vladajući model partiokracije koja se lažno prikazuje kao nekakav demokratski doseg, iako su njezini demokratski kapaciteti gotovo nikakvi.
Partiokracija je zapravo groteskna karikatura demokracije u kojoj je moguće da ljudi koji su dobili nekoliko stotina glasova, poput spomenutog Ćorića ili Tepeša, koriste Sabor kao bazu za jurišanje na državne i javne institucije koje su još kakvo-takvo jamstvo nekakve demokracije.
A da ne govorimo o tome kako su najneomiljenije osobe u Hrvatskoj, Karamarko i Milanović, važili u predizbornom periodu kao jedini favoriti za mjesto premijera.
Kako neki shvaćaju “sljedbeništvo”, najbolje je demonstrirao Miro Kovač, ministar inozemnih poslova u Oreškovićevoj vladi, koji je Karamarkova medijskog pitbula Velimira Bujanca nazvao “enciklopedistom i prosvjetiteljem”.
U prvi mah izgledalo je kako se Kovač zajebava s Bujancem, ali ništa od toga.
Da je barem u jednom trenutku pokazao mrvicu ironije spram ove svoje izjave, ovo bi bila prvorazredna politička diverzija “dragog vođe”. Međutim, politički darvinizam na hrvatski način ništa ne prepušta slučaju.
Kovač je tako naglasio kako je smrtno ozbiljan, odnosno “kako se ne šali”. Usput, uveo je tim činom u hrvatski politički prostor novi model poltronstva, uvlačenje preko indiga, iz kojeg politički analitičari mogu izvući samo jedan suvisao zaključak: da je na Karamarkovoj evolucijskoj ljestvici Bujanac na višoj stepenici od ministra Kovača, a “sljedbenici” iz prvih redova, poput Kovača, nepogrešivo detektiraju nametnuti hijerarhijski poredak inače ne bi bili tu gdje jesu.
Tako da Kovačeva izjava ima svoju unutarnju logiku koja, paradoksalno, vrijedi samo u svijetu iz kojeg su logika, ali i pamet, odavno protjerani. Glupost s dodanom vrijednošću, tako bismo nekako mogli ovo okarakterizirati.
Treba se, također, prisjetiti i jedne predizborne izjave Milijana Brkića, iz vremena dok je “ljubav” između njega i “vođe” cvjetala, znači prije raspodjele izbornog plijena u kojem je Brkić ostao kratkih rukava, a koja se savršeno uklapa u aktualna događanja.
Brkić je izjavio “kako će Karamarko 8. studenoga plakati, ali sa suzama radosnicama u oku kao predsjednik Franjo Tuđman 1995. koji je plakao dok je, nakon uspješno provedene vojno-redarstvene akcije Oluja, dizao hrvatsku zastavu na tvrđavi u Kninu”.
Ovdje čak imamo i naznake stvaranja kulta ličnosti, recidiva iz “komunističkog mraka”, što je skromni Brkićev doprinos politologiji na ovim prostorima.
Polusvijet koji je Karamarko na mala vrata uveo u Sabor, poput njegova potpredsjednika, spomenutog Tepeša, koji se ne libi s ruljom jurišati na jednu od hrvatskih institucija, govori najbolje sam o sebi, ali i o tome kako je Karamarko sposoban za najbizarnija kadrovska “iznenađenja”, a sve u ime stručnosti i kompetencije, iako diploma danas nije garancija nizašto jer je se može dočepati bilo tko.
(Samo treba biti dovoljno inteligentan da vas pritom ne uhvate na djelu.)
Stručnost i kompetencija su, naravno, puke floskule. Pravi razlozi su nešto drugačiji: “vođa” kao mjera stvari, i to je sustav koji nitko ne smije dovoditi u pitanje, i funkcionira poput mafijaške omerte.
Međutim, za razliku od mafije koja je otpadnicima promptno osiguravala “betonske cipele”, partiokracija primjenjuje nešto blaže metode, poput doživotnog izgona iz političkog raja.
Vođin IQ je najveći, njegov automobil ima najviše konjskih snaga, njegove “misli” su biseri koje pravovjerne svinje gutaju poput opalih žireva...
Ukratko, letvica se postavlja prema “dragom vođi”. Drugo, podjednako važno: “vođa” se ne rađa. To je vrsta koja evoluira iz kaste “sljedbenika”. I Milanović i Karamarko na sličan način su se uspeli na stranačke vrhove, s tim da je Karamarkova odiseja nešto kompleksnija: on je primjerak “vođe” koji je cijeli život, ili političku karijeru, makijavelistički lutao od jednog do drugog političkog kišobrana, bez obzira na ideološku pozadinu.
Ova priča je, naravno, primjenjiva i na Milanovićev SDP, tako da demokratski kapacitet stranki možemo na neki način mjeriti “likom i djelom” najeksponiranijih “sljedbenika”, iako sumnjam kako će se itko spustiti niže od Karamarkovih trolova.
Krleža je uveo u politički rječnik pojam balkanske krčme, koja je sadašnjem HDZ-u nedostižan intelektualni uzor, te ga je stoga potrebno donekle modificirati, prilagoditi onome što danas imamo: balkanska kaljuža, primjerice, kao pandan balkanskoj krčmi.
Zašto balkanska? Iz vrlo jednostavnog razloga: bez obzira na sve što se događalo u proteklih dvadeset-trideset godina, i na zapjenjenost političkih aktera na obje strane, Srbija i Hrvatska i dalje su povezane po principu spojenih posuda.
Ta povezanost je mnogo dublja nego što se to na prvi pogled čini, a zasniva se, prije svega, na identičnom mentalnom sklopu. U intervjuu Novostima srpska povjesničarka Dubravka Stojanović pretpostavlja kako će recentna događanja u Hrvatskoj dodatno dati vjetar u leđa povijesnom revizionizmu u Srbiji.
U tom smislu indikativan je proces rehabilitacije Milana Nedića, šefa srpske vlade tijekom nacističke okupacije.
Nedavno su se u Novinarskom domu u Zagrebu okupili deseci poznatih umjetnika te kulturnih i javnih radnika koji su tražili ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
Književnica Ivana Simić Bodrožić podsjetila je tom prilikom kako ni Karamarko ni Hasanbegović nisu bili u ratu.
“Vole zazivati sukob, ali kad nastane frka, pustit će druge da ratuju. Takvih se ne treba bojati”, rekla je.
Samo se u jednom ne slažem s njom: Karamarka se treba bojati, najviše upravo zbog njegova “ratnog puta”. Nije nevažno ni to što je on po struci povjesničar, i to ona vrst povjesničara kakvi vjerojatno nigdje u svijetu ne uspijevaju kao na “brdovitom Balkanu”.
(Po tome povjesničari pomalo podsjećaju na ovdašnji fenomen liječnika-političara. A o psihijatrima s mesijanskim sindromom da ne govorimo: Jovan Rašković, Radovan Karadžić...)
Radi se o povjesničarima koji su izgubili svaku vezu sa stvarnošću i koji su zauvijek ostali u povijesnim maglama.
Karamarko je tipični Balkanac iz najcrnjih stereotipa, odnosno primjerak političara koji će bez problema, za bilo čije interese, ako stvari odu u krivom smjeru, pod izlikom pragmatizma, pretvoriti generacije koje dolaze u topovsko meso.
Onaj tko se nagledao ratnih užasa ili kojemu je rat na neki način bio sudbonosan, dobro će razmisliti o tome. Karamarko neće.
Moral je, po njemu, relativna stvar, a empatije u njegovim javnim nastupima, pa i kad govori o svojim opsesivnim temama, poput “domoljublja”, “hrvatskog naroda”, o “neprijateljima”, nema ni u tragovima. Po svemu, Karamarko je idealan “vođa”.
