Vid Balog bio bi čudna pojava na ovim prostorima, a time ne mislim na ozemlje pokojne Jugoslavije, pa ni na širi srednjoeuropski areal, zapravo niti na bilo koje geografsko područje. Mislim na Nigdjezemsku, točnije govoreći na Nekadzemsku, europsku u smislu kulturne tradicije i doba odavno utopljeno u senzacionalističkome moru informacija svih vrsta i vjerodostojnosti. U toj Arkadiji u oku duha mog bio bi on neobična rijetkost, dobrodošao izuzetak. Bilo je, doduše, još od Shakespeareovih vremena, pa i ranije, glumaca i ljudi od pera u jednoj koži, možemo o tom fenomenu govoriti još u doba starih Grka, mada je tamo teatar još mirisao na ritual pa baš i ne znamo kako je to funkcioniralo. Kad se vratimo najnovijim i našim vremenima, pa krenemo od domaćeg dvorišta, sjetimo se velikog Tita Strozzija, koji se uspješno okušao i kao pisac u više žanrova na hrvatskom i njemačkom, prevoditelj, redatelj, pedagog... U najnovije doba tu je Fabijan Šovagović i njegova kultna drama "Sokol ga nije volio". Od svjetskih intelektualnih i umjetničkih vagabunda spomenimo samo glumačku zvijezdu i istaknutog američkog pjesnika i jednog od najznačajnijih američkih dramatičara Sama Sheparda ili engleskog romanopisca, šekspirijanskog dramskog prvaka i filmskoga glumca Roberta Shawa. I danas imamo umjetnike uspješne na više područja. Imamo u Hrvatskoj glumca koji je doktorirao neuroznanost, imamo glumicu koja je i diplomirana liječnica i manekenka, psihijatra koji je diplomirao i glumu. Ipak, u današnje doba koje ne samo preferira, nego i diktira površnost kao stil života, te su pojave iznimka, pogotovo što rijetko tko od njih uspješno gradi više paralelnih karijera.
Balog je, mada se to na prvi pogled i ne uočava, ipak iznimka u društvu mnogoznalih. Solidno obrazovan, klasičar, studirao je na i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na Zagrebačkoj akademiji dramskih umjetnosti ne samo da je studirao, nego i magistrirao, trenutno sprema, a možda je i dovršio doktorsku disertaciju na katedri socijalne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz to je vrlo uspješan glumac, pisac, redatelj, operni, operetni i pjevač u mjuziklima. Kad se suočim s ovakvom biografijom, najradije se prisjetim velikog francuskog kazališnog i filmskoga glumca, redatelja, scenografa, ali i memoarista i teatrologa, obrazovana i filozofski Louisa Jouveta, od čijih sam knjiga bio u prigodi čitati samo u prijevodu sjajnu, filozofski promišljenu, teorijski temeljito fundiranu i praksom poduprtu studiju "Rastjelovljeni glumac". Nakon ovakvog prisjećanja postavlja se pitanje po čemu je to Balog iznimka. Shaw, Strozzi, čak i Fabijan Šovagović, pogotovo nekad uspješan jednako kao arhitekt i kazališni djelatnik, Aleksandar Freudenreich, pisac, uz ostalo, i propedeutički sjajne knjige "Gluma", imali su vremena! Nismo, naime, ni primijetili koliko su u proteklih tridesetak godina ne samo mediji, a više sredstva društvene komunikacije ubrzali naše vrijeme. Informacija mrvi naše živote i ubija kvalitetu pretvarajući nas u heraklitovske mnogoznalce čija disperzirana znanja ne vode mudrosti.
Za razliku od kolega za koje sumnjam da mogu biti usporedno djelatni glumci i liječnici, dok sam za promovirana neuroznanstvenika, uz to i spikera, siguran da se uz glumu neće moći ozbiljnije baviti znanošću, Vid Balog uspješno spaja razne, nasreću ne bitno i raznorodne djelatnosti. Spominjući Freudenreicha, prisjetiti se da i Balog intenzivno skuplja etnografsko blago, ponajprije sjeverozapadne Hrvatske, ishod koje djelatnosti je njegova knjiga "Hrvatska bajoslovlja", a da nije ograničen samo na zavičajno područje, svjedoče njegovi ogledi i o tradicijskim navadama Krka, mađarskih Hrvata, Baranjaca, naravno i Gotalova i Martinščine.
Njegova najnovija knjiga, ukoričujući osam dramskih tekstova, trag je i pohrana obuzetosti dvjema bitnim sastavnicama naše tradicije i kulture. Obje su komponente, jezična i tematska, podjednako važne. Tematski, svi ti tekstovi ne samo da ocrtavaju fenomen pučkog kazališta, nego ga i stvaraju. Naime, to nisu drame u uobičajenom smislu riječi. Pokadšto su to i svojevrsni zapisi o živim kazališnim događajima, ali u svakom slučaju, osim baštinskog svjedočanstva, i poticaj na novi estetski događaj. U teorijskoj dvojbi je li, sociološki gledano, pučko kazalište, ono koje proizlazi iz puka ili se obraća pučkom gledateljstvu, dramski tekstovi Vida Baloga obuhvaćaju obje definicije, komediografski ne ismijavajući, nego nasmijavajući taj isti puk, a zapravo građanstvo, čak ne ni ono nižih slojeva, kako publiku pučkog kazališta definira teatrologija. Jednostavna, efektna dramaturgija, fusnote i replike koje odaju vrsna poznavatelja zanata, s burlesknim, makar u tragovima i žanrovskim elementima farse slijede tradiciju pučkih igrokaza s pjevanjem i plesom, sigurno u nas stariju od "Graničara" Josipa Freudenreicha. Žanru "drama za čitanje" suprotstavio je Balog "drame za gledanje", formalno nepostojeći, ali ovdje materijalizirani žanr koje će prosvijećenu čitatelju biti zanimljiv uzorak određenog repertoarnog očekivanja i time svjedočanstvo o kakvoći živog kazališnog fenomena, a manje profinjenu recipijentu zanimljivo očekivanje stvarnog pozorničkog zbivanja. Balogovi su dramski tekstovi svojom autentičnošću ujedno i vrijedna etnografska pohrana i materijal za povijest i buduću sociologiju kazališta. Njihov jezik, živa kajkavština, osluškuje davni krležijanski žal nad umorstvom jedne ne dijalektalne, nego upravo jezične tradicije čiju vrijednost u novije doba, izloženi bodrijarovskoj dominaciji simulakruma, žedno otkrivamo u potrazi za autentičnošću.
