U zadnjim godinama jednostranačja postojalo je više centara moći. Danas imamo samo jedan - sva se bitna politička dinamika odvija samo u HDZ-u. Promatranje SDP-a i drugih stranaka gubitak je vremena.
Kao u eri 'kremljologije', kad su zapadni analitičari promatrali tko sjedi bliže, a tko dalje od Leonida Brežnjeva, Jurija Andropova ili nekog drugog čelnika, kako bi izveli zaključke o hijerarhiji moći u Politbirou KPSSSR-a, ruži vjetrova i onome što se planira iza neprobojnih zidina Kremlja, tako se danas analitičari trude naslutiti što Plenković stvarno misli tako da analiziraju nijanse u riječima Gordana Jandrokovića.
Njegova izjava, prema kojoj HDZ ima stabilnu većinu pa za izborima nema potrebe, prekinula je nagađanja o mogućnosti raspuštanja Sabora i raspisivanju novih izbora. Roma locuta, causa finita. Rim je odlučio, nema više rasprave. Andrej Plenković je zaključio da je rizik raspisivanja prijevremenih izbora prevelik u odnosu na zamislivu korist - dobio bi isto ili malo više nego što sad ima, a cijena koju bi platio za vladu bila bi prevelika - velika koalicija ili 'gombanje' s patuljastim strankama.
"Jandroković govori o 77 ruku, ali mislim da Andrej Plenković u ovom trenutku može sakupiti i 80 glasova, ako mu zatreba", kaže naš izvor iz HDZ-a.
I stvar zvuči logično: mandat ove saborske većine traje do kraja 2020., to je još nekih 27 plaća, kojih bi se svaki zastupnik morao odreći želi li raspuštanje Sabora - a onda bi karijera većine njih bila pod upitnikom. Tko bi došao na stranačke liste? Tko bi - ako i savlada tu prepreku - ušao u Sabor? A tko bi morao okačiti kopačke o klin? Mnogi...
Promatrajmo stvar trivijalno životno, matematičko računski. Odricanje od ostatka mandata saborskim zastupnicima značilo bi odricanje od nekih 400.000 kuna plaće, dnevnica, putnih troškova, naknada za odvojeni život, slave, reflektora... Dakle, iz velikog bazena neovisnih zastupnika otpadnika nije teško pronaći dovoljan broj onih koji će naglo pronaći 'racionalne' i domoljubne razloge zašto treba podržati saborsku većinu.
Nekoliko novih stranaka, koje se upravo formiraju, za sada se ne čine kao obećavajuće političke formacije. Mnoge od njih neće osvojiti ni jedan mandat. U Saboru je, dakle, još najjača stranka Status quo.
"Vjerujte mi da će, ako dođe do stani-pani situacije, i dio SDP-ovaca podržati ovu vladu", kaže nam zastupnik Mosta pa dodaje:
"Oni su to već činili u nekoliko situacija. Nije Saucha jedini. Ne bi bio ni zadnji.
Metom 'neprijateljskog preuzimanja' trenutno su zastupnici HSS-a, koje je Krešo Beljak s pozicije desnog centra odveo na lijevi. Mnogi zastupnici ove stranke na lokalnim razinama inkliniraju HDZ-u, no otimanje nekoliko zastupnika u Saboru HDZ-ovu većinu moglo bi stabilizirati do idućih redovnih izbora, ili do izbora, kad god oni bili. Načelnik općine Krašić nedavno je sa svojim zamjenikom iz HSS-a prešao u HDZ, a saborska zastupnica HSS-a Ana-Marija Petin mogla bi - kao Beljakov protivnik i navodni 'spavač', biti idući prebjeg."
"Pokušaji HDZ-a da preuzme HSS na ovaj ili onaj način događaju se permanentno", rekao je nedavno Krešo Beljak.
"To je njihova stara želja, stara boljka, na koju ja, kao legalno izabran predsjednik stranke s punom podrškom vrha stranke i svih ključnih ljudi u stranci mogu Plenkoviću odgovoriti onom starom pjesmom Bijelog dugmeta 'Ne računaj na mene'..."
No Plenković i ne računa na Beljaka - samo na njegove disidente. Sve to još ne znači da ćemo ovu vladu gledati do kraja 2020., zato što je stranačka arena puna pritajene mržnje - Plenković i njegova stranka ne žive u idili, premda relacije vođe i terena nisu tako loše kao u SDP-u. Izvanredni izbori bili bi prilika za raščišćavanje odnosa unutar stranaka. Andreju Plenkoviću dali bi priliku da, sastavljanjem lista, eliminira veliki dio svojih protivnika.
Na listi nepoželjnih su svi koji su glasovali protiv Istanbulske konvencije. To je 14 zastupnika: Ante Babić, Milijan Brkić, Stevo Culej, Ivan Ćelić, Marija Jelkovac, Anton Kliman, Miro Kovač, Tomislav Lipoščak, Davor Lončar, Franjo Lucić, Davor Ivo Stier, Ivan Šipić, Petar Škorić i Miroslav Tuđman.
Plenković bi se, vjerojatno, radije lišio Milijana Brkića, s kojim je u stanju ni ljubavi ni rata, nego desetka drugih, manje značajnih protivnika, ali to će teško uspjeti jer je Brkić i dalje najvažniji terenski čovjek stranke. Teško bi se odrekao i Miroslava Tuđmana, koji mu daje legitimitet povezivanjem s tradicijom njegova oca, no 10-ak ili 12 drugih protivnika, izbačenih u aut, učinili bi Plenkovića stabilnim i zadovoljnim.
Ovako, bez izbora, morat će se rješavati jednog po jednog. Na HDZ-ovoj desnici nema dvojbe o tome da se protiv Plenkovićeva čišćenja ('odvođenje HDZ-a na lijevi centar') formira jedan neartikulirani pokret otpora jer znaju da će kad-tad svi biti izvedeni na odstrel.
Darko Milinović sam se stavio na čelo bune, dovođenjem autobusa u Zagreb, ali je i sam bio iznenađen hitrinom i žestinom reakcije. Milijan Brkić nije se usudio forntalno napasti vođu, ali neki sugovornici iz stranke tvrde nam da je Penavin prosvjed protiv 'neprocesuiranja ratnih zločina' (premda je njegova stranka 20 godina na vlasti i imala je dovoljno utjecaja na sudstvo i policiju da je mogla procesuirati koga god je htjela) u biti nastavak Milinovićeve priče, kojom se prosvjeduje protiv nametanja Plenkovićeve volje lokalnim vođama i čistke nepodobih. A u samom vrhu HDZ-a vjeruju da je Milinovićeva autobusijada krčenje puta za povratak Karamarka.
"U zadnje vrijeme Milinović se svim silama upire da se gđa. Kolinda Grabar Kitarović, premda je njezina pobjeda uz podršku HDZ-a vrlo izvjesna, ponovno ne kandidira za predsjednicu i da time uopće i ne dođe u mogućnost da obrani mandat", kažu nam u stranci pa dodaju:
"Milinović to čini iz jednoga jedinog razloga, kako bi na desnici otvorio prostor za kandidaturu Tomislava Karamarka, koji bi pokraj Grabar Kitarović mogao računati na 0,1-0,2 posto podrške birača kao kandidat za predsjednika RH. Prepoznatljiv je to rukopis Karamarkova suradnika na Pantovčaku Mate Radeljića, koji je nedavno svojom kampanjom svađanja gđe Grabar Kitarović s HDZ-om uspio smanjiti rejting predsjednice RH za više od 10 posto. I Radeljić i Milinović žele žrtvovati novi predsjedničin mandat, ali i HDZ-ovu vladu, radi tlapnji o 'Karamarkovu povratku'..."
Kako god bilo, očito je da se sve što je relevantno u hrvatsko politici zbiva na relaciji Trg žrtava fašizma - Pantovčak - Markov trg. Oporba tu samo statira ili služi kao rezervna vojska za Sabor, ali to ne znači da su unutarhadezeovski sukobi pitomiji. Ovdje se sve svodi na formulu 'tko će koga', a ishod će ići klasično - 'ako ne svoj svoga'...
