Portali i mediji u BiH ovih su dana puni mračnih predviđanja o novim ratovima na Balkanu, a ta priča ovaj put nije zaobišla ni Hrvatsku, poslovično nezainteresiranu za sve što se događa južnije od Save. Povod je najnoviji razvoj situacije oko Kosova, nakon što su kosovski predsjednik Hashim Thaci i njegov srbijanski kolega Aleksandar Vučić najavili novu rundu pregovora oko rješavanja kosovskog pitanja.
Iako nisu bili unaprijed poznati detalji ovoga razgovora, najveću pozornost izazvalo je spominjanje "korekcije granica", što je samo podgrijavanje priče od prije nekoliko mjeseci, kad je ona prvi put procurila u javnost. Iako se o sličnom rješenju špekuliralo godinama, tad je prvi put prihvaćeno i od srpske strane, koja nikad ranije nije odstupila od svojih maksimalističkih ciljeva.
Kosovski zvaničnici su se tad brzopotezno ogradili od te inicijative, nakon što se Europska unija negativno izjasnila o njoj, prije svih Njemačka i Španjolska, dovodeći tako Aleksandra Vučića u gotovo bezizlaznu situaciju, što je ovaj nevješto kompenzirao zaoštravanjem odnosa s Hrvatskom.
Samo ovaj detalj jasan je pokazatelj kako nijedna kriza na Balkanu ne može ostati izolirana, da je to najčešće iskra koja se strelovitom brzinom proširi na cijelu regiju. Jesu li onda mračna predviđanja koja sam spomenuo na početku iracionalna? Čini mi se da nisu.
Po onome što je procurilo u javnost, sjeverni dio Kosova od rijeke Ibar koja dijeli Kosovsku Mitrovicu na dva dijela, nastanjen pretežito srpskim stanovništvom, po tom bi scenariju bio pripojen Srbiji, dok bi se Kosovo proširilo na nekoliko općina u južnom dijelu Srbije, na područja općina Preševo, Bujanovac i Medveđa, nastanjenih većinskim albanskim stanovništvom.
Međutim, bogato duhovno i kulturno nasljeđe kosovskih Srba, koje je srpska propaganda navodila kao ključni argument pri svojatanju Kosova, stvorivši od toga jedan od najdugotrajnijih i najdestruktivnijih mitova na ovim prostorima, pa i šire, u tom bi slučaju ostalo s "pogrešne" strane granice, s tim da nije nevažna ni činjenica da više od 50 posto kosovskih Srba živi južno od Ibra.
Godinama su dužnosnici Europske unije i SAD-a imali vrlo čvrst i jasan stav po ovom pitanju: korekcije granica na Balkanu, ali i u drugim nestabilnim regijama, mogu vrlo lako izazvati oružane sukobe te stoga ne dolaze u obzir. Najglasniji protivnik korekcija granica bila je Njemačka.
"Mi, naravno, podržavamo sve razgovore koji vode cilju, no istodobno smatramo kako je teritorijalni integritet kakav je danas od iznimne važnosti", izjavila je nedavno njemačka kancelarka Angela Merkel na zajedničkoj konferenciji za novinare s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem, jasno time dajući do znanja kako je pitanje Kosova iznimno važno i za Hrvatsku. "Granice bi trebali poštovati takve kakve jesu", izjavio je tom prilikom Andrej Plenković.
Međutim, zemlje Europske unije suočene su s jednim velikim problemom, očitom spremnošću administracije Donalda Trumpa da podrži albansko-srpski dogovor i crtanje novih granica.
"Ne isključujemo teritorijalne izmjene. Mislimo da ih moraju riješiti sami", izjavio je John Bolton, američki savjetnik za sigurnost u kolovozu ove godine, govoreći o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, bez obzira na to što se tome protivi i Velika Britanija, tradicionalni američki europski saveznik, kojoj nikakvo crtanje granica ne ide u prilog, zbog vlastitog administrativno-teritorijalnog ustroja.
"Normalizacija odnosa između Srbije i Kosova ključna je za sigurnost, stabilnost i prosperitet ove dvije zemlje, ali i cijele regije. Vlada vjeruje kako bi to trebalo biti na tragu prepoznavanja nezavisnosti suverenih zemalja unutar njihovih trenutačnih granica", izjavio je glasnogovornik britanskog ministarstva vanjskih poslova. Europa, kao mnogo puta dosad, nema nikakvog odgovora na trumpovsku "pax americanu", osim izražavanja "duboke zabrinutosti", tako da nije isključeno crtanje novih granica na Balkanu.
A tu je i Aleksandar Vučić koji očajnički pokušava razmrsiti kosovski gordijski čvor, kao srpsko pitanje svih pitanja, po principu "daj što daš", na što već dulje priprema srpsku javnost, prikazujući dobivanje sjevernog dijela Kosova kao pobjedu svoje politike, dok ustupanje teritorija Srbije drugoj državi lakonski pravda "sigurnosnim" razlozima.
"Nećete razgraničenje s Albancima? Nema problema, kažite ljudima da se spremimo da branimo Vranje za 40 godina", izjavio je Vučić u svojem stilu, odgovarajući na otvoreno pismo episkopa raško-prizrenskog Teodosija, koji je naveo kako bi "razgraničenje" dovelo do iseljavanja Srba iz južne pokrajine i devastaciju njihove kulturne baštine. Ako dođe do realizacije ovoga dogovora, što će se dogoditi sa srpskim stanovništvom s "pogrešne" strane granice?
Episkop Teodosije je jasan, i nedvojbeno je u pravu. Odgovor na ovo pitanje, nažalost, vidjeli smo u bezbroj varijanti 90-ih, od kojih je najradikalniji primjer egzodus srpskog stanovništva iz Hrvatske tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja. Ili odlazak srpskog stanovništva iz dijelova Sarajeva nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Dakle, najvjerojatniji je scenarij da će srpsko stanovništvo južno od Ibra u tom slučaju jednostavno "iscuriti" na drugu stranu rijeke, dok će albansko otići u drugom smjeru.
Je li "novi svjetski poredak", bez obzira što pod tim podrazumijevali, pokopao multietnički koncept društva ili se radi o pukom pragmatizmu? Odnosno o još jednoj potvrdi "prakse" iz 90-ih? Da su etnička čišćenja, realizirana ili ona koja tek trebaju uslijediti, što se ponajviše odnosi na BiH, postala "prihvatljiva"? Da su ona "oruđe trajnog mira", što je prvi put potvrđeno Daytonskim mirovnim sporazumom koji je linije razgraničenja povukao po crtama koje su "ovjerene" etničkim čišćenjem?
A najbolji primjer i potvrda ovog civilizacijskog sunovrata je Republika Srpska. Odnosno sve države na Balkanu, od Srbije pa do Albanije mogle bi uskoro, ako bi dosljedno bio primijenjen eventualni kosovsko-srpski dogovor, imati prefiks "Velika", s tim da bi tu i tamo trebalo pokrenuti pokoji rat, tamo gdje još nacionalna slika nije dovoljno "bistra" i nedvosmislena. U Makedoniji, na primjer, iako je njihov predsjednik Zoran Zaev dao svoj "blagoslov" srpsko-albanskom razgraničenju.
A pogotovo se to odnosi na BiH. Problem u tom slučaju neće biti Republika Srpska, jer su "manjinci" u tom entitetu svedeni na statističku pogrešku, a politika Sarajeva već je više puta dosad pokazala kako je digla ruke od tog dijela zemlje, osim kad treba zaraditi pokoji jeftini politički poen, uglavnom zveckajući praznim puškama, dok je to hrvatska politika u BiH učinila mnogo ranije, tako da se Dodikove dugogodišnje najave o secesiji Republike Srpske čine realnijim nego ikad prije.
Područje borbe u tom slučaju bi bila Federacija BiH, odnosno područja u kojima još izmiješano žive Hrvati i Bošnjaci, o čemu najbolje svjedoči ratnohuškačka retorika Željka Komšića (okretanje mitraljeza prema Mostaru) ili ona koja dolazi iz ovdašnjeg SDP-a (otvoreno pismo Nermina Nikšića hrvatskom europarlamentarcu Toninu Piculi, na primjer). Pri tome je potpuno nevažno što se tu uglavnom radi o neodgovornoj predizbornoj retorici, jer su njezine posljedice dugotrajne i krajnje pogubne.
Međutim, ono što brine i izaziva strepnju je šutnja međunarodne zajednice, odnosno s pravom se postavlja pitanje je li ta šutnja svjesno odobravanje ovakvih politika, jer je prva faza etničkog čišćenja širenje straha od drugog, a to je upravo ono što rade bosanskohercegovački "ljevičari". Je li njihova šutnja i neka vrsta najave "konačnog rješenja" BiH, odnosno stvaranje nacionalno čistih sredina, gdje bi neko buduće povlačenje granica predstavljalo puku formalnost, oko čega bi se vrlo lako i jako brzo postigao dogovor.
Umjesto trajnog mira, koncept promjenjivih granica zapravo uvodi regiju u stanje latentnog rata, barem do "konačnog rješenja", odnosno etničke prekompozicije preostalih multietničkih sredina. A upitno je i to hoće li neki eventualni dogovor Tachi-Vučić u ovom smislu značiti i konačno pospremanje višestoljetnih albansko-srpskih antagonizama.
Hoće li, hipotetički gledano, Vučićeva Srbija, kad jednom uđe u Europsku uniju, najednom proklamirati ekspanzionističku i revanšističku politiku, primjerice ako Vučiću padne rejting? Nešto slično je logično za očekivati, jer Europska unija nema učinkovite mehanizme da spriječi slične ispade, za što postoje brojni primjeri, od jačanja autokratskih tendencija pa do pravnih i svjetonazorskih anomalija u zemljama članicama.
Ipak, srpsko-kosovski pregovori, koji su uslijedili, nisu donijeli nikakve pomake, čak bi se moglo govoriti o kopernikanskom obratu, prije svega zbog "unutarnacionalnih" razmirica, odnosno zbog pokušaja oporbe da na ovom pitanju politički profitira, čime su Tachi i Vučić doslovce stjerani u kut.
Ivica Dačić, srbijanski ministar vanjskih poslova, govorio je o "administrativnim granicama" između Kosova i Srbije, što cijelu priču vraća na početak, na fantazmu o Kosovu kao "srcu Srbije", dok se kosovski premijer Ramush Haradinaj, glavni Tachijev politički protivnik, već odranije žestoko protivi "razmjeni teritorija između Srbije i Kosova", a sad mu se u tome pridružio i predsjednik parlamenta Kadri Veseli, inače blizak kosovskom predsjedniku, što Hashimu Tachiju faktički veže ruke.
Da je došlo do određenog zastoja, ili čak preokreta, potvrdio je i govor Aleksandra Vučića u Kosovskoj Mitrovici, dan-dva kasnije. Kad je riječ o Kosovu, možemo čak govoriti i o svojevrsnoj kapitulaciji.
"Moja i naša ideja za sutra i za budućnost Srbije i Srba je da sačuvamo naš narod, da čuvamo zemlju, naše institucije i da sačuvamo mir, pokušamo da uspostavljamo mostove poverenja, da težimo dogovoru čak i kad smatramo da je to nemoguće. Hoću da verujem da poslije vekova ratovanja možemo da imamo vekove suradnje. Moramo i morat ćemo da živimo zajedno", izjavio je Vučić na središnjem trgu u Kosovskoj Mitrovici.
Istodobno se u Prištini Hashim Tachi sastao s predstavnicima Albanaca iz Preševske doline te tom prilikom izjavio kako su šanse za postizanje konačnog sporazuma s Beogradom minimalne i gotovo nemoguće, no da "vrijedi pokušati", odnosno da Albancima s juga Srbije ne može ništa obećati. Naglasio je, također, kako neće doći do razmjene teritorija.
Je li došlo do definitivnog odustajanja od razmjene teritorija između Srbije ili Kosova ili se radi o usklađenom odgovoru Tachija i Vučića oporbi u vlastitim redovima, a da je njihov dogovor ostavljen za neka "bolja vremena"? "Na Kosovo sam došao da kažem da će netko u budućnosti morati da postigne neki kompromis s Albancima... Rešenje nije na vidiku, ali se nadam da ga u narednih 10 ili 20 godina bude", izjavio je neuobičajeno pomirljivo Vučić dodavši kako je kompromis "kad svatko dobije po nešto, a nitko ne dobije sve".
Možemo li u istom kontekstu promatrati i njegove izjave koje su u Hrvatskoj izazvale pravu malu medijsko-diplomatsku buru? Vučić je, naime, u Kosovskoj Mitrovici veličao Slobodana Miloševića nazvavši ga najvećim srpskim liderom u povijesti. "Srbi su ginuli za Knin, za Sarajevo i za Prištinu. U Kninu se danas vijori šahovnica koje tamo nikad nije bilo. Slično je sa Sarajevom i Prištinom", poručio je Vučić.
Spomenuo sam u prvom dijelu teksta neke ranije neumjerene Vučićeve izjave koje su služile tome da skrenu pozornost s Kosova. Čini mi se kako ove posljednje izjave možemo promatrati u istom kontekstu. Iz njih se ne može naslutiti daljnji razvoj situacije oko Kosova, odnosno hoće li se u dogledno vrijeme ponovno početi govoriti o "razmjeni teritorija", ali se definitivno može govoriti o nezavidnoj političkoj poziciji u kojoj se našao Aleksandar Vučić, čak i o svojevrsnoj panici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hm. Ne bi bio presedan. Slično se dogodilo nakon prvog svjetskog rata kada su milijuni Grka i Turaka zamijenili prebivalište.
pa dokle, bre, o vučiću? prošla su vremena kada smo trebali ići u beograd po svoje mišljenje. daleko nam bila i srbija i kuća cveća.
Pa panika je Srđane kod tebe kad si prisiljen utrošiti toliko riječi na Vučića. On bar nešto radi za svoju državu. Ili uopće nešto radi. Ali dobro treba se od nečega živjeti, a najlakše je gledati u susjedovo dvorište pri tomu.