Top News
7691 prikaza

Vukovarska - bulevar koji je Zagreb učinio velegradom

1/6
Expressova suradnica za pametnu i lijepu gradnju te urbanizam po mjeri čovjeka pomno analizira veličanstveni projekt bivše Moskovske i Ulice Proleterskih brigada i kako se isti mijenjao tijekom stoljeća

Ulica grada Vukovara ili Avenija Vukovar, žila kucavica Zagreba, duga pet i pol kilometara, od Trešnjevačkog trga do Volovčice, osmišljena je kao grandiozni bulevar prema zamisli tad vodećeg urbanista Vlade Antolića. Ubrzana gradnja počela je nakon Drugog svjetskog rata, a najviše u pedesetim i šezdesetim godinama, kad ulica postaje najveće gradilište u Zagrebu. U tadašnjoj Moskovskoj, odnosno Ulici Proleterskih brigada gradili su najvažniji arhitekti tadašnjeg doba, kao što su Galić, Rašica, Šegvić, Ostrogović, Fabris, Nikšić i Kučan, čija su velebna zdanja reprezentirala modernističku arhitekturu i novi socijalni duh te humaniji koncept stanovanja. O tome najbolje svjedoči podatak da su mnoge od tih reprezentativnih kuća zaštićena kulturna dobra. Istodobno, cijela ulica je primjer planskog pristupa oblikovanju Zagreba te urbanističke ideje da upravo ona postane okosnica novoga poslijeratnog “socijalističkoga” grada. Obrisi nove ulice nastali su još 1929. na CIAM-u, Prvom svjetskom kongresu moderne arhitekture u Švicarskoj, gdje su definirana načela tadašnje moderne gradnje, a tim je stilom izmijenjen izgled svjetskih gradova poslije 2. svjetskog rata. Zatim je buduća Ulica grada Vukovara zacrtana u regulacijskom planu iz 1936., a poslije je izgrađivana prema novom urbanističkom planu iz 1953. godine. Arhitekt Neven Šegvić nazvao je tu novu prometnicu 1946. godine “budućim središtem Zagreba između kolodvora i Save”, a Andre Mohorovičić je njezin koncept definirao kao “novu okosnicu grada između Le Corbusierova modela prometnice i novoga pravca socijalističkg realizma”. 

 | Author: Fotografija makete Moskovske ulice (današnje Ulice grada Vukovara), izrađena u Vladinu Urbanističkom institutu Ministarstva građevina Narodne Republike Hrvatske 1949. godine (ravnatelj i suosnivač instituta Vladimir Antolić)

Vedran Ivanković, izvanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koji je doktorirao na temu “Ulica grada Vukovara 1945. - 1971. i moderne vizije Zagreba u 20. stoljeću - refleksije utjecaja internacionalnog stila u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu nakon Drugog svjetskog rata”, podsjeća da neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a na iskustvu međuraća, Vladimir Antolić, kao suosnivač i prvi ravnatelj novog Vladina Urbanističkog instituta Ministarstva građevinarstva Narodne Republike Hrvatske, vodi od 1947. do 1949. godine izradu novog generalnog urbanističkog dokumenta: Direktivne regulacione osnove Zagreba. Zatim je formirano povjerenstvo za gradnju Moskovske ulice, čiji su članovi bili književnik Miroslav Krleža i kipar Antun Augustinčić. Poslije toga započinje izgradnja buduće Ulice grada Vukovara. “Današnja Ulica grada Vukovara, tad Moskovska, koja je ubrzo nakon Informbiroa i Titova govora protiv Staljina te nakon izlaska Komunističke partije Jugoslavije iz sovjetskog okrilja preimenovana u Beogradsku pa Ulicu Proleterskih brigada, postaje okosnicom urbanističkog razvoja Zagreba. Grade se ponajbolje višestambene zgrade po projektima arhitekata Božidara Rašice, Drage Galića, Nevena Šegvića, Stanka Fabrisa, Ive Geršića i Milana Žerjavića. Utjelovljen je jedinstveni koncept nove gradske magistralne osi, najveće u izgradnji novog dijela Zagreba na prostoru Trnja - to je tad trebao biti Novi Zagreb, odnosno tzv. Južni Zagreb, po kojemu su u prvom planu ulice smješteni mali paviljoni, niske “kockaste” katnice poput upravne zgrade Jadranfilma, danas Croatia Lloyd Božidara Rašice, a iza njih veliki polegnuti kvadri po uzoru na Le Corbusierov prvi realizirani dio vizije Ville redieuse na Unité d’habitation u Marseilleu”, kaže Ivanković. Dodaje kako je u formiranju Ulice grada Vukovara sudjelovao i arhitekt Juraj Neidhart, koji je 1930-ih radio u Le Corbusierovu atelieru u Parizu. “Njegova vizija izgradnje prostora Trnja oko zapadnoga dijela današnje Ulice grada Vukovara prva je urbanistička avangarda većih razmjera na našim prostorima. Neidhardt primjenjuje iskustvo rada s Le Corbusierom na neboderima tlocrnog oblika Y, za koja se koriste istraživanja Justina Pidouxa i Charlesa Barda, te dosezi suvremene heliotermike. Taj tip nebodera karakterističnog Y tlocrta Le Corbusier naziva kartuzijskim. Avangarda Jurja Neidhardta u viziji urbanizacije Trnja tih 1930-ih ogleda se u univerzalizmu njegova koncepta, želji da uspostavi idealne odnose čovjeka i prostora sa što manjim postotkom izgrađenosti, unatoč centralitetu i visoku stupnju urbaniteta, te u humanističkom pristupu arhitekturi i urbanizmu u cjelini”, pojašnjava Ivanković. Pitamo Jasnu Galjer, redovnu profesoricu s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i eksperticu za arhitekturu i dizajn, da pojasni s kojom je idejom poslijeratna socijalistička vlast pristupila gradnji i formiranju te ulice, te što je ona trebala reprezentirati i simbolizirati u arhitektonskom i urbanističkom smislu? Jasna Galjer kaže da se u slučaju buduće Ulice grada Vukovara može govoriti o međuratnom konceptu u kojem su lecorbusierovske ideje i načela i neke teorijske osnove, zacrtane tridesetih godina na CIAM-u, transponirane u koncept funkcionalnog, ali socijalističkoga grada. “Tim konceptom želi se pokazati domet demokratizacije i modernizacije društva gdje se Trnje, tad periferno područje Zagreba, koje je bilo zapušteno i bez elementarne infrastrukturne opreme, urbanizacijom pretvara u moderni grad sa soliternim, prekrasnim kućama. Te zgrade su svaka za sebe ogledni primjer najreprezenativnije arhitekture tog doba. Projektirali su ih arhitekti koji su stasali u međuratnom razdoblju, ali su nakon 1945. godine kroz svoje djelovanje, a pritom ne želim ulaziti u konkretne političke pozicije moći nekih od njih, primjerice, Šegvića, Galića i Ostrogovića, iskoristili na vrlo pozitivan način i te mogućnosti. Bitno je naglasiti da je kod nastajanja tadašnje Moskovske ulice vidljiva linija kontinuiteta u promišljanju Zagreba. Primjerice, ideja o tzv. potkovi, koja je naslijeđena iz ranijih razdoblja i sačuvana u urbanoj memoriji grada, na tom se potezu nastavlja na vrlo suptilan način. To se vidi u ideji transverzale koja povezuje prijašnje dosege te potkove s Moskovskom, odnosno Ulicom Proleterskih brigada i manjim ulicama postavljenima okomito na tu buduću gradsku okosnicu gdje se grade udarni, multifunkcionalni objekti javnih namjena. Među njima se najviše ističe Aleja fakulteta i tzv. novo gradsko središte s Ostrogovićevom zgradom Narodnog odbora grada Zagreba te Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski, koju su projektirali Marijan Haberle, Minka Jurković, Tatjana Zdvoržak i Eugen Erlich. Ciljevi samoupravnog socijalizma bili su da se urbanizam i arhitektura stope sa svakodnevnim životom pa je zato Radničko narodno sveučilište Moša Pijade, rad Stjepana Nikšića i Ninoslava Kučana, toliko važno”, ističe Jasna Galjer. Nikšić je bio akademik i profesor na Arhitektonskom fakultetu, a projektirao je još i matematičku gimnaziju na Jordanovcu, zatim zgradu FINE, također u Vukovarskoj, te Titovu grobnicu. Naša sugovornica napominje da ta Nikšićeva zgrada nije važna samo zato da se može na fotografijama pokazivati značaj RANS-a kao zdanja koje ujedinjuje domaću tradiciju međuratne moderne i najviše europske arhitektonske standarde, nego da se vidi kako su ljudi, odnosno polaznici tog radničkog sveučilišta doista živjeli u njoj i s njom. Naime, zgrada tog radničkog sveučilišta prostire se na 20.000 četvornih metara na tri etaže i u njoj se obrazovalo nekoliko tisuća radnika, što je bilo u skladu s tad proklamiranom državnom politikom.

 | Author: Skica Vladimira Antolića koja prikazuje pogled na Zagreb sa Save. Vide se planirana četiri uska nebodera državne uprave i administracije u današnjoj Ulici grada Vukovara. Skica je važna jer pokazuje da je plan bio isti kao u Regulatornoj osnovi usvojenoj krajem 1930-ih

O važnosti zgrade u političkom kontekstu tog vremena najbolje govorio podatak da ju je 1961. godine otvorio Josip Broz Tito. “Znanje, tj. edukucija imala je u to doba paradigmatsko mjesto. U tom kontekstu je tadašnji zagrebački gradonačelnik Veco Holjevac jako važan jer je realizirao u Zagrebu, dakle, u praksi, strategiju države, odnosno Partije o obrazovanju i doškolovanju radništva. Pozitivno je što se u tome modelu samoupravnog socijalizma pokazala mogućnost da se kroz radnička sveučilišta radnike educira, ali i politički opismeni te da steknu kulturnu edukaciju, od učenja jezika do upoznavanja umjetnosti, kazališta i suvremene glazbe, te preuzimanja aktivne uloge u tome. Naime, arhitektura te zgrade pruža mogućnost fleksibilnog korištenja prostora, koje je moguće prilagoditi različitim namjenama. To svakako potvrđuje da je to dobra arhitektura. Autor uređenja interijera RANS-a Moša Pijade bio je Bernardo Bernardi, koji je realizirao moderno dizajniran i luksuzno uređen prostor te je veliku pozornost posvetio opremi ne zato da bi oni nešto demonstrirali, nego da bi se polaznicima radničkog sveučilišta omogućio što ugodniji rad”, kaže Jasna Galjer. 
Koje su karakteristike te arhitekture? Naša sugovornica dodaje da u Zagrebu zapravo nikad nije bilo tvrde socrealističke arhitekture kakva je bila u bivšem DDR-u i Sovjetskom Savezu te drugim zemljama iz Istočnog bloka. “Kod nas se već nakon razlaza sa Staljinom 1948. počelo kretati prema zapadu”, kaže i napominje da su naši arhitekti bili povezani s Europom preko međunarodnih organizacija ili personalnih veza, uspostavljenih u međuratnom razdoblju, te su, primjerice, išli na inozemne kongrese, dok je Vjenceslav Richter godinama bio dopisnik najuglednijeg francuskog arhitektonskog časopisa, što znači da su im bile dostupne relevantne informacije, slično kao i u vizualnim umjetnostima. “Kad je Nikšić otišao na sedmomjesečni studijski boravak u biro Jacoba van den Broeka i Jaapa Bakeme u Rotterdam tijekom 1956. godine, što mu je otvorilo vrata europskog konteksta te ga u konačnici odredilo kao arhitekta, tamo je došao u doticaj s najradikalnijim idejama i kritičkim odnosom prema Le Corbuiseru, što se već smatralo potrošenim obrascem arhitekture i urbanizma. Sudjelovao je i na međunarodnom skupu C.I.A.M.-a u Otterlou 1959. godine, gdje je pred doista vrhunskim svjetskim arhitektima izlagao o konceptu RANS-a Moša Pijade. To je dokaz da je ta arhitektura bila itekako suvremena, bez obzira na to što je ona određena socijalističkim kontekstom tog novoga grada. Cijelu priču treba gledati šire: socijalistički grad je htio pokazati svojim građanima te im osvijestiti ideju da oni sad mogu živjeti bolje i kvalitetnije nego prije“, naglasila je Jasna Galjer.

 | Author:

Formiranje današnje Ulice grada Vukovara započelo je neposredno nakon rata izgradnjom stambene višekatnice na početku južne strane Ulice grada Vukovara, koju je projektirao Neven Šegvić. Riječ je o arhitektu koji se vrlo rano nametnuo zagrebačkoj sceni velikim znanjem i darovitošću - usavršavao se kod Iblera i u Meštrovićevu ateljeu te je bitno pridonio suprotstavljanju kulturnog diktata socrealizma. Kuća je ubrzo preoblikovana i prenamijenjena prema Žerjavićevim idejamu u poslovnu zgradu. Nalazi se na br. 56-60 i u njoj je danas Zavod za izgradnju grada Zagreba. Šegvićeva zgrada predstavlja pionirsku gradnju i začetak buduće važne gradske prometnice.  Na sjevernoj strani ulice, na br. 35-35a, stambena je zgrada arhitekta i sveučilišnog profesora Drage Galića, osebujnog protagonista Zagrebačke škole arhitekture, najpoznatijeg po stambenoj arhitekturi, čiji je vizionarski rad Velimir Neidhardt okarakterizirao kao “multivalentnu arhitekturu antologijske vrijednosti”. Galić je bio član grupe Zemlja i član redakcije Pečata, a surađivao je s Antunom Augustinčićem gotovo do njegove smrti. Također se zalagao za humanu stambenu arhitekturu po mjeri čovjeka. Zgrada je izgrađena 1953., a inspirirana je Le Corbusierom te izvedena po tad najsuvremenijim načelima stambene izgradnje, a poznata je i po tome što su u njoj bili na zadnjem katu slikarski atelieri. Druga Galićeva stambena sedmerokatnica završena je 1957. godine blizu Miramarske, na br. 43-43a: ona ima uvučeni osmi kat i dvoetažne stanove s inovativnim prostornim rješenjima s golemim prozorima i sjajnim rasporedom. Obje stambene zgrade karakterizira jednostavnost forme i funkcionalnost te primjena suvremenoga građevnog materijala - armiranog betona, čime je označen prekid s tradicionalnim građevnim formama i prihvaćanje novih, kubičnih oblika, po uzoru na Le Corbusiera. Obje kuće su zaštićena kulturna dobra. Nešto istočnije podignut je paviljon Jadran filma, danas Croatia Lloyda, koji je projektirao Božidar Rašica, jedan od najpoznatijih hrvatskih arhitekata, te nadareni urbanist, slikar, kostimograf, scenograf i član avangardne grupe EXAT 51. Rašica je početkom 50-ih godina sudjelovao u urbanističkom natječaju za područje današnje Vukovarske. 


U Savskoj ulici od križanja s Vukovarskom prema Savi predvidio je niz tipskih stambeno-poslovnih osmerokatnica, a on sam je autor još nekoliko zgrada u toj zoni - stambene zgrade Exportdrva i poslovne zgrade Jugonafte, danas HEP-a, u Vukovarskoj te dvije u Ulici Veselka Tenžere. Pored tog paviljona privatni kapital htio je ne tako davno podići neboder i tako ugroziti vrijednu arhitektonsku Rašičinu baštinu. Naime, od 2013. godine zapadni dio Ulice grada Vukovara izbačen je iz sustava zaštite povijesne urbane cjeline, što je omogućilo Gradu Zagrebu da aktualizira program za natječaj za izgradnju poslovnog nebodera na mjestu sadašnjeg paviljona Croatia Lloyd te taj dio ulice proglasi “zonom visoke gradnje“. Nasreću, ta ideja nije se realizirala. Sredinom pedesetih izgrađena je na jugoistočnom uglu Vukovarske i Savske velika stambena zgrada arhitekta Vinka Fabrisa, autora srušene zgrade Ferimporta na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Zgrada se nalazi odmah iz Zagrepčanke, a prepoznatljiva je po valovitoj krovnoj konstrukciji od betona teškoj 155 tona. Ta konstrukcija je ozbiljno oštećena u banijskom potresu te se činilo da će se komadi odlomiti i ugroziti živote prolaznika. Nešto istočnije je Palača pravde, koju je također projektirao Ninoslav Kučan. On je u oblikovanju interijera htio na neki način “demokratizirati” suđenje te je dvorane uredio nepretenciozno tako da sudac i porotnici ne budu uzdignuti u odnosu na optužene i auditorij sudnice. Među ključna ostvarenja poslijeratne arhitekture ubraja se i već spomenuta zgrada Gradskog poglavarstva, rad renomiranog arhitekta Kazimira Ostrogovića, koja je izgrađena 1955.-1956. godine na sjevernoj strani i smatra se jednim od najljepših ostvarenja u Ulici grada Vukovara. Prema ocjeni Jasne Galjer, ta lijepa i funkcionalna zgrada Gradske vijećnice, odnosno Gradskog poglavarstva i u ovom fragmentarnom, nezavršenom obliku jedno je od najvećih Ostrogovićevih ostvarenja, ali i modernističke arhitekture cijeloga grada.   

 | Author: Stambeno-poslovna zgrada arhitekata Šegvića i Rašice

S južne strane na br. 222-224 izdužena je modernistička deseterokatnica Nevena Šegvića, koja je trasirala obrise novog bulevara. Stanovnici tog kvarta tu su zgradu svojedobno nazivali - Titanik! Na uglu s Držićevom dvije su stambene zgrade arhitekta Ive Geršića, te 12-erokatni stambeni neboder iz ranih ‘50-ih, djelo Milana Žerjavića, koji je obilježio stambenu arhitekturu u poslijeratnom razdoblju. Malo ljudi zna da je upravo taj neboder iz 1956. godine poslužio velikom Orsonu Wellesu kao kulisa za snimanje filma “Proces” s Anthonyjem Perkinsom u glavnoj ulozi. Kasnije, početkom sedamdesetih, u Vukovarskoj niče zgrada Reiffeisen banke arhitekta Duška Rakića, a potkraj desetljeća i Zagrepčanka, rad Berislava Vinkovića i Slavka Jelineka, poznatog po gradnji zagrebačkih nebodera, koja je trebala biti novi simbol grada. U osamdesetima se gradi zdanje Veleposlanstva Savezne Republike Njemačke i Goethe Instituta. Tu je i velika administrativna zgrada arhitekta Radovana Nikšića i Aleksandra Dragomanovića. Na upit je li se gradska vlast u samostalnoj Hrvatskoj adekvatno brinula o zgradama u Vukovarskoj, Ivanković rezolutno odgovara da se o zgradama u današnjoj Ulici grada Vukovara gradske vlasti nisu brinule od njihove izgradnje do danas. “Kad govorimo o povijesnim urbanističkim cjelinama, kao što je zapadni dio današnje Ulice grada Vukovara, ključnu bi ulogu trebali imati Konzervatorski odjeli Ministarstva kulture, koji predstavljaju najprofesionalniji pristup zaštiti, obnovi i revitalizaciji urbanističkog naslijeđa”, kaže Ivanković te napominje da su tijekom desetljeća zbog nebrige devastirane neke od značajnijih zgrada u Ulici grada Vukovara. 


Na prvome mjestu navodi zgradu HEP-a na broju 37, nekadašnju Upravnu zgradu Elektroprivrede, koju je projektirao Božidar Rašica. Ta zgrada, izgrađena 1955. godine, bila je remek-djelo arhitekture, a jedan od njezinih vrednijih dijelova bilo je betonsko “saće”, koje je jedan od zaštitnih znakova Božidara Rašice. “Ta zgrada već je ranije devastirana neprimjerenom dogradnjom sa sjeverne, stražnje strane, a potom i krivim pristupom u obnovi uličnog pročelja”, ističe Ivanković. Danas je to tek obična, neugledna poslovna zgrada na kojoj se izgubio potpis Rašice. Također, spominje i Žerjavićev neboder na raskršću Vukovarske i Držićeve, koji je devastiran, kaže, “neprimjerenim zatvaranjem balkona i terase zadnjeg kata, kao i nizom drugih sitnih intervencija koje nisu koordinirane i međusobno usklađene u konceptu ili pristupu revitalizaciji arhitektonsko-urbanističkog sklopa današnje Ulice grada Vukovara“. Dodaje da problem predstavlja i legalizacija brojnih partikularnih lokacija, poput nekih obiteljskih kuća na Kanalu, izgrađenih protivno odredbama prostorno-planske dokumentacije, a to je onemogućilo realizaciju vizije reprezentativnoga gradskog bulevara zauvijek. 

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Zanimalo nas je što nije realizirano od zamišljenih i predloženih projekata? Ivanković napominje da nisu realizirani Rašicini osmerokatni neboderi na križanju sa Savskom - s istočne strane Savske prema nekadašnjem Autoputu, danas Slavonskoj aveniji, koji su planirani sredinom 1950-ih za investitora Exportdrvo te su trebali biti dio Rašicinog autorskog rješenja urbanističke cjeline zapadnog dijela današnje Ulice grada Vukovara. “Nije realiziran veći dio trodijelnog kompleksa gradske vijećnice Kazimira Ostrogovića. Na natječaju u sklopu kojeg se tražilo i urbanističko rješenje centralne gradske osi Zrinjevac - Sava, današnja Ulica Hrvatske bratske zajednice, 1955. godine prvu nagradu za urbanističko rješenje dobivaju Zdenko Kolacio i Zdenko Sila, a za projekt vijećnice Kazimir Ostrogović. Tad se govori i da bi novi sklop gradske vijećnice trebala biti nova zgrada Hrvatskog sabora, a ne samo sjedište gradske uprave na jednome mjestu. Istočno od najmanjeg dijela trodijelnog kompleksa, gdje je danas smješteno Gradsko poglavarstvo i koji je jedini realizirani dio planiranog velikog kompleksa, trebala se graditi dvorana za održavanje sjednica i sveučilišna biblioteka, a zapadno neboder za administraciju”, pojašnjava Ivanković. Također, pored Žerjavićeva nebodera na križanju s Držićevom, nastavlja, trebala se graditi kino dvorana, koja nikad nije izgrađena. Zatim, prema Direktivnoj regulacionoj osnovi Zagreba Ministarstva građevinarstva Narodne Republike Hrvatske iz 1949., koje autorstvo u najvećoj mjeri pripisujemo Vladimiru Antoliću, sa sjeverne strane današnje Ulice grada Vukovara, simetrično u odnosu na centralnu gradsku od Zrinjevac - Sava, trebala su se graditi četiri visoka nebodera državne uprave i administracije. “U osi te nove Moskovske ulice, na zapadnom kraju nedaleko od Trešnjevačkog placa, planiralo se graditi visoki neboder Doma štampe, koji je Antolić zamislio kao Le Corbusierov kartuzijski tip nebodera tlocrtnog oblika Y”, kaže Ivanković.


U istočnom, nekad industrijskom dijelu Avenije Vukovar bile su zagrebačke tvornice Almeria, Munja i Elektroda, a danas, otvaranjem hotela Hilton i centra Green Gold te izgradnjom okolnih poslovnih zgrada, na tom je prostoru između Radničke, Zavrtnice i Heinzelove niknuo novi poslovni centar, koji neki sasvim neprimjereno nazivaju “zagrebački Manhattan”. Zna se reći da je gradnjom Eurotowera počela nova era gradnje u Vukovarskoj. Na pitanje kako se u prvotnu ideju Ulice grada Vukovara uklapa gradnja u njezinu istočnijem dijelu, poslije Držićeve i Heinzelove, Ivanković odgovara da je to primjer diletantske devastacije. “Još je gora novija izgradnja u naselju Kanal, gdje su pojedini kriminalci sitnog zuba legalizirali vlastite kuće izgrađene bespravno i protivno odredbama važeće prostorno-planske dokumentacije. Oni su suodgovorni za današnje katastrofalno stanje urbanizma u Zagrebu”, zaključio je Vedran Ivanković.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.