Poljud je godinama slovio kao naš najljepši stadion, ali isto tako kao borilište s nekim manama. Jedna od njih je bila i utjecaj bure, arhitekti su pri osmišljavanju stadiona zanemarili činjenicu da poljudska školjka ne štiti teren i igrače od snažnog vjetra koji ugrožava normalno odvijanje igre, a ni tribine nisu u cijelosti natkrivene. Ubrzo su se iznosi potrebni za rekonstrukciju popeli na 30 milijuna eura, a samo za projektnu dokumentaciju Vlada je odobrila 600.000 eura. Posve očekivano, najave da bi se Poljud mogao rušiti javnost je dočekala na nož, poručili su da je to mitsko djelo Borisa Magaša, da je stadion svojedobno izložen i u njujorškoj MoMA-i, da je to remek-djelo hrvatske arhitekture 20. stoljeća i da bi ga "uništio samo maloumnik", pisao je Alen Galović za 24sata.
No, ono što je u svemu i ovom prilikom ostalo zaboravljeno i što se prešućuje već punih 50 godina, jest istina o projektu koji je bio nagrađen na prvom pravom natječaju za poljudski stadion 1975. godine. Autor tog projekta nije bio Magaš, već pokojni zagrebački arhitekt Ivan Piteša, inače čovjek odrastao u Splitu, pa i (vrlo bitno kad se radi o bilo kakvoj splitskoj priči, kamoli ne onoj vezanoj uz nogometni stadion) deklarirani hajdukovac.
Na istom natječaju Magašev je projekt, koji nije imao baš nikakve veze s današnjim izgledom Poljuda, osvojio treće mjesto. Pod vrlo čudnim okolnostima i s neobičnim argumentima, natječaj je de facto poništen i ponovljen, novi natječaj je pozivnoga karaktera, zovu i Pitešu, ali sa svojim projektom pobjeđuje Magaš. Doduše, projektom koji je gotovo posve različit od onog s prvog natječaja, a nalik na- Pitešin.
Kako je stadion trebao izgledati
U brojnim radovima i pregledima o poljudskom stadionu danas se vrlo malo govorio o Pitešinu projektu i spornom natječaju, pa malotko znade kako je taj stadion trebao izgledati. Srećom, obilnu dokumentaciju Ivana Piteše, čovjeka u čijem je arhitektonskom portfelju Lička kuća na Plitvičkim jezerima (1971), hotel u Jasenovcu (1980), poslovno-sportski centar Cibona (s M. Hržićem i B. Šerbetićem, 1987), turističko naselje Velebno u Bačkim Oštarijama (1993), adaptacija Dolca, uređenje interijera Muzeja Mimare (s M. Kranjcom, M. Salajem i B. Šerbetićem, 1987), čuva njegova kći Nana Piteša.
Ona nam je i dala uvid u skice i arhitektonsku dokumentaciju o Pitešinu projektu Poljuda, a već se i laički na prvi pogled uočava da Magašev projekt, dakle današnji Poljud, idejom "školjke" sliči upravo na stadion koji je 1975. predlagao Piteša i s kojim je Piteša osvojio prvu nagradu Doduše, Pitešine tribine su bile posve natkrivene, atletske staze nije bilo (taj čovjek već tada znao koliko je važno stvoriti atmosferu kakvu imaju engleske arene i to javno argumentirao u intervjuima), a Pitešin je stadion bio i tako zamišljen da bura ne bi imala nikakva utjecaja na igru. Kako se i zašto onda odustalo od tog projekta?
Najiscrpniji i najjasniji odgovor na ovo pitanje nalazi se u tekstu što ga je krajem studenoga 1976. godine u kulturnom časopisu Oko objavio arhitekt Grujo Golijanin, rođeni Sarajlija koji je diplomirao arhitekturu u Zagrebu, danas živi u Rijeci, a iza sebe ima impresivnu listu jednako tako impresivnih radova: kulturni centar u Dubravi, Muzej zrakoplovstva u Beogradu, hotel i kongresni centar u Arushi, Tanzanija (1989–91), samostan karmelićanki na Vrhovcu (1972) i zgrada banke u Vončininoj ulici (1981) u Zagrebu, trgovački centar s trgom Slavijom, zgradom Narodne banke Jugoslavije i Beobanke u Beogradu, interijeri za izložbeni postav Muzeja za umjetnost i obrt (1974–78), Haulikovu vilu u parku Maksimir (1974), informacijsko-komunikacijski centar poštâ u Draškovićevoj ul. (1983) – sve u Zagrebu, za filijalu Prištinske banke u Beogradu (1973) i Galeriju »Galženica« u Velikoj Gorici (1976). Autor je i studije Level of Health Care and Cycle of Co-operation and Referal System (1982) prema kojoj je od 1982. do 1991. izgrađeno više zdravstvenih ustanova u Libanonu, Izraelu, Iraku, Iranu i Tanzaniji. Prema studiji o sigurnosti u poslovnim zgradama i bankama Čovjek u prostoru, na liniji izradio je projekte za Beobanku u Beogradu i Središnju rusku banku u Moskvi, a prema studiji o tipskim radničkim montažnim zgradama od čeličnih profila, koju je izradio za City bank i »Pemex«, izgrađeno je više naselja u Meksičkom zaljevu.
I površni pogled na listu radova ovog arhitekta trebao bi izazvati respekt, no njegovo se ime vrlo rijetko pojavljuje u pregledima suvremene hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Reagirajući na nesuvisla, nespretna i neiskrena objašnjenja da je natječaj za Poljud morao biti poništen zbog novih zahtjeva koje donose Mediteranske igre u Splitu, Golijanin je, na početku svoje kronologije o odbacivanju Pitešina projekta i izboru Magaševa, 1976. najprije istaknuo da je autor prvog rješenja za poljudski stadion bio splitski arhitekt Frane Gotovac: "Osebujan i izvanredan arhitekt s dugogodišnjom praksom i velikim znanjem. Zašto njegov rad nije usvojen, nije nam poznato", navodi na početku Golijanin. Frane Gotovac je zapravo u tri navrata radio projekte splitskih stadiona, prvo je 1966. predlagao stadion na Starom placu koji bi bio "memorijalno igralište", u slavu Hajduka, ali zbog malog prostora ne i trajno rješenje za klub. Zatim su Gotovac i Vladimir Jaman 1967., na poziv Hajduka, napravili projekt stadiona i sportskog kompleksa na Poljudu, ideja o kružnom stadionu sa 60.000 mjesta bila je dočekana s oduševljenjem struke i i javnosti, ali i od tog se projekta odustaje po čudnim objašnjenjima (Golijanin misli upravo na to kružno rješenje). Kad se 1975. i službeno raspisao natječaj za novi stadion (službeno je to bio "Općejugoslavenski Natječaj za urbanističko arhitektonsko rješenje sportsko rekreacijske zone Spinut-Poljud u Splitu s nogometnim stadionom NK Hajduk i zonom vrhunskog sporta"), Gotovac prilaže treći projekt, s kolegom Rankom Ružićem i inženjerom konstrukcije Josipom Vlahovićem, odustaje od kružne forme i predlaže stadion čvrstoga pravokutnog oblika. Gotovac je na taj natječaj pozvan kao direktni sudionik, tako su bili pozvani i Boris Magaš te Kosta Popović. Arhitekt Ivan Piteša imao je samo 32 godine kad je njegov prijedlog stadiona na tom natječaju izabran kao najbolji.
"Tvoj rad je odabran, ali ponudit ćemo Magašu"
U čitavoj je priči izuzetno bitan podatak da se već mjesec dana nakon raspisivanja natječaja, a prije no što su odabrani radovi, znalo da će Split dobiti Mediteranske igre 1979. godine. Kao razlog za odbacivanje Pitešina projekta se pokušala nametnuti i teza da njegov projekt nije zadovoljava zahtjeve tih Igara, no to je neuvjerljivo objašnjenje.
Golijanin u svojoj kronologiji navodi da, nakon što je objavljeno da je Pitešin prijedlog stadiona najbolji, zagrebački arhitekt punih sedam mjeseci čeka da ga investitor pozove na daljnju suradnju. Istovremeno, do Piteše stiže šokantna informacija: Premda je njegov rad odabran, razrada projektne dokumentacije bit će ponuđena arhitektu Magašu! Piteša tada shvaća da će ostati bez nagrade, stoga odlučuje zaštiti stadion kao svoje autorsko djelo, o svemu informira i krunsko tijelo hrvatskih arhitekata, a iz Saveza arhitekata Hrvatske šalju upozorenje Društvu arhitekata grada Splita da se natječaj za Poljud se ne smije poništavati:
"Sve daljnje akcije do realizacije projekte dokumentacije moraju biti u skladu s pravilnikom o natječajima". Savez arhitekata upozorava Splićane da, žele li eventualne promjene, zahtjeve trebaju prvo predstaviti Piteši i dati mu da ih uvrsti u svoje rješenje. Ako su promjene koje traže ipak znatne, treba ih prezentirati svim nagrađenim autorima, dati im vrijeme da ih uvrste u svoje radove, pa konačnu odluku o najboljem radu mora donijeti žiri u istom sastavu iz prvog natječaja. U lipnju 1976. Direkcija Mediteranskih igara, mimo svih upozorenja bez ikakva natječaja i jasnih argumenata, odlučuje da će glavni stadion Mediteranskih igara ipak projektirati arhitekt Boris Magaš iz Rijeke te da se prvonagrađeni Pitešin odbacuje.
Na ovu odluku žestoko reagira Društvo arhitekata Zagreba, upozoravaju da se isključivanje prvonagrađenog Piteše kosi s "kodeksom Saveza arhitekata Jugoslavije a i principima samoupravnog odlučivanja u našem društvu te bi trebali doživjeti društvenu, moralnu i političku osudu". Svejedno, Direkcija Mediteranskih igara ne odustaje, a u prilično bahatom priopćenju, koje potpisuje direktor Sektora za izgradnju objekata Silvio Dvornik, stoji: "Prva nagrada provedenog natječaja je za arhitekta Ivana Pitešu valjana referenca, ali po našem mišljenju to ne može biti jedini kriterij na temelju kojeg bi ga privremenom odboru predložili za projektanta glavnog stadiona". Društvo arhitekata Splita priklanja se ovom stavu, optužuju zagrebačke kolege da su "preuzeli ulogu suca i slobodu dijeljenja grubih uvreda" te na kraju pisma dodaju da je njihova intervencija oko natječaja i Piteše "možda dobronamjerna, ali prenagljena i neopravdana". Premda je odlučeno da Magaš sve projektira, raspisuje se ipak novi natječaj, Magaš- očekivano- dobija prvu nagradu. Ocjenjivački sud, isto tako očekivano, nije bio isti, ali nisu ni svi u njemu bez riječi digli ruku za Magaša. Predstavnik Hajduka u žiriju bio je Mihajlo Zorić, diplomirani inženjer arhitekture, koji je tada javno i jasno upozorio na nedostatke Magaševa projekta, od kojih će neki, godinama kasnije, koštati poraza i hrvatsku nogometnu reprezentaciju:
"Istina, može se i treba puno govoriti o tome da li je Magaš pogodio oblik, a time i veličinu stadiona, kritički se osvrnuti na vizure sa nekih mjesta pa i na generalne vizure, pitati se što je sa orijentacijom stadiona kod odigravanja popodnevnih utakmica s obzirom na sjene pokrova na terenu "sunce u oči igračima", što je sa funkcionalnim povećanjem kapaciteta na 60.000 gledalaca, što je sa dispozicijom nekih prostora koji bi trebali imati direktnu vezu sa igralištem, kako ostvariti praktičnu zaštitu od nepovoljnih vjetrova itd. itd....". Zorić potom skrušeno priznaje da ne dijeli u potpunosti stav kolega o Magašu, ali ipak diže ruku da se što prije krene u gradnju:
"Sticajem okolnosti stavljen sam u položaj da prvi iznesem svoj sud kao predstavnik Hajduka, ali i kao arhitekt i građanin ovoga grada. zato moj izvještaj shvatite uvjetno, zaboravite ga, ako je to u interesu rada i rezultata rada ovog žirija. Isto tako uvjetno primite i moju preporuku da što prije izvršite definitivnu selekciju..."
Piteši je nanesena nepravda
Magašev je rad na kraju izabran premda, suprotno propozicijama natječaja, cijena stadiona i ekonomsko obrazloženje uopće nisu spomenuti u Magaševom projektu, a odbijeni su radovi koji su imali navedenu i fiksnu cijenu s ponudom izvođača, jamstvom izvedbe, rokom građenja i riješenom statikom. Znalo se i da Magašev projekt traži promjenu orijentacije stadiona zbog vjetra i svjetla, no ovaj put je njegovo rješenje- posve drukčije od onog ponuđenog na natječaju par godina ranije, ali nalik Pitešinu, izabrano kao najbolje.
Golijanin na kraju, nedbvojbeno dokazujući da je Piteši nanesena nepravda, zaključuje: "Čemu, zapravo, tolika gužva i zavrzlama oko izbora projektanata objekata MI-1979? Ako je investitor želio Magaša od prvog dana, mogao ga je izabrati, i mirna Bosna. Izabrani način biranja projektanata izazvao je nesagledive posljedice po profesiju arhitekata", piše Golijanin, pa, očito aludirajući na politički diktat u biranju arhitektonskih rješenja, zaključuje: "Problem koji se u vrlo velikoj dimenziji pokazao u zadnje vrijeme jest odnos arhitekata ili građevinara birokrata, takozvanih ljudi s "bijelim kravatama", kako ih je Evropa već odavno nazvala, prema stvaranju u prostoru. Njihove tehnološko-birokratske odluke i utjecaji na arhitekte i njihova društva veliki su i u svakom slučaju negativni. Valjda nećemo dati prednost tehnološko-birokratskim normama i normiraju ispred društvenih, privrednih i socijalnih kriterija u vrednovanju prostornih rješenja".
Piteša o nepravdi koja mu je nanesena nikad nije kasnije govorio. Čak ni u krugu obitelji.
- Nikad ga nisam čula da spominje Poljud. Pa ja sam bila skoro punoljetna kad sam doznala da je tata imao neke veze s tim stadionom, kazuje nam njegova kći Nana Piteša, zagrebačka odvjetnica.
- Na bilo kakav upit o tome, samo bi odmahivao rukom...
Grujo Golijanin danas živi u Rijeci. Dobro se sjeća svih detalja o Poljudu:
- Piteši je Poljud otet, učinio je to jaki politički lobi protiv kojeg se on nije mogao boriti. Strašna mu je nepravda nanesena i to ga je izuzetno pogodilo, bio je potpuno slomljen. Za taj natječaj se silno pripremao. Nije skrivao da mu je uzor pariški Park prinčeva. Otišli smo jednog dana zajedno u Pariz, bilo je baš nekako ovo doba godine, pregledali smo cijeli stadion, pa poslije sjeli u restoran, pojeli nešto i popili bocu beaujolaisa. Htio je da zajedno radimo projekt, ali ja sam mu rekao: Ivo, ja ionako imam posla preko glave, najbolje je da ti to sam radiš, sav si u tome, sve znaš, siguran sam da ćeš dobro napraviti. I napravio je, taj njegov stadion je bio odlično rješenje!
Kako je i zašto onda natječaj ponovljen? Zašto je Magaš na novi natječaj išao s posve promijenjenim projektom?
- To je bila krađa! A o Magaševom bi se projektu dalo satima razgovarati, bilo je tu sporova, oko konstrukcije mreže, statike... Pogledajte si malo i Turinin projekt za olimpijski stadion u Teheranu- kazuje Golijanin, problematizirajući čak i pitanja autorstva Hajdukova stadiona.
- Piteša je bio moj dobar prijatelj. Nismo dijelili iste stavove o arhitekturi, nismo na isti način razmišljali, ali možda smo se zato tako dugo i slagali. Premlad je umro, ali ta priča o Poljudu ga je baš devastirala- kaže danas Golijanin.
Piteša je rođen u Prapatnici kraj Trogira 1944., preminuo je u Zagrebu 2009. Kad je dobio nagradu, Sportske novosti su ga krajem 1975. ovako predstavile pod naslovom: "Marjan, more, Hajduk i Piteša":
Kakav je čovjek koji nikad nije "službeno" potrčao sportskim igralištima, a od subote je u središtu pažnje kao autor novog Hajdukovog stadiona? Mlad, 31 ljeto, crnomanjast, južnjački temperamentan i blagoglagoljiv, a odmjeren u riječi i pokretu, tvorac najprikladnijeg rješenja novog stadiona kojeg su uzalud sanjali i već zaboravljeni "majstori s mora"..."
- Kažu da se moj projekt najbolje uklopio u okolinu. Ne bih uspio u drugom kraju. Rodom sam iz Trogira, osnovnu i srednju školu završio u Splitu, stanovao četiri godine baš u Spinutu. Nosim komad tog kamena u srcu. (...) S osam suradnika i dva stručna savjetnika radio sam puna četiri mjeseca, priprema se neusporedivo duže. Skupio sam literaturu o svim stadionima na svijetu, da ne otkrivam toplu vodu, da ne izučavam otkrivene tajne, već da pokušam nešto nov- govorio je Piteša novinarima.
Kad je Pitešin projekt odbačen, u objašnjenjima se navodilo da mu projekt nije prilagođen zahtjevima Mediteranskih igara, da nije racionalan, ali već se iz ovog intervjua vidjelo da je Piteša o tome vodio računa i da se dobro znalo da što čeka Split. Čak je jasno da i koncept stadiona kao školjke, koji se danas pripisuje Magašu, zapravo pripada Piteši:
- Htio sam formu školjke, oblu i mekanu za mediteranski ambijent, premda sam se morao opredijeliti za racionalni pristup, jer nema vremena za "bjesnoće", upotrijebiti provjerene metode da stadion bude dovršen do Mediteranskih igara 1979.- govorio je Piteša krajem 1975.
"Moji suradnici odreda su navijači Dinama"
Hajdukov stadion po Pitešinoj zamisli trebao je biti prvi u Jugoslaviji koji će u potpunosti pokriti gledalište:
- Razmišljao sam o krovu poput ribarske mreže (!), ali bi to bilo preskupo i statički slabije rješenje. U gledalištu nema stupova koji zakrivaju pogled, u obode krovnog vijenca ugradit će se tri reda reflektora koji će u punom broju omogućavati i televizijske prijenose u boji. U četiri vertikalna tornja smjestit ćemo liftove za povezivanje prostorija na raznim razinama.
Atletske staze nije bilo na Pitešinu prvom projektu, premda on jasno daje do znanja da bi se staza lako uklopila u njegov projekt. Ovako je to obrazložio:
- Iskreno, meni staza razbija intimnost i komunikativnost gledalaca u tipičnoj mediteranskoj areni. Volim vidjeti izbliza kako Šurjak prelazi braniča. No, bilo bi mjesta i za osam atletskih staza...
S Pitešom nešto kasnije za Nedjeljnu Dalmaciju razgovara i Zdravko Reić. Piteša mu otkriva:
- Moji suradnici odreda su navijači "Dinama". Zato sam na crtežima semafora postavio rezultat Hajduk-Dinamo 0:0 i to njima za ustupak. Ali ja se čvrsto nadam da ćemo plavima na proljeće dati tri gola, ovojesenska pobjeda u Maksimiru dala mi je godinu dana mirnog života u projektnom birou Industrogradnje... Nadam se da će na novom stadionu uz znatno bolje uvjete za rad "Hajduk" postati prvak Evrope, kazivao je nadahnuti Piteša.
Nije Piteša skrivao ni da mu je uzor upravo Park prinčeva:
- Hajdukov je stadion najsličniji pariškom, ali samo za oštro oko. Bio bi to slab projekt da smo kopirali odavno izgrađen projekt.
Zanimljivo, natječaj na kojem je pobijedio Piteša tražio je posve natkriveno gledalište, pa se prigovaralo da će to otežavati provjetravanje. Tito Kirigin, tadašnji predsjednik Hajduka, podsjetio je na detalj koji će kasnije, kad se bude odbacio Pitešin projekt a birao Magašev, biti posve zanemaren:
- Meteorološke prilike, posebno činjenica da se na području Poljud-Spinut osjeća snažan utjecaj svih vjetrova, prisilio nas je na taj zahtjev kako bismo zaštitili teren i igru.
Boris Magaš je preminuo 2013., a 2006. napravio je i projekt rekonstrukcije Poljuda, po kojem bi sva sjedala bila natkrivena, a gledalište većeg kapaciteta. Razmatra se i uklanjanje atletske staze.
