Zašto Hrvatska ne bi bila dom Top-Gun pilotima NATO-a?

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo oduvijek je bilo precizni barometar tehničkog stanja cijele naše vojske. Unazad 20 godina kada je borbena eskadrila u pitanju uglavnom se održava status quo, a ta grana vojske vodi se s pozicije pasivnosti  i neinventivnosti. Tako se vode cijele naše Oružane snage koje smo odlučili graditi donacijama. Ozbiljne vojske, kao što znamo, ne grade se donacijama. Sada je vrag odnio šalu. 

Talijani lete iznad Jadrana, kako čujemo i Mađari su počeli svojim Gripenima letjeti iznad Slavonije, a brzih rješenja za spas HRZ-a nema. Začuđuje da do ubrzanja spašavanja avijacije nije došlo nakon propasti nabavke izraelskog Baraka. Nije nam nitko branio da ugovor potpišemo s nekim od drugih ponuđača, recimo s Šveđanima ili Grcima iza čije ponude je stajao američki "Lockheed Martin". Zašto se to nije dogodilo možemo samo špekulirati. Sada možemo samo gatati što bi bilo da je bilo. U tom duhu možemo nagađati kakav bi danas bio HRZ da smo prije neku godinu prihvatili Mađarsku ponudu o kupnji cijele eskadrile njihovih MiGova-29 SD? 

Uz remont, ponuđeni su MORH-u za 90 milijuna eura uz trogodišnju otplatu ili godišnje po 30 milijuna eura. To su višestruko manje cifre od onih koje za svoje avione danas traže Izraelci, Šveđani i Amerikanci. Taj tip zrakoplova bio bi idealno rješenje koje bi naše pilote pripremilo za kvalitetan prijelaz na borbeni avion 4. generacije. Ta ponuda mogla je kadrovski i financijski biti bezbolna i spasonosna za naše spas i obnovu našeg zrakoplovstva. Da smo tu ponudu prihvatili danas bi smo već imali tehničare, pilote i sustav spreman za prihvat lovaca 4. generacije.

Mađarski MiGovi-29 proizvedeni su 1993. godine s resursima od minimalno 15 godina i moderniziranom opremom prema NATO zahtjevima. Danas su potpuno konzervirani i čuvani u hangaru jedne mađarske vojne baze. Od proizvođača ruske tvrtke "RSK MiG" MORH je prije par godina dobio i svu tehničku dokumentaciju o stanju aviona. Sa stajališta pilota prijelaz s MiG-21 na MiG-29 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz, te u hrvatskom slučaju nema zahtjeva ni za prilagodbom infrastrukture. 

MiG-29 koristi postojeće oružje s MiGa-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem. Zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje. Dakle, radi se o zrakoplovu koji bi bio privremeno međugeneracijsko rješenje koje bi omogućilo revitalizaciju HRZ-a, nova iskustva, te konačno pilote i tehničare pripremilo za dolazak zrakoplova 4. generacije.

Što bi Amerikanci rekli na takvu kupnju? Ne znamo, ali znamo bi se našim partnerima iz Washingtona mogao prezentirati projekt Hrvatske kao NATO jedinstvenog mjesta za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Hrvatski NATO-kompatibilan MiG-u 29 se može koristiti DACT zadaćama, "Dissimilar Air Combat Training" ili vježbama zračne borbe u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona. 

Ratno zrakoplovstvo SAD-a suočava se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti 'otusorcingom' usluga od strane privatnih tvrtki. Neke od najpoznatijih tvrtki (mahom američke) koje nude agresorske lovce jesu "Draken" (operater s najvećom flotom borbenih zrakoplova u svijetu), "Airborne Tactical Advantage", "ATAC" i "TacAir". 

Oni svjetskom tržištu čitavu paletu DACT obuke po znatno nižim troškovima u odnosu troškove koje opterećuju ratna zrakoplovstva s vlastitim eskadrilama s namjenskom, 'agresorskom' ulogom. Bez obzira što na svojim krilima nose crvene zvijezde i ruske maskirne sheme, ostaje problem što privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili 'dog-fight' kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije.

Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. No, zašto HRZ ne bi bio prepoznatljiv u sklopu Sjevernoatlantske vojne alijanse? Da je kod naših vojnih planera bilo mudrosti, jedna od važnih smjernica u izboru aviona moglo je biti iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi benefite i za cijeli NATO. Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, može biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. 

Godinama je najveća europska baza za DACT zadaće, odnosno uvježbavanje zračnih borbi, bila baza 'Decimomannu' na Sardiniji. Osim sunčanog vremena gotovo cijele godine, golemog morskog prostranstva u neposrednoj blizini, ova baza ima dvije staze, tri stajanke na koje se može smjestiti više od 100 aviona. U 'Decimomannu' avioni američke i izraelske avijacije godinama su kvazikonkurentima poput Panavia Tornado, Sea Harriera i Eurofightera Typhoon, ali prvi put i s pravim konkurentom, ruskim MiGom-29.

Hrvatska raspolaže s ima dvije obalne vojne zrakoplovne luke (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke i hridi, ali i planinske masive (kakve Sardinija nema) idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje. 

Dakle, zračni prostor koji može pružiti pun razvoj zrakoplovnih brzina, potrebne visine leta, vremensko trajanje obuke, kao i različite scenarije vježbe. Nema nikakve sumnje da bi NATO kompatibilnim MiGovima- 29 verzije 29 SD, SMT, M2 u sastavu HRZ-a, klimatski blaga Hrvatska privukla najsuvremenije lovce SAD-a i Europe da dolaze nekoliko puta godišnje na vježbe. Zašto smo i kada prestali biti ambiciozni?