Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tijekom života teško da se mogu pobrojati. Jedina je osoba iz Hrvatske koja je dva puta bila na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao osobni uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.
Lobiranje
Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Wily Brandt, njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandhi, pa etiopski car Haile Selassie, bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pietro Nenni, predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann. Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu.
Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao:
- Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni.
Ipak neuspjeh
Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za inostrane poslove), akciju je trebalo voditi diskretno, da u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države.
Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pierre Grégoire i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach.
Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelo svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. No, 12. prosinca 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.'
Le Duc Tho odbio nagradu
Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo.
Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu. Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta - Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi.
U zaključku radne grupe od 17. svibnja 1973. godine, piše:"Za sada se može zaključiti da postoji uočljiva disproporcija između prijedloga i podrški našoj kandidaturi, koji su Nobelovom komitetu stigli od uglednih ličnosti iz svijeta."
U Oslu je 16. listopada 1973. godine objavljena vijest da su nagradu dobili američki državni sekretar Henry Kissinger i vijetnamski revolucionar i političar Le Duc Tho, zbog smirivanja sukoba u Vijetnamu. Le Duc Tho je nagradu odbio jer, kako je rekao, "još se ne poštuju uvjeti primirja." Idući dan 'Politika' je objavila ovu vijest na trećoj stranici, bez ikakvih informacija o Titovoj kandidaturi.
Koštao ga sukob s Izraelom
Prilikom glasanja za Tita, rezultat je bio 2:2, a presudni glas bio je onaj predsjednice Komiteta, koja je sasvim neočekivano glasala protiv jer je bila udana za Židova i nije mogla oprostiti Titu što je stao na stranu Arapa u sukobu s Izraelom.
No, iza Titovog, prema Dedijerovom mišljenju, krije se i propust što se lobiralo i kod SSSR-a, a to je izazvalo negodovanje zapadnog tiska i zapadnih političara. 'New York Times' je ovu podršku okarakterizirao kao podršku antiameričkim težnjama SFRJ. Osim toga, i u pokretu nesvrstanih je imao problema jer je Nobelovu nagradu želio i Haile Selassie.
Organizacija srpske emigracije u Americi - Srpska narodna obrana, organizirala je proteste u kojma je pred zapadom optužila Tita za ubojstva 400.000 Srba tijekom Drugog svjetskog rata, te progone intelektualaca. U ožujku 1973. godine SNO je uputio Nobelovom komitetu pismo u kojem se dokazuje da je Tito 'diktator', 'zločinac' a preko izraelskog konzula u Chicagu pokrenuli su i židovsko javno mišljenje u kojem su podsjetili na Titov antiizraelsku politiku. Slična pisma stigla su do najznačajnijih političara u svijetu, uključujući i Willya Brandta i američki Senat.
Emigracijska antipropaganda
Švedski list 'Sydsvenska Dagbladet' pisao je o čistkama i hapšenjima u Jugoslaviji, a posebno su aktivni bili pripadnici srpske i hrvatske emigracije. Bilo je to vrijeme kad se režim u Jugoslaviji obračunavao s tehnokratima u državnim poduzećima i praksisovcima na sveučilištu.
Nastavak čitajte na drugoj stranici
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Vucibatine pljuju po Titu. Inteligentni ljudi ga gledaju drugačijim očima i znaju koliko je za Južne Slavene a i samu Hrvatsku on napraio. Slava mu vječna.
Vucibatine pljuju po Titu. Inteligentni ljudi ga gledaju drugačijim očima i znaju koliko je za Južne Slavene a i samu Hrvatsku on napraio. Slava mu vječna.
Zašto Tito nikad nije dobio Nobelovu nagradu? Kakvo pitanje , možda zato što je Hrvat a večina Hrvata ga drži za največg zločinca i ubijicu- zna se ? Narvno i zato što svi dobro poznaju taj Balkanski narod koji zaslužuje ... prikaži još!uje smo prezir iz svijeta ( po njihovom mišljenju jer su svi bili na strani nacista ?) A činjenica je i ta da USA gospodar planete nije želio da oda priznanje jednome vrhunskome vođi i Komunisti . Zato je to tako bilo . Bez obzira na apsolutnu zasluženost te nagrade .