Najnoviji slučaj vojne obaveze za žene je Danska: kako je odlučio tamošnji parlament koncem ožujka, od 1. srpnja sve žene koje su na taj dan navršile 18. godinu života mogu dobiti odluku o vojnoj obavezi, a od početka sljedeće godine počinje i regrutacija.
Prema informacijama danskih oružanih snaga, već sad žene čine oko četvrtinu novaka koji se dragovoljno javljaju u vojsku. U toj zemlji vojna obaveza traje četiri do dvanaest mjeseci, ovisno o tome za što su se odlučili novaci u svojoj tromjesečnoj osnovnoj obuci.
I u nekim drugim državama na sjeveru Europe žene moraju u vojsku: Nizozemska je zamrznula vojnu obavezu 1997. godine i još je nije uvela, u Norveškoj opća – dakle i za muškarce i za žene - vojna obaveza postoji još od početka 2015. godine, a Švedska koja je ukinula obavezu 2010. godine, opet ju je uvela 2018. godine. Vojna obaveza traje od 6 do 15 mjeseci, a petina pripadnika vojnih snaga Švedske su žene, piše Deutsche Welle.
I to praktično na svim položajima: čitav vojni svijet je ostao zapanjen ishodom pomorske vojne vježbe 2005. godine. Snaga Zapada u Pacifiku u kojima je sudjelovala i Švedska. Tom prilikom je švedska podmornica HMSM Halland „potopila“ američki nosač aviona USS Ronald Reagan – usprkos svakom mogućem nadzoru iz zraka, brodova i podmornica u pratnji nosača. A tom švedskom podmornicom je zapovijedala – žena.
U Izraelu vojna obaveza i za žene postoji još od osnutka te države 1949. godine, s tom razlikom da žene moraju služiti dvije, a muškarci tri godine. Odnedavno se to odnosi i na pripadnike ultraortodoksne vjerske skupine.
U mnogim zemljama su žene primane u vojsku ako su to željele, ali tek od razmjerno nedavno one bivaju raspoređivane i u borbene jedinice, a ne tek u jedinice opskrbe i logistike. U Izraelu već odavno sudjeluju i u borbenim jedinicama, ali je primijećeno kako muški suborci prije priskoče ženi u pomoć u slučaju ranjavanja nego ako je ranjen muškarac. Tu se može izgubiti dragocjeno vrijeme u operaciji tako da se se na treninzima mora posebno vježbati da ni u takvim situacijama ne smije biti razlikovanja po spolu.
Ipak, najveći broj država gdje i žene moraju u vojsku leži u Africi gdje to nije pitanje ravnopravnosti spolova, nego pukog broja vojnika s kojima se raspolaže. U Eritreji tako baš svi moraju u vojsku na 16 mjeseci, a obaveza postoji i u Čadu, Gvineji-Bisao, Maliju, Mozambiku, Zelenortskoj Republici i Nigeru. A vlada Mozambika je nedavno objavila kako se vojni rok s dvije godine produžuje i do pet godina u uniformi - za sve.
Ipak, u najvećem broju zemalja – ako se ženama uopće dopušta vojna služba – ona je za njih dragovoljna. Tako je i u Sjedinjenim Državama gdje je već oko 200.000 vojnikinja što čini oko 14% pripadnika oružanih snaga. Unatoč tako velikom broju, tamo je ženama tek od 1993. godine dopušteno služiti i u borbenim jedinicama.
Ženama je vojna karijera moguća u praktično svim drugim članicama NATO saveza, baš kao i u Južnoj Koreji, Boliviji ili Japanu. Doduše Japan teoretski još uvijek nema vojske nego „Snage za samoobranu", ali to je sve više tek papirnata odluka u iz davno prošlog doba nakon poraza u Drugom svjetskom ratu.
U najvećem ratu kojeg trenutno potresa Europu ni u Ukrajini, ni u Rusiji ne postoji vojna obaveza za žene. Unatoč tome, na obje strane je i sve više žena: po informacijama ministarstva obrane Ukrajine trenutno je 68.000 Ukrajinki u tamošnjim oružanim snagama, 40% više nego u godini 2021. godina. No njihov udio je još uvijek razmjerno malen obzirom na oko 900.000 aktivnih vojnika u obrani Ukrajine.
I s druge strane je sve više Ruskinja u uniformi: prošlog listopada je osnovana i prva, isključivo ženska jedinica „Noćne vještice“ nazvana po poznatoj jedinici sovjetskog zrakoplovstva iz Drugog svjetskog rata, ali ove „vještice“ sad upravljaju bespilotnim letjelicama kojima se napada Ukrajina.
