Ubava je varošica taj Kildare, jedna od onih u kojima bi se mogle snimati kriminalističke serije sa začudnim zločinima i bez kapi krvi. Mogao bi, zašto da ne, čovjek uživati u književnoj rezidenciji, ako je imaju, likovnoj koloniji ili u nekom apartmanu koji je odabrao kao turist kojeg ne zanimaju more, vrućina, gužva, ali ni muzeji, galerije i znamenitosti međusobno udaljene kao Split i Omiš.
S manje od 10.000 duša, ovaj irski grad nema čime umarati svoje građane, domaće i migrante, kojima je sve pod nogama - posao i vrtić, pub i ordinacija dentalne medicine. Može se, sve u svemu, tu mirno živjeti, bez grča od sibirskog pejzaža u hladnjaku i tekućeg računa preko kojeg kao da je netko postavio branu.
Tek petkom, kad završi radno vrijeme, oni što su u Kildareu sami osjete njegove mane i onda biraju hoće li do obližnjeg Dublina ili do najbližeg šanka, sve u nadi da će naći nekoga s kim će pričati na onom jeziku na kojem su u staroj domovini kupovali kruh, potkošulje i žarulje.
Danas to izgleda nemoguće, ali tko zna, možda će jednoga dana - u ne tako dalekoj budućnosti - u Kildareu tjedan privoditi kraju formalno još stranačke kolege, Petar Krmpotić iz Gospića i, recimo, Ivan Penava.
Vukovarski će se gradonačelnik na ovo predviđanje od srca nasmijati, a možda i baciti novine na pod, ali se, vrlo vjerojatno, i Krmpotić tako smijao dok mu je mjesna gatara predviđala put i ostanak u nekoj dalekoj zemlji.
Zbilja, zašto bi gospićki gradonačelnik, visoki HDZ-ov dužnosnik, tajnik u Županiji i predsjednik njezine Skupštine, povjerovao da će tome svemu jednom doći kraj i da će raditi u skladištu, spavati u hostelu i opet biti ono što je jednom bio - obični, nevidljivi, prosječni građanin kojeg tek novopridošli useljenici, sve redom zemljaci, pitaju gdje je najbolje promijeniti eure te gdje se može pojesti nešto dobro i jeftino.
Petar Krmpotić se u politici naučio na svašta - službeni automobil i tajnicu, plaćanje računa potpisom, skrivanje broja mobitela od onih kojima nešto treba, odijelo, kravatu, rad od kojeg se ne dobivaju žuljevi, a za njega prima jako lijepa plaća. Samo jedno nije shvatio - da sukobi u HDZ-u uvijek imaju i kolateralne žrtve, one koji su predugo kalkulirali, pa onda dvaput pogriješili u odluci.
Tako se, eto, našao između HDZ-a i Darka Milinovića, ovisan o stranci i, bit će, nešto politički dužan njezinu davnom ličkom gospodaru, pa je s tog raskrižja otišao pravo u Irsku, zaposlio se u skladištu i unajmio krevet u hostelu za početak, dok se ne snađe.
Nije loša politika razlog što je Krmpotić završio u Kildareu, nego je loša politika uzrok tome da se o njemu, za razliku od stotina tisuća drugih iseljenika, piše u novinama. U trenutku u kojem je je HDZ Krmpotiću trebao više nego Krmpotić stranci, dok Milinoviću očito ne treba nikako, nekadašnji se gradonačelnik susreo s prokletom stvarnošću u kojoj sposobnost uzmiče pred podobnošću, a on kao podoban više nije tražen, dok mu sposobnosti očito i nisu neke.
Sudbina Petra Krmpotića ilustrativna ja za priču o tome kakva je i što ovdašnja politika jeste, tko se njome bavi i od čega mu ovise karijerni usponi ili strmoglavi padovi. Nekadašnji je gospićki gradonačelnik godinama, ma desetljećima, živio i radio kao sad u Irskoj, samo za manju plaću. A onda je shvatio da mu komad plastike s tri velika latinična slova može donijeti ono što se jedva usuđivao sanjati.
Na javi je sve ispalo još bolje - bio je i tajnik Grada Gospića, predsjednik Skupštine Ličko-senjske županije, dva puta predsjednik gradskog HDZ-a, predsjednik upravnog vijeća Veleučilišta "Nikola Tesla" i gradonačelnik - samo je trajalo kraće nego što se nadao i nije završilo kako je želio - ni saborskom stolicom ni, barem, pomoćničkim mjesto u nekome ministarstvu, nego, eto, uz viljuškar u Irskoj.
Politika, ma koliko populisti tvrdili suprotno, nije pučki hobi, samo što se kod nas, nakon prve generacije lidera u neovisnosti koji su, ipak, imali neke životopise, dogodilo da je preuzmu Krmpotići i krmpotići, degradirajući je i deelitizirajući, pretvarajući biračko povjerenje u resurs, čije im crpljenje omogućuje da lijepo žive, dobro zarađuju i ćute se važnima, iako u realnom svijetu, onome izvan ureda i stranačkih središnjica, mogu biti samo sivi, neprimjetni, slabo traženi, nikako ili loše plaćeni i... I dobro, mogu praviti domaće kobasice i ljetovati kod rođaka u Brodarici. U nekim slučajevima zato što za više nisu sposobni, a u mnogima zato što nisu podobni.
Mediokriteti imaju jak nagon za samoodržanjem, ali nemaju svijesti o svojim realnim mogućnostima. Kad im ih netko drugi izmjeri, završe ili s manje glasova nego što imaju članova obitelji ili u ubavoj irskoj varoši u kojoj za dvije-tri tisuće eura mjesečno treba itekako raditi i s kojima se, istina, može živjeti pristojno, ali i anonimno, što je tek ostvarenje najvećeg od svih velikih strahova naših krmpotića - onoga da se, opet, bude isto što i nekad.
Da nije usamljeni slučaj, Krmpotić bi, s njemu sličnima, doživio poetsku pravdu. Njegova je priča, međutim, i dalje incidentna u zemlji u kojoj je pizza majstor mogao postati ministar obrane, u kojoj su provincijski mađioničari birali intendantice kazališta, premijeri prodavali naftne kompanije preko dva tanjura juhe, u kojoj ratni zločinci sjede u Saboru, a nastavnici tjelesnog odgoja s kratkim radnim stažom sebe vide na, za početak, mjestu ravnatelja svemira, iako im je, realno, ono skladište u Kildareu kao dobitak jackpota. Točno su toliko i ni mrvu više formatirani i baš kao takvi - ambiciozni i potrošni - potrebni Krmpotićevoj i Penavinoj stranci.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site