Tog jutra kad su Husseina al-Merfedyja posjetili novinari Newsweeka, stanovnici slovačkog gradića Zvolena budili su se s glavoboljama od terevenki prethodne večeri. Al-Merfedy je također patio od glavobolje tog jutra, ali ne od alkohola, nego je imao migrenu. On je iz Jemena, u Slovačkoj živi tek dvije godine, bivši je zatočenik zatvora u Guantanamu, a unatoč tome što su mu vlasti SAD-a još 2008. odredili da će ga osloboditi, oslobodili su ga tek 2014. Al-Merfedy je tako u Guantanamu proveo cijelo jedno desetljeće. Sada ima 39 godina, život mu je praktično uništen. Donedavno je imao dugu kosu, ali ju je podrezao. "Kako bih se bolje uklopio, kako bi okolina manje zurila u mene", objasnio je.
Jedini s kojima se druži su njegova socijalna radnica, pokoji bivši zatočenik Guantanama, Turčin koji drži lokalni restoran s kebabom i njegov kućni ljubimac, zeba koju nikada ne zatvara u krletku. "Mrzim bilo što vidjeti u kavezu... U kavezu sam bio cijeli život", objasnio je. Njegova kalvarija počela je onog trenutka kad je 2001., kao 24-godišnjak, iz Jemena odselio u Pakistan tražiti posao. Bio je, kaže, žrtva niza nesretnih okolnosti. Povezao se s nekom islamskom misionarskom organizacijom, a upravo nekako u vrijeme terorističkih napada na SAD 2001., odlučio je krenuti prema Europi. Kako je bio iz Jemena, dobiti vizu za njega je bilo praktično nemoguće. Platio je krijumčarima da ga prebace u Afganistan.
Put je nastavio kroz Iran s namjerom da dođe do Turske i odatle da se domogne EU. No, Iranci su ga uhvatili. Optužili su da je regrutirao nove ljude za al-Kaidu i vratili u Afganistan, da bi ga ovi isporučili Amerikancima. U Guantanamo je dospio 9. svibnja 2003. i jedini razlog zašto ga je SAD u svojoj vojnoj bazi na Kubi držao tako dugo, bilo je to što je misionarska skupina preko koje je pokušao pronaći egzistenciju, bila povezana s ekstremistima. Pravi problem je bio u tome, tvrdi njegov odvjetnik, to što su u Afganistanu i Pakistanu mnoge skupine računale na bogate nagrade od SAD-a za izručene "teroriste". Pa su im povremeno izručivali i savršeno nedužne ljude.
Čak je pakistanski predsjednik Pervez Musharaf 2008. napisao u svojim memoarima: "Zarobili smo 689 neprijateljskih boraca i SAD-u ih proslijedili 369. Tako smo zaradili milijune dolara." Nakon desetljeća "naprednih ispitivanja", zatočenja, štrajkova glađu, samica, al-Merfedyja je pristala praktično udomiti Slovačka. U Jemen ga nisu slali, iako mu je tamo velika obitelj, zbog "zabrinutosti da bi se tamo mogao radikalizirati". "Samo sam htio napustiti Guantanamo", rekao je Newsweeku. Dobio je mali stan, mali mjesečni dohodak, socijalnog radnika, psihologa, učitelja slovačkog jezika. No, s traženjem posla ne ide mu nikako. Niti zna jezik, jer nastava jezika je na engleskom, koji ionako ne zna baš najbolje, tako da je do sada naučio osnovne fraze poput "dobry den" i "dekujem".
Oko ručka al-Merfedy se spušta u grad, šeta, promatra ljude, smješka se mladim parovima koji se drže za ruke ili očevima koji se igraju s djecom. Neki mu uzvraćaju smiješak, neki ga gledaju sa znatiželjom, neki pak sumnjičavo. "Ljudi ovdje su 'maskeen'", kaže, što znači dobrog srca. "Problem je s vladom", objašnjava. Iako nominalno socijaldemokrat, slovaški premijer Robert Fico kazao je 2015., u jeku izbjegličke krize u EU: "Islam nema svoje mjestu u Slovačkoj." Zato u Slovačkoj skoro da ni nema muslimana, Al-Merfedy je zato u limbu.
Zakonski je savršeno slobodan, ali u praksi on ne može funkcionirati. Ne može naći posao, ne može naći djevojku ili suprugu, živi tiho i dok je u stanu i dok je vani. "Mislili smo da ćemo biti slobodni kad nas oslobode iz Guantanama. Umjesto toga, iz malog Guantanama završili smo u velikom Guantanamu", kazao je. Njegov susret s obitelji iz Jemena nije sasvim nemoguć, ali se već jako dugo ništa ne događa po tom pitanju. "Možda bih s obitelji bio sasvim OK. Ali ovdje sam u egzilu, stranac. Cijeli život sam čeznuo za nekim stvarima, da bi naposljetku sve odlučili umjesto mene", zaključio je.
