Top News
3008 prikaza

Znanstveni uspjeh i politički neuspjeh u korona krizi

1/11
Sanjin Strukić/PIXSELL
‘Najpoznatiji javni intelektualac 21. stoljeća’, kojega citiraju vodeći svjetski državnici, ekonomisti i znanstvenici, pokrenuo je grafički roman prema ‘Sapiensu’, a to je povod za razgovor s autorom

U ranu jesen 2011. godine, tad slabo poznati 35-godišnji profesor povijesti s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu Yuval Noah Harari objavio je na hebrejskom jeziku knjigu u kojoj je okupio dvadesetak predavanja koja je održao tijekom prethodne školske godine na dodiplomskom kolegiju Uvod u svjetsku povijest. Iako to baš i nije uobičajeno za knjigu s povijesnom tematikom - makar pisanu pristupačnim i lako razumljivim jezikom - “Kratka povijest čovječanstva” odmah je postala bestseler u Izraelu. Studija o evolucijskoj povijesti razvoja Homo sapiensa kroz četiri “revolucije” - kognitivnu, agrarnu, ujediniteljsku i znanstvenu - napisana kao svojevrsni “bildungsroman čovječanstva”, sjajno se uklopila u novootkriveni interes suvremenog čitatelja, wannabe intelektualca, za znanstveno-popularnu literaturu koja najnovije znanstvene spoznaje prezentira kroz širi filozofsko-povijesno-moralni kontekst. Ipak, trebale su proći još tri godine da knjiga izraelskog povjesničara doživi i svoje englesko izdanje pod naslovom “Sapiens”, što joj je omogućilo da izađe na međunarodnu pozornicu. U međuvremenu je “Sapiens” preveden na više od 65 jezika i prodan u 21 milijun primjeraka diljem svijeta, a Harari je postao globalna intelektualna zvijezda, “najpoznatiji javni intelektualac 21. stoljeća”, kojega citiraju vodeći svjetski državnici, poduzetnici, ekonomisti i znanstvenici. Pošto je napisao još dvije knjige koje su se također prodale u milijunskim nakladama - “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice” i “21 lekcija za 21. stoljeće” - Harari je pokrenuo projekt izdavanja grafičkog romana prema “Sapiensu”, čiji je prvi dio, “Sapiens: Rođenje čovječanstva”, nedavno objavljen na hrvatskom jeziku u prijevodu Igora Rendića i izdanju Fokusa. Tim smo povodom razgovarali s autorom, koji je ljubazno našao prostora za čitatelje Expressa u svojem pretrpanom rasporedu.

 | Author:

Express: Nedavno je u Hrvatskoj objavljen prvi dio grafičkog romana temeljenog na vašoj slavnoj knjizi ‘Sapiens: Kratka povijest čovječanstva’. Otkud ideja za grafički roman? Kako ste došli do svojih suautora Davida Vandermeulena i Daniela Casanavea? Možete li opisati kako je izgledala vaša suradnja na knjizi?
Ovaj je projekt od početka zamišljen kao jedna široka suradnja. Daniel i David su dvojica čudesnih stripaša i bila je to njihova ideja pretvoriti ‘Sapiensa’ u grafički roman - meni tako nešto nikad ne bi palo na pamet. Pa ja crtam kao petogodišnjak! No poslali su mi neke primjere svojega rada i naprosto sam se zaljubio u stil i ilustracije. Od toga smo trenutka počeli raditi zajedno i bio je to najzabavniji projekt na kojemu sam ikad radio. Kreativni je proces, međutim, bio prilično kompleksan. Za početak, morali smo smisliti kako apstraktne ideje i teorije pretvoriti u fikcionalni narativ s izmišljenim likovima. Prijelaz s teksta na slike tražio je od nas da odgovorimo na puno novih i teških pitanja. Jer, dok riječi mogu ostati apstraktne, slike moraju biti konkretne. Na primjer, znamo da su neki drevni sapiensi imali seksualne odnose s neandertalcima. Izraženo riječima, taj podatak može ostati na apstraktnoj razini: ‘Sapiensi su imali seksualne odnose s neandertalcima’. Ali kad to želite nacrtati, morate biti konkretni. Hoćete li nacrtati muškog sapiensa s neandertalskom ženom? Ženu sapiensa s neandertalcem? Možda gay par? A koje im je boje koža? Sapiensi su došli iz Afrike, dok su neandertalci bili domicilni u Europi. Znači li to da su sapiensi imali tamnu kožu, a neandertalci svijetlu? U običnoj povijesnoj knjizi, ako ne želite ulaziti u takva teška pitanja, možete ih naprosto izbjeći. U grafičkom romanu prisiljeni ste pozabaviti se njima. Kad smo odredili pripovjednu liniju, David je počeo skicirati dijaloge. Ja sam odgovarao sa svojim uredničkim opaskama i dodacima, a Daniel bi potom počeo crtati crno-bijele ilustracije. Budući da njih dvojica ne govore engleski, imali smo dvije uredničke ekipe koje su koordinirale svu korespondenciju, zajedno s prevoditeljem koji je pazio da sve kulturne reference ostanu maksimalno univerzalne. Ali čak i uz sve te komplikacije, njihove bi me skice svaki put od srca nasmijale, jer su neprekidno smišljali nove ludo duhovite ideje kako predočiti ključne koncepte ‘Sapiensa’. Naposljetku smo se odlučili potpuno odmaknuti od akademskih konvencija i eksperimentirati s različitim pristupima pripovijedanju priče o ljudskoj vrsti. Tako susret sapiensa i neandertalca opisujemo referirajući se na remek-djela moderne umjetnosti. Suprotno tome, otkriće vatre predstavljeno je kroz priglupu reklamu. Neki ključni prijelomni trenuci ljudske evolucije zamišljeni su kao televizijski reality show. Pojava religije slijedi konvencije akcijskih blockbustera o superherojima. A izumiranje mamuta i drugih velikih životinja pripovijedano je u žanru detektivskog ‘whodunnit’ filma, u kompletu s policajcem koji odlučno slijedi trag najvećih ekoloških serijskih ubojica u povijesti ovoga planeta.

Express: U grafičkom romanu primijenjen je jedan sasvim drugačiji narativni pristup u odnosu na knjigu. Kome je strip namijenjen?
Naš je cilj bio doprijeti do ljudi koji obično ne čitaju znanstvene knjige, kakva je primjerice “Sapiens”. Idealni čitatelji ovoga grafičkog romana su ljudi koji će možda odmah zaspati na satu povijesti, ali koji svejedno žele razumjeti zbog čega su njihove živote odredili svi oni odavno mrtvi ljudi.

Express: Kad se očekuje da će biti dovršena sva četiri dijela knjige?
U planu je ukupno četiri ili pet knjiga serijala, koje će izlaziti tijekom sljedećih nekoliko godina. Upravo smo završili s drugim dijelom pod nazivom ‘Temelji civilizacije’, koji nas odvodi 12 tisuća godina unazad, u vrijeme poljodjelske revolucije, i pripovijeda priču o tome kako su ljudi od nomada postali sjedioci te počeli sve teže i teže raditi, a da im život zauzvrat nije postao ništa bolji.

 | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Hoćemo li možda dobiti i grafički roman po vašoj knjizi ‘Homo Deus’?
Zasad nema planova da i ‘Homo Deus’ bude pretvoren u grafički roman, iako nam je strašan gušt raditi u tom formatu. Želimo sagraditi most između znanstvene kule od bjelokosti i šire javnosti, a grafički romani mogu poslužiti kao izvrstan alat za to. Povezivanje šire javnosti s najnovijim znanstvenim postignućima danas je važnije nego ikad, jer su danas veze između znanosti i politike čvršće nego ikad - političke debate sve se više oslanjaju na znanstvene spoznaje. Svjedočili smo već tome kad je riječ o klimatskim promjenama, danas to vidimo s epidemiologijom, a isto ćemo sve više vidjeti u budućnosti, sa stvarima kao što su umjetna inteligencija i bioinženjering.

Express: Knjiga koja vas je lansirala među globalno najpoznatije javne intelektualce 21. stoljeća, ‘Sapiens’, prvi je put objavljena prije točno deset godina. U njoj nije bilo nekih revolucionarnih novih otkrića, a dio znanstvene zajednice čak je bio vrlo kritičan prema nekim njezinim tezama. Ipak, knjiga je i danas vrlo utjecajna, čitana i smatra se klasikom ‘velike povijesti’. S odmakom od deset godina, možete li reći u čemu je tajna njezina uspjeha?
Kao povjesničar, itekako sam svjestan snage priče. Kad objavljuju svoja nova otkrića u časopisima namijenjenim znanstvenoj zajednici, znanstvenici obično koriste specijalizirani jezik, jednadžbe i statistike. Jednako tako, kad se pokušaju uključiti u javne rasprave o temama kao što su klimatske promjene ili umjetna inteligencija, često im baš ne uspijeva angažirati javnost jer misle da je dovoljno ljude bombardirati činjenicama, što je način na koji funkcionira sama znanstvena zajednica. Ali u javnoj areni to naprosto ne funkcionira. Mislim da je ‘Sapiens’ bio toliko uspješan jer je odgovorio na realnu potrebu za pričom koja najnovija znanstvena otkrića o povijesti čovječanstva čini univerzalno razumljivima. Ali također sam pokušao pomoći ljudima da dobiju širu sliku iz nove perspektive. Mi danas živimo u globalnom svijetu, no većina škola i knjiga i dalje govori samo o lokalnoj povijesti određene zemlje ili kulture. Danas vašu sudbinu oblikuju političke odluke Pekinga, tehnološke inovacije inženjera u San Franciscu i ekološki otisak tvornica u Indiji. Kako biste razumjeli svoju budućnost, morate razumjeti povijest čitavoga svijeta i izazove s kojima se suočava čitavo čovječanstvo. To je ono što moje knjige nastoje pružiti.

Express: Nedavno ste izjavili da vas je knjiga Rutgera Bregmana ‘Ljudski rod: Povijest čovječnosti’ natjerala da iz sasvim drugog kuta vidite čovječanstvo. Što ste time mislili? Jesu li ljudi intrinzično dobri?
Doista se divim Rutgerovoj knjizi, on jasno dokazuje da je sposobnost suradnje pomogla našoj vrsti da se raširi diljem planeta. Prilično uvjerljivo pokazuje da je većina ljudi dobra i prijateljski nastrojena, i da je druželjubivost ključna osobina koja je pomogla sapiensima da prežive i napreduju. U tom smislu, njegova je knjiga utjecala na način na koji razmišljam o ljudskoj prirodi. No dok je druželjubivost oduvijek bila ključna kvaliteta za lakše ostvarivanje suradnje u manjim skupinama sapiensa, ona ne objašnjava kako je došlo do suradnje širih razmjera na razini čitavih naroda i carstava. Naposljetku, i čimpanze su jako druželjubive, pa opet ne grade carstva. Suradnja širih razmjera ne ovisi samo o druželjubivosti, nego radije o jedinstvenoj ljudskoj sposobnosti izmišljanja i vjerovanja u fikcionalne narative o stvarima kao što su bogovi, nacije i novac. Nikad vam ne bi uspjelo uvjeriti milijun čimpanzi da surađuju tako da im obećate da će, nakon što umru, otići u raj za čimpanze i dobiti puno banana. Ni jedna čimpanza nikad ne bi povjerovala u takvu priču, što je i razlog zašto čimpanze ne mogu stvarati nacije i carstva. Ljudi vjeruju u takve priče i zato mi gradimo nacije i carstva. U osnovi, slažem se s tvrdnjom knjige ‘Ljudski rod’ da zlo nije inherentno ljudskoj prirodi i da su ljudi kao pojedinci općenito ljubazni i druželjubivi. Ali također mislim da na određenoj razini društvenih kompleksnosti mnogo ljubaznih i druželjubivih pojedinaca ponekad počne raditi užasne stvari, kao što su rat i genocid. Ako mnogo ljubaznih pojedinaca povjeruje u neki fikcionalni narativ o tome da Židovi ili gayevi komplotiraju kako bi uništili čovječanstvo - ti druželjubivi ljudi lako mogu postati masovni ubojice. To je jedan od velikih paradoksa povijesti. Skloni smo sve naciste zamišljati kao okrutne demone - ali ljudi koji su glasali za Hitlera su većinom bili simpatični ljudi koji su voljeli svoju djecu, igrali nogomet s prijateljima i slavili rođendane. Upravo je to jedan od razloga zašto bi se moglo dogoditi da ljudi ponovno glasuju za nekoga kao što je Hitler. Ljudi misle da je zlo ružno, no kad pogledaju u ogledalo - tamo nikad neće vidjeti nešto ružno. Nikad im ne bi palo na pamet da su možda oni ti koji čine zlodjela. Samima sebi svi mi uvijek izgledamo simpatično i druželjubivo.

 | Author: Davorin Višnjić/PIXSELL Davorin Višnjić/PIXSELL

Express: Znanstvene paradigme podložne su promjenama kad se pojave nova otkrića i nove teorije. Očekujete li da bi se mogle promijeniti i znanstveno potvrđene činjenice oko kojih ste vi izgradili svoj narativ u ‘Sapiensu’? Koje bi u tom smislu mogle biti najslabije točke te knjige?
Otkad sam napisao ‘Sapiensa’, već su se u međuvremenu pojavili mnogi novi detalji i preokreti u priči o čovječanstvu, jer znanost nikad ne miruje. Svake godine događaju se nova otkrića. Na primjer, tad smo imali samo nekoliko provizornih pokazatelja da su se sapiensi i neandertalci međusobno miješali. Danas imamo obilje dokaza da je to doista bilo tako. Otkrili smo i da su se sapiensi miješali s drugim ljudskim vrstama, kao što su denisovci. Kad je ‘Sapiens’ objavljen, prve kosti denisovaca tek su bile identificirane. Danas znamo da neki moderni ljudi imaju DNK denisovaca! Na taj se način ljudsko obiteljsko stablo nastavlja neprekidno zapetljavati. Pisanje grafičkog romana bila je prilika da se prenesu ta rastuća saznanja. No iako ta nova otkrića čine ljudsku priču zanimljivijom, ona ne mijenjaju ključan argument iznesen u ‘Sapiensu’, a taj je da je Homo sapiens životinja koja priča priče. Mi izmišljamo priče o bogovima, nacijama i korporacijama - i te su priče temelj naših društava i izvor smisla naših života do te mjere da smo često spremni zbog njih ubiti ili poginuti. To nije ponašanje kakvo ćete vidjeti kod čimpanzi, vukova ili bilo koje druge društvene vrste. Samo se ljudi međusobno ubijaju zbog fikcije, a moj je argument taj da ako doista želite razumjeti povijest ljudskog roda, onda te priče morate ozbiljno shvatiti. Nije dovoljno samo promatrati ekonomske ili demografske čimbenike. Uzmite, na primjer, Prvi svjetski rat. Zbog čega su zaratile Njemačka i Velika Britanija? Svakako ne jer nisu imale dovoljno zemlje ili hrane - godine 1914. zemlje je bilo toliko da su se mogle sagraditi kuće za sve Nijemce i sve Britance te dovoljno hrane da se svi oni prehrane. Međutim, oni se nisu mogli složiti oko zajedničke priče u koju bi mogli vjerovati i jedni i drugi - i tako su zaratili. Danas između Britanije i Njemačke vlada mir, ali ne zato što su te zemlje proširile svoje teritorije, dapače, danas imaju puno manje teritorija nego što su imale 1914. Ne, među njima vlada mir jer danas imaju zajednički narativ u koji vjeruje većina Britanaca i većina Nijemaca. Buda je već prije više tisuća godina tvrdio da ljudska bića žive u svijetu iluzija. To je itekako točno. Nacije, bogovi, korporacije, novac, ideologije - sve su to kolektivne iluzije koje ljudi stvaraju i u koje vjeruju te koje dominiraju ljudskom poviješću. Ta se povijest s vremenom može mijenjati u detaljima, ali njezina središnja činjenica ostaje nepromijenjena.

Express: Prije nekoliko mjeseci dogodila se dugoočekivana promjena u Bijeloj kući, a novi predsjednik Joe Biden je, kako se čini, pokrenuo niz reformi kojima je cilj poništiti unilateralizam i izolacionizam njegova prethodnika Donalda Trumpa. Očekujete li da će SAD ponovno postati jedina svjetska supersila, globalni lider koji je sposoban nametnuti planetarnu suradnju u pitanjima poput slobodne trgovine i borbe protiv klimatskih promjena? Je li SAD uopće sposoban sačuvati svoj status supersile?
Nadam se da će se Bidenova administracija pokazati spremnijom surađivati s drugim nacijama nego što je to bila Trumpova. Postoje neki obećavajući znaci da je upravo to slučaj. Ja svakako nisam nikakav stručnjak po pitanju američke politike, ali vidim neke trendove koji su isto tako vidljivi i drugdje u svijetu. A jedan od tih trendova - možda će mnogi biti iznenađeni što to govorim - slom je nacionalizma. Ta moja tvrdnja suprotna je većini komentara koji upozoravaju na to kako diljem svijeta svjedočimo obnovi nacionalizma. Ali nacionalizam zapravo nije mržnja prema strancima ili prema manjinama - nacionalizam je ljubav prema sunarodnjacima i solidarizacija s njima. Nacionalizam se ne ispoljava progonom manjina, nego poštenim plaćanjem poreza kako bi drugi ljudi u vašoj zemlji mogli imati dobru zdravstvenu skrb i obrazovanje. Nažalost, diljem svijeta svjedočimo kolapsu te vrste nacionalne solidarnosti. A mnogi državni čelnici koji sebe predstavljaju kao nacionaliste - kao što je to činio Donald Trump - zapravo su antinacionalisti koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi uništili nacionalnu zajednicu i spone nacionalne solidarnosti. Trump je neprekidno imao puna usta mržnje prema strancima i manjinama, ali je izbjegavao plaćati poreze. Prema jednom izvješću, tijekom prve godine svojeg predsjedničkog mandata platio je ukupno 750 dolara poreza na dohodak. 750 dolara! Tip je multimilijunaš i predsjednik - i on izbjegava plaćati poreze! Čini se da je u Sjedinjenim Američkim Državama došlo do točke kad se mnogi Amerikanci puno više boje jedni drugih, nego što su se ikad bojali Kineza ili Rusa. To je dio problema koji je iznjedrio Trumpa. Ne uspije li prevladati taj problem i razviti istinsku nacionalnu solidarnost, SAD će i dalje biti u velikom problemu. Jedna stvar koju možemo reći u korist SAD-a je da su demokracije općenito fleksibilne i bolje funkcioniraju dugoročno. Neki se s time ne slažu i misle da autokracije poput Kine funkcioniraju bolje. Naglašavaju kako diktator može donositi i provoditi odluke brže od demokratske vlade. To je svakako istina. Diktator može djelovati brže jer ne mora pristajati na kompromis kako bi postigao konsenzus. Ali što ako diktator donese pogrešnu odluku? Nitko nije savršen. Graditi sistem temeljen na pretpostavci da nikad neće pogriješiti je recept za nesreću. Prije ili kasnije dogodit će se pogreška i, ako se sustav ne može autokorigirati, rezultirat će katastrofom. Autoritarni sistemi obično teže uspijevaju identificirati i korigirati svoje vlastite pogreške. U mnogim slučajevima, autoritarni čelnik odbit će priznati pogrešku, za koju će naprosto okriviti ‘vanjske neprijatelje’ ili ‘domaće izdajice’, i još će tvrditi kako mora dobiti još veće ovlasti kako bi se mogao suprotstaviti tim neprijateljima i izdajicama. Tako, umjesto da ispravi svoju pogrešku, autoritarni je sustav multiplicira. Suprotno tome, demokratski sustavi spremnije identificiraju i priznaju svoje pogreške jer, čak i ako jedan čelnik odbije priznati da je pogriješio, postoje drugi moćni pojedinci ili organizacije koji mu mogu na to ukazati i sugerirati bolji pristup. A ako čelnik i dalje odbija pristati na promjenu, narod ga može zamijeniti. Zato demokracije dugoročno funkcioniraju puno bolje i zato su prosperitetne zemlje svijeta u kojima vlada mir, gdje ljudi uživaju najveće slobode i najviše životne standarde - mahom demokracije. Mislim da je SAD pred velikom unutarnjom promjenom, no zadrži li svoje demokratske institucije i demokratski duh, bit će u stanju prevladati taj izazov. Sad kad je to rečeno, ne mislim da SAD - a u tom smislu, ni jedna druga pojedinačna zemlja - može riješiti globalne probleme s kojima se trenutačno suočavamo. Potrebno nam je više suradnje, a Europa u tome mora odigrati važnu ulogu. Europljani mogu svoju sudbinu uzeti u vlastite ruke. No jedini način da to naprave je gradeći snažnu Europsku uniju. Ako SAD ili Kina ne preuzmu vodeću ulogu u suzbijanju klimatskih promjena, nema ničega što pojedinačna zemlja poput Hrvatske može učiniti po tom pitanju. Međutim, 27 europskih zemalja zajedničkim djelovanjem može kontrirati drugim silama poput SAD-a ili Kine, pa čak i preuzeti ulogu globalnog predvodnika.

 | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL


Express: Nakon više od desetljeća u Izraelu je s vlasti smijenjen Benjamin Netanyahu, a novu koalicijsku vladu Bennett-Lapid sastavile su najrazličitije političke opcije, među kojima i stranka izraelskih Arapa. Može li ta vlada donijeti napredak u odnosima s Palestincima? Je li uopće izgledno postizanje trajnog sporazuma između Izraelaca i Palestinaca?
Sve je pitanje motivacije. Izraelsko-palestinski sukob nije poput nerješivog matematičkog problema. U matematici postoje neki problemi koje naprosto nije moguće riješiti. Matematičari čak mogu dokazati da su ti problemi nerješivi. To nije slučaj s izraelsko-palestinskim sukobom. On ima niz mogućih rješenja, ali sva ovise o motivaciji. Posljednjih godina čini se da su i Palestinci i Izraelci izgubili motivaciju da ga riješe. Recentni događaji poput Arapskog proljeća i građanskog rata u Siriji učinili su Izrael snažnijim nego ikad. Njegovi glavni neprijatelji - kao što su Sirija i Irak - više ne predstavljaju veću prijetnju. Tehnološki napredak također je uvelike osnažio Izrael, koji je jedan od globalnih predvodnika u nadzornoj tehnologiji i cyber ratovanju, zbog čega mu je lakše nego ikad kontrolirati milijune Palestinaca u okupiranim teritorijima. To je Izraelcima dalo više samopouzdanja i reduciralo njihovu motivaciju da postignu sporazum s Palestincima. Dok je Izrael s jedne strane postao snažniji nego ikad, rast vjerskog fundamentalizma u toj zemlji istodobno je također promijenio prirodu sukoba. U prošlosti, Izraelci su uglavnom bili zabrinuti zbog sigurnosti. Bili su spremni, barem u načelu, odustati od teritorija u zamjenu za zajamčeni mir. No sve veći postotak židovskog stanovništva sad je motiviran mesijanskim vjerskim fantazijama. Njima više nije previše stalo do mira, a čak im je i sigurnost postala manje bitna od mesijanskih fantazija. Hoće li nova vlada promijeniti taj trend? Hoće li donijeti novu motivaciju za prekid sukoba i postizanje mira? Nadam se, ali prerano je da bismo znali.

Express: Na početku pandemije korona virusa u ožujku 2020. objavili ste članak u Financial Timesu u kojemu ste iznijeli ključne dileme s kojima se suočavamo: privatnost ili zdravlje, nacionalni izolacionizam ili globalna solidarnost. Kako biste danas, više od godinu i pol nakon izbijanja zaraze, ocijenili odgovor čovječanstva na ovu krizu bez presedana? Jesmo li kao vrsta pokazali da možemo surađivati na globalnoj razini?
Sažimajući dosadašnju krizu, mogli bismo reći da je rezultirala izvanrednim znanstvenim uspjehom i golemim političkim neuspjehom. U znanstvenim istraživanjima ovo je bila prijelomna godina za suradnju. Znanstvenici zaposleni u različitim laboratorijima diljem svijeta virus su brzo identificirali, pronašli načine da zaustave njegovo širenje i stvorili nekoliko visoko učinkovitih cjepiva. Mnoga od ključnih znanstvenih izvješća o korona virusu zajednički su napisali znanstvenici koji žive na različitim kontinentima. Ti znanstvenici nam nisu samo dali alate nužne kako bismo ovu pandemiju stavili pod kontrolu, nego su nam također pokazali model za uspješnu globalnu suradnju i kako ona može izgledati. Na političkoj fronti, pred nama je još dug put. Mi još nemamo globalni plan kako bismo osigurali da cjepiva budu brzo isporučena diljem svijeta. Također, još nemamo globalni plan za rješavanje gospodarske krize koju pandemija izaziva u mnogim zemljama. Ekonomske će se posljedice još dugo osjećati, a nekim zemljama prijeti kompletan gospodarski slom. Dogodi li se to u dovoljno širokim razmjerima, kaos, nasilje i migrantski valovi koji će iz toga proizaći dodatno će destabilizirati čitav svijet.

 | Author: Davorin Višnjić/PIXSELL Davorin Višnjić/PIXSELL

Express: Jesu li na krizu bolje odgovorile demokracije ili autokracije? 
Što se tiče toga koji je politički sustav najbolje odgovorio na ovu krizu, nekoliko se zemalja s pandemijom suočilo doista zadivljujuće dobro, a da pritom nisu odbacile svoje demokratske vrijednosti niti žrtvovale slobode i ljudska prava svojih građana. Primjeri su u rasponu od Novog Zelanda do Tajvana. Točno je da autoritarni režimi uglavnom uživaju jednu veliku prednost u razdobljima kriza: u stanju su donositi brze odluke i nemilosrdno ih provoditi. To je zato što sve važne odluke donosi samo jedna osoba - ne mora se savjetovati s mnogo ljudi ili postizati kompromise s njima. No u kriznim vremenima autoritarni režimi pate i od nekoliko golemih nedostataka. Prvo, kao što sam već spomenuo, autoritarni su režimi puno slabiji u prepoznavanju i ispravljanju vlastitih pogrešaka. A svi griješe. Neke su autokratske vlade potpuno pogrešno pristupile krizi, a nisu ni priznale da su pogriješile. Suprotno tome, u demokraciji, čak i ako predsjednik odbija priznati da je pogriješio, postoje drugi moćni ljudi ili institucije - među kojima i slobodni mediji - koji mogu tu pogrešku razotkriti i nametnuti alternativno rješenje. Vidjeli smo, na primjer u SAD-u i Brazilu, da su, kad je predsjednik usvojio pogrešnu politiku, postojali, nasreću, kongresmeni, guverneri i gradonačelnici koji su imali slobodu iskušati nešto drugo. U konačnici, glasači su Trumpa uklonili iz Bijele kuće. Drugo, autoritarni režimi sami sebe hendikepiraju time što ograničavaju slobodan protok informacija. Moćni čelnici često kažnjavaju podređene koji se s njima ne slažu ili koji im donose loše vijesti, pa ovi postaju paranoični i skrivaju ključne informacije od svojih nadređenih. U demokraciji, suprotno tome, čak i ako dužnosnici tako nešto i pokušaju napraviti, informaciju će vjerojatno objaviti nezavisni novinari. Treća velika prednost demokracije nad autoritarnim režimima je da je u mnogim slučajevima, uključujući izvanredne situacije, dobro informirano i motivirano stanovništvo puno učinkovitije od neinformiranog i nadziranog stanovništva. Pretpostavimo da želite milijune ljudi navesti da svaki dan peru ruke sapunom. Jedan način kako tome možete pristupiti je da postavite policajca ili možda kameru u svaki WC i kaznite sve one koji ne operu ruke. Drugi je način naučiti ljude da postoje virusi i bakterije, objasniti im da sapun može ukloniti ili ubiti te patogene organizme, i onda naprosto imati povjerenja da će sami odlučiti kako će se ponašati. Što mislite, koja je metoda učinkovitija?

Express: Kako bilo, pandemiji korona virusa će jednoga dana doći kraj. Hoće li postpandemijski svijet biti bolji ili gori nego što je bio?
Gledajući prema naprijed, možemo reći da pandemija ubrzava određene trendove. Ubrzava se digitalizacija društva i ekonomska moć tehnoloških giganta raste. Možda će oblik svijeta poslije pandemije, više od virusa, odrediti to kako se odnosimo prema tim trendovima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.