Intelektualac ljevičar glavna je odlika Vjerana Zuppe, 79-godišnjeg dramaturga, teoretičara književnosti i kazališta, pjesnika i kritičara, kazališnog čovjeka koji je 13 godina vodio kultni Teatar ITD, a potom podučavao generacije budućih dramaturga i dramatičara na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
Bio je i dekan Akademije te profesor emeritus, glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske, te napisao i "Bilježnicu", važan programatski tekst u kojem je uoči trećesiječanjskih izbora sažeo temelje kulturne politike. Završio je dva studija na Filozofskom fakultetu, najprije jugoslavistiku i francuski, a potom studirao i filozofiju i povijest umjetnosti te magistrirao i doktorirao. U struku je uveo pojam dramatologije, tako da ga je Sveučilište Cambridge uvrstilo u dvije tisuće najvažnijih znanstvenika u 2000. godini.
Cijelo vrijeme društveno angažiran i spreman na polemiku, britka jezika i jetkih komentara o političkoj zbilji, bio je na rubu izbacivanja iz Partije, zatim je bio član Predsjedništva SDP-a, no istupio je iz stranke, a zadnjih je godina postao iznimno oštar kritičar te stranke. I danas je aktivan, ne posustaje, upravo piše veliku novu knjigu o onome što ga očito najviše tišti - o fenomenu, značaju i ulozi intelektualaca kroz povijest.
Hoćete li se u svojoj novoj knjizi referirati samo na domaće intelektualce ili ćete zahvatiti taj fenomen na europskoj razini?
Ideja je bila da pišem o problemu hrvatskog intelektualca, ali shvatio sam da trebam upozoriti na širi kontekst i objasniti pojmove, tako da sam počeo od Zole i sukoba između republikanaca dreyfusovaca i antidreyfusovaca, koji su bili rigidni nacionalisti i antiparlamentarci. Taj pojam intelektualca prvi put izlazi u javnost sa Zolom, koji je dvije godine prije svojega teksta 'Optužujem' objavio tekst u prilog Židovima kao jaki napad na francuski antisemitizam, a koji i danas ponovno buja. Zatim sam nastavio primjerima iz povijesti odnosa intelektualaca i politike, a onda ću u drugom i trećem dijelu pisati i o hrvatskim intelektualcima. Matoš još govori o inteligenciji, a ne o intelektualcu. Pojam intelektualca ima strahovito puno značenja i izuzetno je društveno raširen. Međutim, smatram da u Hrvatskoj ima jako malo intelektualaca i malo se o intelektualcu piše. Taj pojam vrijednosno hlapi, pa čak se i jedan crnogorski rocker sprda opjevavajući 'lik i djelo' intelektualca. Dakle, htio bih pokazati što je s hrvatskim intelektualcima, a dobar primjer za to je i 'sukob na ljevici'. Krleža zauzima poziciju intelektualca do kraja tog sukoba i početka Drugog svjetskog rata, a nakon toga ostaje veliki znalac i, dakako, književnik, ali više nije intelektualac. On prestaje biti Zola hrvatske kulture, uvijek je uz skute Partije, a nakon tzv. ljubljanskoga govora stalno je bio na oprezu i dobro je pazio što će kad reći. Zatim ću pisati o poslijeratnim tvrdolinijašima koji su propisivali što znači 'misliti ispravno' te oštro napadali npr. Vesnu Parun, s čijom zbirkom 'Zore i vihori' iz 1952. godine dolazi do stanovitog oslobađanja od utjecaja politike, pa o Juri Kaštelanu, krugovaškoj generaciji - Antunu Šoljanu i Ivanu Slamnigu, generaciji razlogovaca itd. Knjigu ću završiti s Aralicom, nekadašnjim žestokim partijašem, koji sad gotovo da tvrdi da je zadnji preostali hrvatski intelektualac, pa umjesto da ga tretiramo kao Krležu, on danas, eto, samuje i piše kao nacionalist i katolik.
U Teatru ITD tijekom vašeg mandata postavljali su se politički tekstovi pa je tako 1971. praizvedena kultna Brešanova 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja'. Možete li nam reći kako se negativna ocjena tadašnjeg CK SKH odrazila na vas, na tu predstavu i na Teatar ITD?
Priča je vrlo zanimljiva. Baš sam se spremao u Teatar ITD, kad se na televiziji pojavio spiker Levak, koji se uvijek javljao pri iznimno važnim političkim situacijama i odlukama. Tad je rekao da je na CK SKH zaključeno da je predstava 'Hamleta...' ocijenjena kao nesamoupravna, nesocijalistička itd. Međutim, službene zabrane nije bilo. U tom trenutku je oko 40 što amaterskih, a što nacionalnih i profesionalnih teatara automatski poskidalo predstavu s repertoara. To nitko nije tražio, ali su ravnatelji kazališta sami tako odlučili po principu političke dresure. Pošto nismo dobili službeni dopis kojim se predstava zabranjuje, odlučili smo je i dalje igrati. Vladalo je veliko zanimanje za predstavu, ljudi su pred blagajnom stajali u četveroredima. Nakon godine dana dobili smo poziv za gostovanje u Šibeniku, u kojemu je živio i autor teksta Ivo Brešan. No onda je u SC došlo pismo 'preživjelih boraca sa Sutjeske' u kojem je stajalo da meni, kao i nekim piscima, poput Ionesca, Grassa, Stopparda..., treba stati 'na rep' te da gostovanja ne smije biti. Odmah zatim me je pozvao Ivica Račan na razgovor u CK SKH. Taj razgovor je trajao od 9 do 22 sata. Zapravo, to je bio Račanov monolog, na kraju kojeg je zahtijevao da se predstava skine ili da ja odem. Odgovorio sam mu da je oni skinu, a da ja idem. Otišao sam iz Teatra ITD, a kako mi je ipak bio omogućen rad, počeo sam s Albertom Goldsteinom u SC-u izdavati neke zgodne knjige i knjižice.
Nakon trakavice koja je trajala oko izbora novog intendanta splitskog HNK-a, kad je Kazališno vijeće prihvatilo Ivana Lea Lemu, a Gradsko vijeće ga odbilo, inauguriran je Srećko Šestan, s argumentacijom da će sa svojim upravljačkim sposobnostima riješiti dug od dva milijuna duga. Što možemo očekivati od njega?
O tom gospodinu nemam nikakvo mišljenje, kontaktirao sam s njim jedan do dva puta dok je bio pomoćnik ministra Biškupića i sporadično pratio njegov, recimo, rad. On je, dakle, na mene tad ostavio nikakav dojam, pa tako zaista ne znam kako je uopće i došao na mjesto intendanta splitskog HNK-a. Nedavno sam ga slušao u emisiji 'Pressing' na N1 gdje se, između ostaloga, pohvalio da je od Zorin doma napravio jedno od vodećih kazališta u zemlji. Nije mi bilo jasno što taj čovjek govori. A za repertoar u splitskom kazalištu - napisan na jednom jedinom listu papira - naveo je i naslov jedne opere Čajkovskog, ali na engleskom. I to s obrazloženjem da to djelo još nije prevedeno na hrvatski! U osnovi nije rekao ništa, osim da ne sumnja u svoju izvrsnost. Ivana Lea Lemu poznajem dobro. On je prvo završio Likovnu akademiju, a zatim je bio i moj student na ADU. Lemo je neobična osoba, zaigran na zanimljiv način, ali istodobno i odgovoran. Predao je zanimljiv program u kojem je objasnio i kako namjerava riješiti dug splitskog kazališta od dva milijuna duga. Umjesto da Grad Split pruži šansu mlađem čovjeku, likovnjaku i redatelju, on imenuje Šestana, koji sam sebi - a tko će mu drugi - pripisuje veliki ugled. On je isprazni, isprani hadezeovac, premda pritom ne znam je li i član te stranke.
Mislite li da kazališna vijeća imaju stvarni utjecaj na rad teatara te da zaista mogu nadgledati njihova poslovanja i financije? Naime, pokazalo se u nekoliko zadnjih slučajeva da nemaju prave ingenerencije.
Teatar ITD zaslužuje pažnju i po svojoj organizacijskoj strukturi. Ona je sigurno jako pridonijela i nagradama koje je ITD dobio. Prvu nagradu Bitefa, Nagradu grada Zagreba, niza nagrada na Festivalu malih scena u Sarajevu, pa na Sterijinu pozorju... Naime, mi smo imali Kazališno vijeće koje je bilo sastavljeno od glumaca i redatelja, koji su čitali sve tekstove, a zatim smo o njima ozbiljno razgovarali o tome koji će ići na scenu. Raspravljalo se i o izboru redatelja, pa o njegovu izboru glumaca. Mislim da je to najvažniji zadatak Kazališnog vijeća, ako se želi imati ozbiljni, a raznoliki repertoar. Danas Kazališno vijeće ZKM-a izabire svojega kandidata, no Grad Zagreb imenuje svojeg, odnosno svoju aktualnu ravnateljicu, koja je od početka Bandićeva izmišljotina. Dakle, cijeli je, a pritom izvrsni ansambl ZKM-a htio nešto drugo, no to se nije poštovalo. Moram reći da se pravi teatar temelji na najvećem stupnju prisnosti svih u kazalištu. Mi smo u Teatru ITD nakon svake premijere imali sastanak svih zaposlenika, od čistačica Kate i Anke pa do glumaca i ravnatelja, te smo raspravljali o problemima i rezultatima izvedbe. Uspjesima koje ne treba uveličavati. Mislim da je ta prisnost izuzetna važna za cjelokupni rezultat. Danas u kazališnim vijećima najčešće sjede nekakvi politički i polupolitički nepismenjaci koji nemaju nikakve veze s teatrom.
Smatrate li da je šest nacionalnih kazališnih kuća previše za jednu malu zemlju s nešto više od četiri milijuna stanovnika?
Mislim da je to izravno smiješno. U Francuskoj npr. postoje dva velika nacionalna kazališta - Comédie-Française, kao zagrebački HNK, i Théâtre national populaire, koji su za cijelu Francusku vrhovi kazališta. Nacionalni teatri, HNK-ovi, trebali bi ostati samo u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, a mi ćemo, vjerojatno, uskoro imati HNK Samobor ili HNK Zorin dom i sl. Ne podcjenjujem te gradove, ali mislim da se takvim formalnim širenjem tzv. nacionalnih teatara na sve i svašta samo ruši ugled hrvatskom glumištu u cjelini.
Je li, po vašemu mišljenju, smjenjivanje Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture u SC-u i ukidanje njezine Kulture promjene prvenstveno politički motiviran čin?
Sigurno! U Studentskom centru u sektoru kulture još od mojega vremena pa do danas ništa se nije događalo bez političkog odobrenja. Svi naši direktori bili su vrlo uvaženi. Primjerice, Branko Puharić, koji je kasnije postao direktor televizije. Dakle, sve je uvijek bilo pod kontrolom i dosta je ovisilo o stavu glavnog direktora Studentskog centra. U moje vrijeme na komornoj pozornici Teatra ITD izveden je Genetov komad 'Balkon', koji se dešava u javnoj kući s nekim generalima spuštenih gaća. Komornu pozornicu vodio je tad Momir Lukšić, a na čelu SC-a bio je Mustafa Heremić, koji je na premijeru nesrećom doveo i neke generale. Nakon toga je komad odmah skinut s repertoara i Lukšić je izgubio mjesto. On je bio pametan i drag čovjek, ali ništa ga nije moglo spasiti od tog imperativnog zahtjeva generala. Ja sam došao na njegovo mjesto kao privremeni zamjenik, a ostao sam 13 godina. Dakle, uvijek je politika pazila i određivala repertoar, još od onih prvih studentskih demonstracija 1958/1959. godine. Što se tiče Nataše Rajković, u njezinu mandatu repertoar je bio vrlo različit, bilo je tu svega i svačega, ali kad su se pojavili Bobo Jelčić i Oliver Frljić, počeo je poprimati oblik teatra koji je postao odskočna daska mladim redateljima i autorima.
Politika aktualnog Ministarstva kulture temelji se na tržišnom principu, stalno se smanjuju dotacije, pogotovo nezavisnoj sceni. Doduše, ta politika započeta je već tijekom mandata bivše ministrice. Može li kultura opstati na tržištu?
Kultura je naglavce izbačena na politički plac. Dakako, to je vrlo komplicirano pitanje, ali kako sam puno surađivao s danas ozloglašenim Georgom Sorosom, koji je u hrvatsku kulturu uložio više od 25 milijuna dolara, dosta znam o tome. Mnogi intelektualci i znanstvenici dobili su prve kompjutore zahvaljujući Otvorenom društvu Hrvatska, a Soros je krivac i za prve civilne udruge jer je financirao njihov rad. Soros mi je osobno rekao, nakon što je razgovarao s Tuđmanom, da mu je predsjednik predložio kako bi bilo puno bolje da te novce koje misli uložiti u hrvatsku kulturu i civilno društvo da njegovoj vladi, jer će oni znati puno bolje raspolagati tim novcem. Soros je jedan fini gospodin koji je sufinancirao i Hrvatski helsinški odbor, sve do ekscesa s Čičkom, i uvelike pomogao razvoj civilnog društva u Hrvatskoj. Sad ga Orban želi maknuti pod svaku cijenu.
Jednom ste izjavili da svaka ozbiljna država, pogotovo lijeve stranke, moraju temeljiti svoj program na jakoj kulturi, znanosti i obrazovanju. To kod nas nije slučaj. Kao autor 'Bilježnice', možete li reći kamo nas to vodi?
Antun Vujić, ministar kulture u Račanovoj vladi, jedini je počeo formirati odgovarajuću kulturnu politiku. U većini europskih zemalja, poput Švedske, Austrije ili Njemačke, kulturne politike su donesene kao zakonski akti. Prihvaćene su u Parlamentu, čak i u onim zemljama gdje su sabori podijeljeni striktno pola-pola, recimo na protestante i katolike, ali ih uspijevaju donijeti. Međutim, kod nas kulturne politike nema, kao što ni ministrice za kulturu - nema. To se, pak, potvrđuje i u slučaju 'intendanta' Šestana. Jedino stranke koje u svojem programu imaju trojno planiranu kulturnu, znanstvenu i obrazovnu politiku kao osnovno usmjerenje imaju i veću licentiu politiku za prostor svojih ideja i ideologija, odnosno za svoju temeljnu politiku kao stvaralačku.
U javnosti vas percipiraju kao intelektualca i ljevičara. Vaš otac je vratio partijsku knjižicu sa zanimljivim obrazloženjem da je - otkako je otišao u mirovinu - pretrpan kućanskim poslovima, a i vi ste početkom '90-ih istupili iz SDP-a, koji je tad vodio Ivica Račan. Što ste najviše zamjerali tadašnjem, Račanovu SDP-u?
SDP sam napustio 1992. godine zbog toga jer je Račan pokušao uvesti novi Statut SDP-a, koji je napisao Mato Arlović. To je bio užasan Statut po kojemu je Račan, odnosno predsjednik SDP-a, bio praktički nesmjenjiv. Taj Statut je statuirao kralja stranke. Ja sam reagirao na to, podržali su me i neki vrlo značajni SDP-ovci, no nije prošlo i odlučio sam otići jer nisam vidio svrhu u soliranju unutar stranke. Ostao sam ljevičar, a u rubriku vjeroispovijesti pišem da ne ispovijedam ni jednu religiju.
Kako kao dramaturg vidite i doživljavate hrvatsku stvarnost? Je li to groteskna tragedija kao u Brešanovoj 'Mrduši...', farsa ili politički teatar?
Osjećam da se nalazim u najgrubljem, najlošijem i najpodlijem vremenu hrvatske nove politike. Dakle, od kraja rata do danas nisam se tako loše osjećao ni u jednoj političkoj kombinaciji na vlasti. Smatram da smo došli do stanja u kojem će situaciju biti teško razriješiti u čitavom snopu pravaca. Ne osjećam samo psihološku, nego i organsku depresiju. Kad je nakon Karamarka došao Plenković sa svojom postavom, činio mi se kao učtivi diplomat, inteligentni i načitani čovjek, ali je trebalo vidjeti što će takva osoba početi poduzimati. Meni se čini da je on, osim što je napravio niz loših političkih poteza, promijenio i svoj politički i ljudski diskurs. Njegov diskurs često ga puta sad prokaže kao cinika bez talenta pa onda ispadne kao neki od oblika histerije. On ne može otrpjeti prigovor i mora biti pametniji od svakoga. Primjerice, kad mu je neki dan Joško Klisović, bivši diplomat, vrlo kapacitirana osoba i član SDP-a, učtivo postavio nekoliko pitanja, Plenković uopće nije odgovorio ni na jedno, nego mu je počeo nabrajati podatke iz njegove biografije. A takvih je primjera bilo još puno. To me je odvojilo od svake nade da smo najzad dobili premijera koji se ponaša dostojanstveno, tj. dostojno svojeg položaja. Što se Sabora tiče, s jednom se grupom intelektualaca, sveučilišnih profesora, raspravljalo o tome koliko u tom Saboru, koji ima 154 člana, ima doista kompetentnih ljudi. Takvih koji mogu bez obzira na stranačku pripadnost meritorno raspravljati o problemima. Nakon dva sata raspravljanja o njihovim kompetencijama, istupima i načinu izlaganja uspjeli smo 'detektirati', odnosno nategnuti ih na tek 30-ak osoba.
Za Plenkovićevu vladu zna se reći da je to umiveni i uglađeni HDZ, europski orijentiran, no zapravo po svjetonazoru i politici blizak Karamarkovu HDZ-u. Kako to komentirate?
Karamarko i njegova vlada zaista su poseban tanjur zla ponuđen od HDZ-a da nam nahrani našu noviju povijest. Nažalost, ostao je nadohvat ruke i Brkiću te još nekima iz aktualne Plenkovićeve ekipe.
Je li današnji SDP s Bernardićem na čelu potpuno raskinuo s idejom socijaldemokracije?
Ne, ako pogledate sadašnju saborsku grupu možete u njoj vidjeti izuzetno kvalitetne političare, ljevičare i ljude, od Arsena Bauka, koji je obrazovan, brz, ciničan i zabavan, pa do izuzetnih osoba, kao što su Garbin, Klisović... Što se tiče Bernardića, malo je reći da je njegovo djelovanje razočaravajuće banalno. I politički i kulturalno. On, recimo, stalno govori u pojmovima koje je učio kao pionir. Njegov glavni problem je Bandić. Bernardić je jedan decenij odrastao pod Bandićevim šinjelom, a to nitko ne može preživjeti bez teških antropoloških posljedica.
Kako komentirate reustašizaciju zemlje i rasprave o tome treba li zakonski zabraniti pozdrav 'Za dom spremni'?
To uopće nemam potrebe objašnjavati, mogu samo citirati izvornik. Rođen sam u 'talijanskom' Splitu i sjećam se, premda sam bio mali, da su bersaljeri pozdravljali: 'Per patria pronti!', tj. 'Za dom spremni!'. Naime, to je stari talijanski, posebno fašistički, mussolinijevski pozdrav. A Pavelić je predao i Dalmaciju Talijanima jer mu je bilo dovoljno - kaže se da je rekao - onoliko Hrvatske koliko je se može vidjeti s vrha Sljemena.
Mislite li da nove lijeve opcije, kao što su Nova ljevica, ORaH, Možemo i Start, imaju dovoljno snage da privuku glasače na izborima i angažiraju se na pravim promjenama?
Mislim da je jedini izlaz za Hrvatsku upravo u tim inicijativama kao što je, na primjer, Možemo. Jedina budućnost Hrvatske je u mlađim ljudima. S ovim HDZ-ovim tvrdolinijašima i glasnogovornicima, kao što su Bačić i Bačiću slični, Hrvatska će imati jedino prošlost. Mislim da će nam za sretniji ishod trebati nekih 20-ak godina, dok se u Saboru ne promijene zaostale strukture grupne zaostalosti. Jednom prilikom je u Saboru netko tek počeo nešto kritizirati Tuđmana, a onda je ustao njegov sin Miroslav i rekao: 'Rekli smo da u svetinje nećemo dirati'. Dakle, Tuđman je svetinja. Ne govorim o njegovim zaslugama za stvaranje samostalne hrvatske države, uvođenju antifašizma u Ustav i našoj očajničkoj borbi za samostalnost, ali korupcija te sve tužno i ružno u ovoj zemlji počelo je upravo od njega - Tuđmana.
