Od početka 20. stoljeća do danas u Alpama su se površine pod ledenjacima smanjile na otprilike jednu polovicu, pri čemu se otapanje izrazito ubrzava od 80-ih naovamo. Samo u posljednjih 20 godina veliki ledenjak Mer de Glace izgubio je čak 80 metara svoje debljine, a godišnje se na najnižim rubovima povlači oko 40 metara.
Klimatske promjene u Alpama, mjereći razne oblike razornih utjecaja na prirodu, lokalne vremenske prilike, štete po lokalnu ekonomiju, čak i na obrušavanje planina, dvostruko su razornije i brže od prosjeka za ostatak svijeta. Ove dramatične podatke u reportaži za Guardian iznijeli su glaciolozi, alpinisti i lokalni političari oko Chamonixa. Sveukupne razorne posljedice klimatskih promjena po Alpe su, zapravo, tako užasne da to ne stane u jednu reportažu.
Primjerice, otapanje ledenjaka Mer de Glace tako je dramatično da su lokalne alpinističke organizacije, turističke agencije i lokalna samouprava morali doslovno prikucati metalne ljestve dužine 100 metara na jedan dio okomite stijene koja je izronila ispod ledenjaka koji se otopio, kuda su se, dok je ledenjak još dosezao prije otapanja, alpinisti penjali još prije samo 20 ili 30 godina.
Dok se svijet na Klimatskoj konferenciji u Parizu prije nekoliko godina još i uspio nekako, na jedvite jade, dogovoriti o nužnosti sprečavanja zagrijavanja planeta na više od 2°C, pa se u tom smislu postavio nekakav okvirni rok do 2050. godine do kada bi čovječanstvo moralo smanjiti ispuštanje CO2 na polovicu, u Alpama su prosječne temperature prije nekoliko godina već premašile 2°C u odnosu na prosjek iz desetljeća iz sredine 20. stoljeća.
Uslijed toga otapa se permafrost, "vječni led" koji je stotinama, tisućama, ponegdje i desecima tisuća godina, ako ne i puno duže jer Alpe su nastale prije 44 milijuna godina, držao na okupu stijene poput betona u njihovim pukotinama. Samo od 2007. do 2015. zabilježeno je oko 550 velikih obrušavanja stijena, i to samo na Mont Blancu. Jedno od dramatičnijih bilo je ono kada su se 2005., od lipnja do rujna, sasvim urušili ostaci 500 metara visokog Bonattijevog stupa na 3754 metara visokoj planini Aiguille du Dru.
Danas je tu ostao skoro okomit zid, dug više od pola kilometra kuda su nekoć prolazili alpinisti na putu do vrha. Zapravo, lako za alpinizam. 2003. ubilježena je kao "godina užasa", jer je to ljeto bilo rekordno i vruće i sušno i dijelovi planina obrušavali su se diljem Alpa.
Prosječni klimatski modeli kojima se danas koristi svjetska znanstvena zajednica, a iz godine u godinu pokazuje se da se u pravilu ispunjavaju sve gore od gorih prognoza klimatskih promjena, kažu da će se u sljedećih između 50 i 80 godina granica na kojoj će se u Alpama još moći naići na snijeg pomaknuti na čak 700 metara više nadmorske visine nego što je to slučaj danas. Oni malo pesimističniji klimatski modeli govore čak o tome da snijega više uopće neće biti ispod 1200 metara nadmorske visine.
Dio toga lokalni turizam itekako osjeća već danas, jer se sve češće tamošnje tvrtke moraju služiti umjetnim snijegom kako bi, usred otapanja snijega i leda i izostanka novih snježnih padalina, turistima omogućili makar usku stazu za skijanje ili vožnju saonicama s konjskom zapregom. A to u nekim trenucima izgleda doista tragikomično.
Europska geoznanstvena unija računa s tim da će do kraja stoljeća, možda i ranije, sezona skijanja u Alpama počinjati mjesec kasnije i završavati tri mjeseca ranije nego danas, sve to uz samo 30 posto onih količina snijega koje su tu padale još prije samo nekoliko godina. Uz takve okolnosti, već za koje desetljeće turizam u Alpama mogao bi postati prošlost; ne samo zbog manjka snijega, nego i zbog sve gorih opasnosti od urušavanja.
WWF navodi da su se uslijed sve viših temperature i sve manje padalina, u Alpama ledenjaci počeli smanjivati i povlačiti takvom brzinom da se biljke iz dolina šire brzinom od između 0,5 i 4 metara godišnje, kako gdje, potiskujući na svom putu biljke prilagođenije nižim temperaturama, a u cijelu tu migraciju uključeni su i kukci, ptice, razne druge životinje. Računica je jasna, u jednom trenutku biljne i životinjske vrste više se neće imati gdje povući u visinu i izumirat će.
WWF dalje navodi i to da Alpe, osim ogromnih odrona stijena, trpe i žestoke padaline, odnosno, da onda kada padalina uopće ima, da one dolaze naglo, u velikim količinama odjednom, bilo da je riječ o kiši ili o snijega, pa nastaju razorne poplave i lavine. To onda donosi dodatnu brzu i razornu eroziju Alpa, a u svom tom kaosu sve češće ginu i ljudi. U južnim Alpama, gdje su suše najgore, a zatopljavanje najbrže, WWF je zabilježio da su se prema višim visinama počele spontano širiti čak i palme.
Što se tiče ekonomskih šteta, godišnja zimska turistička industrija cijelog svijeta iznosi 70 milijardi dolara, a samo na Alpe otpada 44 posto. Točnije, takve su brojke važile do prije koju godinu. Danas su Alpe već došle u takvu situaciju da se tamo zimska turistička sezona u odnosu na sezonu iz 1960/'61. skratila za prosječno 38 dana; u prosjeku počinje 12 dana kasnije i završava 26 dana ranije.
A onda i kada traje, usred zime se događa da se na visini od kakvih 2000 metara entuzijastički skijaš nađe na uskoj umjetnoj stazi, okružen ogoljenim sivim i smeđim planinama i brijegovima, te na temperaturi od oko 10°C, dovoljno ugodnoj da skijati može, eto, baš i u kratkim rukavima.
