Prošlog mjeseca znanstvenici iz američkog Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu s relativnim olakšanjem izmjerili su da ove godine ledeni pokrov na Arktiku nije dosegnuo svoj novi rekordni minimum. Pod ledenim pokrivačem bila je površina Arktičkog oceana otprilike ista kao i 2011. U doba sve gorih klimatskih promjena bar nešto. No, sada su s užasom shvatili da je ove godine čovječanstvo Arktik dovelo do jednog još i goreg minimuma pod ledom za svibanj.
Riječ je o ledu koji je star nekoliko godina, posebno onom koji je star pet godina i više. Pod takvim ledom prije samo 35 godina bilo je čak 30 posto Arktičkog oceana. A sada je, u svibnju 2018., samo još oko dva posto. Prije 15-ak godina, kada su prvi i tada najiskusniji klimatolozi panično upozoravali da problem s otapanjem leda na polovima, posebno na Arktiku, nije samo u tome što se smanjuje površina pod tim ledom, nego i to što je i onaj led koji ostaje, sve tanji, čak i u znanstvenoj zajednici nisu ih shvaćali ozbiljno.
U politici još i manje. U multinacionalnim korporativnim krugovima apsolutno se nisu obazirali. Globalna javnost, pak, u pravilu nije imala pojma o tome. Opasnost od ovoga što se sada primjećuje na Arktiku je u tome što ledeni pokrivač na Sjevernom polu na ovaj način gubi svoju funkciju zaštitnika klime, klimatskog regulatora cijelog planeta. Kako je led bijel, skoro svu Sunčevu toplinu i svjetlost on odbija nazad u svemir.
Nasuprot tome, na mjestima na kojima se led otopio, ostala je morska površina, neusporedivo mračnija od leda, što znači da takva površina upija svu onu Sunčevu toplinu koju Zemljina atmosfera inače ne bi upila. Posljedica je da se Zemlja, jednom kad su klimatske promjene, globalno zagrijavanje, započele, one se s protokom vremena samo ubrzavaju.
A kako industrijska civilizacija na planetu Zemlja danas ne pokazuje trendove smanjenja koncentracije CO2 u atmosferi, sva je prilika da još puno desetljeća na jednom planetu koji čovjek nastanjuje, neće biti bolje nego samo gore i nepodnošljivije. No, to je još uvijek samo dio niza jezivih vijesti. Svake godine dio leda na Arktiku sasvim se otopi. Tako je bilo oduvijek. No, od početka 80-ih postalo je jasno da se svake godine na ljetnom vrhuncu otapanja otopi nešto veća površina nego godinu ranije.
Sljedeće godine površina se ponovno zaleđuje, ali – kao prvo – ne sva ona površina koja je prethodne godine bila pod ledom, a – kao drugo – ako se negdje otopio dvogodišnji, trogodišnji, pogotovo višegodišnji led, običan jednosezonski led niti je onako debeo kao što je na tom mjestu bio prije, niti je izbliza otporan kao led kojega je prije na velikim površinama bilo starog i desetljećima ili tko zna koliko starog.
Takav mladi led lakše se topi, osjetljiviji je na temperaturne abnormalnosti i ispade natprosječno toplog vremena i na takav način Arktik zapravo ostaje bez leda. To onda znači smrtnu presudu, dugu, mučnu i polaganu smrt za skoro sav postojeći život na Zemlji. Express je u ožujku opširno pisao o nezabilježeno toplim vremenskim prilikama na Sjevernom polu u veljači.
Zima je na Sjevernom polu bila za 4,9°C toplija od prosjeka, na trećini njegove površine bila je toplija za čak za 15°C, zabilježeno je da se 21. veljače ove godine sam Sjeverni pol neprekidno tijekom punih 24 sata grijao na temperaturama iznad 0°C. U Hrvatskoj smo u to vrijeme imali prodor polarne hladnoće, skoro cijela zemlja bila je pod opetovanim naletima snijega, pod debelim minusima i u to vrijeme Dalmacija je bila jednako topla ili hladna, ovisno o gledištu, kao i Arktik.
Zapravo, tih dana lako se moglo pronaći mnoge točke u Dalmaciji koje su bile hladnije od nekih mjesta na Arktiku. U konačnici, kada su se sve zabilježene temperature unosile u statističke sustave za praćenje brzine zagrijavanja atmosfere na Zemlji, možda je čak ispalo da zagrijavanja u tim trenucima na sjevernoj hemisferi planeta i nije bilo ili da je zagrijavanje bilo tek zanemarivo.
Arktik je u takvim uvjetima trpio strašnu štetu koja za cijeli planet znači vrlo brzo još i brže zagrijavanje nego što se s time računalo još prije samo nekoliko godina. Svijet skoro da je već oplakao polarne medvjede kojih se nagledao kako se utapaju u oceanu, izmučeni plivanjem do smrti, jer nisu uspjeli dosegnuti obalu leda za koju im je nagon govorio da mora biti tamo gdje je bila prije 100 ili 200 godina, a sada je pučina bez najmanje sante leda na vidiku.
Svijet se nagledao i fotografija polarnih medvjeda izgladnjelih do smrti jer više nisu mogli loviti bez ledenog oslonca. Naslušali smo se također slučajeva da polarni medvjedi sve češće ulaze u naselja i gradove na sjeveru Kanade i Aljaske u potrazi za hranom. Sada su znanstvenici primijetili da još jedan glomazni sisavac klizi prema rubu propasti. Riječ je o narvalu, kitu zubanu koji naraste do pet metara, do težine od tone i pol i s kljovom od tri metra.
Njegov najveći prirodni neprijatelj je kit ubojica i u svijetu kakav uskoro više neće postojati, narvali su se od kitova ubojica spašavali slično kao tuljani; iskakanjem na čvrstu ledenu površinu. Sada je to sve rjeđe moguće i narvali su sve lakši plijen prirodnim predatorima, odnosno, drastično je poremećena ravnoteža. Čak kad narval i pobjegne svom progonitelju, unatoč nedostatku leda, uočili su marobiolozi, on svejedno trpi štetu.
Prvo tako što je potrošio puno više energije nego što bi potrošio u normalnim klimatskim uvjetima, a drugo narvali imaju sve manje vremena i prostora za tražiti hranu jer moraju bježati pred grabežljivcima. Narvali žive isključivo u polarnom krugu Arktika, a znanstvenici sve češće smatraju da se Zemlji neće dogoditi da dočeka arktičko ljeto sasvim bez leda oko 2050. ili 2040. godine, nego čak možda već 2030.
