Svima nam je poznato da su hobotnice i lignje odlične u korištenju pigmenata kako bi se vizualno stopile u pozadinu i tako se prikrile. BBC-jeva Jasmin Fox-Skelly objašnjava što sve i kako organizmi, prvenstveno u morima, čine da bi bili potpuno prozirni, što je najbolji način za prikrivanje. Bića koja žive pri morskom dnu, najčešće se pretvaraju da su pijesak ili stijene, ili se jednostavno kriju među koraljima. Onima koja žive u mraku prikrivanje i nije toliko potrebno.
A one životinje koje žive pri površini, mogu se prikrivati bioluminiscencijom tako da grabežljivce zbunjuju kako bi ovi pomislili da zapravo gledaju sunčevo blještanje. A one koje žive u prostoru između? Taj dio mora se naziva pelgaijskom zonom i u njoj živi najviše prozirnih morskih organizama. Najlakši način za učiniti se prizirnim jest razviti takvo tijelo da svjetlo prolazi kroz tkivo i takva metoda toliko je uspješna i popularna u moru da ju je razvilo mnoštvo morskih organizama, međusobno potpuno nesrodnih.
Jedna takva životinja je staklena hobotnica, želatinozna životinja koja može narasti do 45 centimetara i živi na dubini od između 300 i 1000 metara u tropskim i subtropskim morima. Sve je kod nje prozirno, osim probavnog sustava, očiju i vidnih živaca. Ovi organi naprosto ne mogu biti prozirni već po svojoj funkciji i zato je staklena hobotnica oči, prvo, tako približila da bi smanjila svoju sjenu, a utvrđeno je i da se u odnosu na izvor svjetla u moru postavlja tako da minimizira sjenu koju ostavlja ispod sebe.
Mnogi prozirni mekušci tome su doskočili tako da su oči prikrili zrcalima. A kako se u oceanima može zrcaliti samo ocean, njihove su oči posljedično potpuno nevidljive. Staklena lignja problem je djelomično riješila tako što je iza očiju razvila organe koji svjetlucaju na isti način kako se iz mora vide sunčeve zrake. Time se, istina, savršeno štiti samo od onih grabežljiavaca koji se nalaze ispod nje, ali su djelomično zaštićene i od drugih, jer su tim organima u stanju relativno dobro imitirati svjetlost iz svih ostalih smjerova.
Tomopteris, crv iz dubokih mora, savršeno je proziran, može narasti između dva i četiri centimetra, ali ima i sposobnost bioluminiscencije. I to takve, da kad ga grabežljivac ipak uoči, ovaj zasvijetli svojim lažnim nožicama i u jednom trenutku može odbaciti neke od njih koje nastavljaju svijetliti i koje grabežljivac naivno nastavlja progoniti, dok crv bježi na drugu stranu. Svijetle plavo, ali neke podvrste mogu svijetlili čak i žuto, što je u moru izrazito rijetka sposobnost.
Salpi, ne riba salpa, nego planktonski plaštenjaci, također su prozirni. Mogu narasti između jednog i 10 centimetara, imaju čak i srce i škrge, mogu se razmnožavati seksualno, ali i, u nedostatku bolje, naprosto klonirati. A tek podred rakušaca Hyperiidea... Oni su također do određene mjere prozirni, ali ako ih se obasja svjetlošću, ipak postaju vidljivi jer se nešto svjetla ipak odbija od njih. U oceanima to je poveći problem, jer mnogi predatori imaju vlastito svjetlo.
Ovi rakušci zato razvili vlastiti plašt koji upija skoro svako svjetlo i tako ih čini još nevidljivijima. A kako to čine, naprosto je čudesno. Ispalo je da je riječ o nanotehnologiji, o sitnim izraslinama nalik na dlačice, kao i sferastim izraslinama širine između 100 i 300 nanometara. Nanometar je inače milijunti dio milimetra. Kombinacijom jednog i drugog, ovi su rakušci u stanju svoju refleksiju svjetla svesti na samo jedan posto. I najluđe na kraju, čini se da su one sitne sferaste izrasline zapravo bakterije.
Lignja Japetella heathi i hobotnica Onychoteuthis banksii žive pak na dubinama između 600 i 1000 metara i dok su u dijelu gdje sunce dopire razvile prozirnost, dublje su se suočile s problemom da reflektiraju svjetlost kad ih grabežljivac osvijetli. One su zato razvile sposobnost da naglo postanu smeđe-crvene. Kvaka je u tome da grabežljivci koriste plavo svjetlo za obasjavanje plijena u dubinama, pa im je onda plijen ovakve nijanse praktično i dalje nevidljiv.
Lignja i hobotnica o kojima je riječ uspijevaju ići iz krajnje prozirnosti u snažnu pigmentaciju tako što posjeduju fotoosjetljive stanice koje reagiraju kad ih se osvijetli točno određenom nijansom. Morski safiri iz podreda rakušaca, oni u jednom trenutku emitiraju snažno plavo, crveno ili zlatno, da bi u sljedećem naprosto iščezli iz vida. Pokazalo se da im je površina prekrivena kristalnim pločicama čija se debljina mjeri u nanometrima i kako kristalići odbijaju svjetlost, tako ova bića naprosto blješte.
Jedan od rijetkih stvorova kojem je to uspjelo je staklenokrilni leptir koji je po najvećem dijelu površine svog krila razvio takav sustav nano-izraslina da usmjeravaju svjetlo u oba smjera. Još jedan meštar koji je uspio razviti prozirnost na kopnu jest puž Zospeum tholussum koji živi jedino u najdubljoj jami u Hrvatskoj, u Lukinoj jami na Velebitu dubine 1431 metar, 14. najdubljoj na svijetu. Milimetarski pužić prozirne kućice otkriven je prije četiri godine na dubini od čak 980 metara.
Ovaj mekušac je špiljski puž iz roda plućnjaka koji su s vremenom izgubili vizualnu orijentaciju. Zato ih se smatra eutroglobiontima, odnosno isključivo špiljskim životinjama. A kako na tim dubinama za preživjeti valja štedjeti svaki tračak energije, puž se ne može previše dobro kretati, nego za to koristi struje sitnih potočića u špilji.
