Njeno prezime nije bez veze Einstein. Ona je daljnja rođakinja slavnog autora obiju teorija relativnosti, no za razliku od njega, Gillian Einstein je neurobiologinja koja u svom laboratoriju na Sveučilištu u Torontu proučava razlike između mozga žena i muškaraca, točnije, utjecaj spolnih hormona na taj organ, u prvom redu neurodegenerativne bolesti kao moguće posljedice. Razlog zašto se prihvatila ovakve znanstvene niše, piše The Star, jest to što je svojedobno uočila da se u tom dijelu neurobiologija muškaraca doživljava praktično univerzalnom.
Primjerice, prema jednom istraživanju, studija na isključivo mužjacima laboratorijskih životinja čak je 5,5 puta više nego onih koje su provedene na ženkama. A to na kraju može ispasti čak i vrlo opasno. 20. stoljeće dobar dio znanstvenika proveo je otkrivajući način na koji neoblikovani embrij tijekom razvoja postaje muškog ili ženskog spola. Ispalo je da se geni u Y kromosomu razvijaju kao posljedica hormonalnih reakcija, dok se ženke, s kromosomima XX, razvijaju bez tog moćnog utjecaja.
Znanstvenike je dalje zanimalo da li i koliko spolni hormoni utječu i na organizaciju živčanih tkiva kao što utječu na oblikovanje cijelog tijela. To bi u konačnici objasnilo nagone ženskih i muških jedinki i sve što iz toga dalje potječe. Einstein je prionula stvar raščistiti do kraja, sve do transseksualnih osoba, zapravo cijeli spolni i rodni spektar. Time se svrstala u svijet najnovijih otkrića prema kojima se embriji ne razvijaju onako jednostavno dvosmjerno kako se mislilo.
"Svojim studentima želim pomoći da razumiju to prekrasno područje, da razumiju koliko je zapravo složena seksualna diferencijacija", kazala je. Ispalo je, naime, da doista postoje nijanse između jednostavne podjele na muškarce i žene, da postoje čak i onda kad se ne ispoljavaju. Tako se dolazi do dijela u kojem je to bitno za razumijevanje neurodegenerativnih bolesti.
Još u 90-ima smatralo se da je, primjerice, osnovni uzrok nekoliko puta veće učestalosti Alzheimerove bolesti kod žena nego kod muškaraca to što žene prosječno žive bitno dulje od muškaraca. U takvom svijetu Einstein je bila među prvima koja je uočila da su promatranja laboratorijskih životinja pokazala da je kod te bolesti jedno od prvih zahvaćenih područja mozga hipokampus, te da je riječ o dijelu mozga kod kojega se mijenja povezanost i tijekom ovulacijskog ciklusa.
"Pitala sam se ima li Alzheimerova bolest kakve veze s opadanjem razine estrogena", kazala je. Jer, većina žena kod koje se ta bolest dijagnosticira, u tom je trenutku već u menopauzi. Potom je uočila da su se dendriti, kratki nastavci živčanih vlakana koji primaju impulse, kod ženki štakora u puno većoj mjeri mijenjali nakon izloženosti estrogenu nego kod mužjaka. Pritom je sve što je proučavala i otkrivala primjenjivala na cijelo tijelo.
"Ne možete proučavati hormone bez svijesti da je u toj igri povezano cijelo tijelo. Um je tijelo, ako mene pitate. A tijelo je um. Spoznaja nije nešto što se nužno događa isključivo u mozgu", objasnila je svoje viđenje. Pri tom proučavanju ispalo je da je postala feministkinja, jer neke stvari doista su šašave. Primjerice, do 1991. znanosti se doista nije moglo predbaciti što je put spermija prema jajašcu opisivala kao njegovu "herojsku borbu" kroz niz prepreka.
Međutim, čak i nakon što je u 90-ima objašnjeno da spermiju na tom putu okruženje ženskog tijela pomaže nizom kemijskih i fizičkih intervencija, opis je više manje ostao isti, iako se ispostavilo da je stari koncept uvelike promašen. Einstein u svojim istraživanjima mora paziti i na svu silu kulturoloških utjecaja koji možda utječu na predisponiranost jednog ili drugog spola na ovakvu ili onaku učestalost razvoja pojedinih bolesti u ovisnosti o spolu.
Gustoća kostiju, primjerice, kod žena za koju je još davno utvrđeno da je kod žena manja nego kod muškaraca, pa se iz toga izvukao zaključak da su zbog toga žene sklonije razvoju osteoporoze, demineralizacije kostiju. Međutim, ispostavilo se da tinejdžeri ultra konzervativnih židova, koji su izloženi manje sunca i fizičkih aktivnosti, imaju slabije kosti od svojih nereligioznih vršnjaka. Ili da žene u Kini koje rade na poljima u prosjeku imaju čvršće kosti od svojih sunarodnjakinja koje rade druge poslove.
Odjednom je trebalo utvrditi koliko su takvi procesi posljedica kulturnih, a koliko spolnih razlika. I to se ne tiče samo kostiju, nego i svega ostalog. "Smatram da su žene izložene spolom uvjetovanim životnim prilikama kojima muškarci nisu, te da to stvara određene uvjete za propadanje neurona. Međutim, isto tako smatram da postoje i biološki faktori", objasnila je. Isto tako funkcionira i niz drugih stvari.
Ljudi koji su skloniji depresiji, vjerojatnije će tijekom života postati dementni, a žene su sklonije depresiji od muškaraca. Odjednom je neophodno odrediti koliko je toga posljedica spolnih razlika, koliko stresa uslijed poroda, koliko trauma zbog seksualnog nasilja, koliko zbog spolne neravnopravnosti... Einstein smatra da se to teško može promatrati odvojeno, da sve utječe jedno na drugo. Jedno od njenih istraživanja, i to još od 1995., tiče se posljedica genitalnog sakaćenja, blago rečeno "obrezivanja", žena.
Njena je hipoteza bila da tako nasilan čin dovodi do preustroja mozga, na kraju i do degeneracije određenih nervnih puteva i promjena u dijelu moždane kore koji upravlja osjetilima. I pogodila je. Proučavala je skupinu Kanađanki porijeklom iz Somalije koje su bile izložene genitalnom sakaćenju i ustanovila da na nogama i u području vulve imaju područja koja su izrazito osjetljiva u smislu bolnosti.
Što se tiče Alzheimera, svijet znanosti bio je oduševljen kad je izoliran gen ApoE-4 za koji je dokazano da su nositelji tog gena bitno ugroženiji Alzheimerom od onih koji ga nemaju. Međutim, tek nedavno se utvrdilo da su žene koje imaju taj gen izrazito ugroženije, dok su muškarci koji ga nose, ugroženiji tek nešto malo od onih koji ga nemaju. Dakle, ne utječe samo gen nego i spol, svaki čimbenik do određene granice. A takva otkrića na kraju su podjednako važna za razumijevanje zdravlja i žena i muškaraca.
