Hrvatska je klimatski ubojica, a da to ni ne znamo

Jedna od sramotnijih epizoda u pokušajima da se smanji čovjekov utjecaj na klimatske promjene na Zemlji zagađenjem atmosfera ugljičnim dioksidom bio je onaj kad su velike korporacije, čak i zapadne nacije, krenule trgovati dopuštenim kvotama CO2.

Znači, ako je kakvoj tvrtki za preradu nafte u naftne derivate ili proizvođaču električne energije s puno termoelektrana na ugljen trebalo "prostora" za zagađenje s CO2, naprosto se obratio nekoj nerazvijenoj zemlji svijeta, npr Eritreji, i dao toj zemlji novac kako bi mu ova ustupila pravo na njeno zagađenje s CO2. Vrlo brzo svjetski klimatski sporazum izrodio se u pravu pravcatu burzu dopuštenim kvotama CO2, a onda su krenuli i falsifikati, da bi se nakon nekoliko godina od toga odustalo.

Klimatske promjene Znanost Pod ledom 40.000 godina: Zbog vrućina izašlo na površinu

U međuvremenu se Arktik ljetom za ljetom skoro u potpunosti otapa, ljudi sve više ginu od prirodnih katastrofa uslijed klimatskih ekstrema, vrste u prirodi izumiru, trpi poljoprivreda, a Zapad si i dalje tepa da vodi zelenu politiku, koja zemlja više, koja manje. New York Times je, međutim, sada otvorio novu priču o pozadini tih zelenih politika.

Većina članica EU-a, posebno zapadnih, čak i SAD čiji je predsjednik na zgražanje apsolutno svih u svijetu najavio hitno istupanje iz Pariškog klimatskog sporazuma, u svojim industrijskim bilancama pokazuju da smanjuju emisiju CO2, ili da barem usporavaju rast tih emisija. Takve trendove slavi se kao napredak u borbi protiv klimatskih promjena. Jedini problem je u tome što stvari uopće ne stoje tako ako se pogleda malo dublje.

Sve te zemlje zapravo su "outsourceale" veliki dio svojih smanjenih zagađenja tako što su iz zemalja u razvoju počele uvoziti sve više proizvoda još uvijek prljave industrije, takvih proizvoda čija proizvodnja još uvijek iziskuje brutalna zagađenja atmosfere naprosto zato što obnovljivi izvori energije još uvijek, koliko god da brzo napreduju, nisu dosegnuli dovoljan udio u energetskoj opskrbi industrije.

Thinkstock

Kina, primjerice, koliko god da ima instalirane pogone obnovljivih izvora koji su među najvećima, ako ne i najveći na svijetu, još uvijek ima jako puno termoelektrana na ugljen. A onda iz te Kine zapadne ekonomije uvoze čelik, cement, raznu robu široke potrošnje. Ne proizvode ih doma, ali ih uvoze otamo gdje se sve to proizvodi uz energiju koja je proizvedena spaljivanjem najgorih od najgorih fosilnih goriva, često uz prastaru tehnologiju.

Velika Britanija se, primjerice, prikazuje kao zemlja koja je do 2015. smanjila razinu zagađenja s CO2 za čak trećinu u odnosu na 1990., početnu godinu Protokola iz Kyota, prvog klimatskog sporazuma. Ali, ako se u tu statistiku unese sav CO2 iz proizvodnje materijala za automobile koji su proizvedeni u Velikoj Britaniji, koji su ugrađeni u nebodere, sva uvezena roba iz zemalja s "prljavom industrijom", ispada da je Velika Britanija vrhunac zagađenja imala oko 2008., da otada zagađenje pada, ali da je još uvijek čak i nešto veće nego 1990.

Najnoviji izvještaj energetske konzultantske organizacije Global Efficiency Intelligence, što ga kao glavni potpisuje znanstvenik Ali Hasanbeigi, kaže da se na taj način čak 25 posto svog zagađenja na svijetu samo premjestilo iz razvijenih u nerazvijene ili zemlje u razvoju. Promet je prepoznat i tome su se pojedine zemlje počele odupirati, prvi tamo gdje bi se čovjek na prvu najmanje nadao, u SAD-u.

Klimatska propast Znanost Pakao na Arktiku: Raspao se najveći komad leda u povijesti

Riječ je o Kaliforniji, američkoj državi koja je prva pokrenula lavinu otpora Trumpovoj protuklimatskoj agendi i koja danas vodi vlastitu klimatsku politiku. Kalifornijske vlasti pokušavaju što više utjerivati standarde proizvodnje niskih razina CO2 na robu na koju imaju utjecaja. Kina, odnedavno najveći svjetski zagađivač s CO2, ekonomija koja slovi za "svjetsku tvornicu", došla je dotle da čak 13 posto vlastitog zagađivanja atmosfere čini ti za potrebe izvoza.

Kod Indije to iznosi čak 20 posto. SAD, pak, kao "najpotrošačkija" zemlja svijeta slovi za najvećeg svjetskog uvoznika takve robe. Kad bi se SAD-u u račun uzeo i sav CO2 ispušten pri proizvodnji onoga što uvozi, ta svjetska sila imala bi 14 posto goru razinu zagađenja svijeta, daleko bi prešišala Kinu. Dvostruko i trostruko više proizvoda iz zagađivačke industrije danas u odnosu na 1995. uvoze i Njemačka i Japan.

Pa ako Kina za proizvodnju tone čelika troši 23 posto više CO2 nego Njemačka ili SAD, tko je onda odgovoran za to zagađenje? Onaj tko na tome gradi svoja radna mjesta, prihod i rast BDP-a ili onaj tko taj čelik koristi? Rješenje očito nije u tome da se prione onako kako radi Donald Trump, pokretanjem trgovinskih carinskih ratova. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava u EU progurati politiku po kojoj bi EU uvela vlastiti porez na CO2 na robe iz uvoza.

Pexels

Zasad u tome nije uspio, ali na tome radi. Prošle godine u listopadu Kalifornija je uvela zakon da građevinski materijal za sve javne projekte mora imati certifikat proizvodnje uz niske emisije CO2. Ako se malo osvrnemo oko sebe, iako Hrvatska nije ušla u računanje uvoza zagađenja s CO2, jer je naša zemlja premala i previše blizu beznačajnog, iako ima svoj glas u EU, sve upućuje na to da je naša zemlja jedan od najgorih primjera takve prakse u odnosu na svoj BDP.

Hrvatska je bez sumnje 1990. bila industrijalizirana zemlja. Industrija i rudarstvo sa 46,4 posto sudjelovali su u BDP-u naše zemlje, tada još socijalističke republike. I umjesto da danas baštinimo tehnološki i znanstveni razvoj iz 80-ih pa i ranije, te da razvijamo industriju obnovljivih izvora energije, proizvodnju s primjenom najsuvremenijih tehnologija, što je u konačnici spektakularno isplativo i pogoduje rastu BDP-a, standardu, zaposlenosti, kvalitete života, zdravom životu i ekologiji, planovi Hrvatske su da do 2020. dostigne 20 posto udjela industrije u BDP-u.

Jer danas smo na samo 15 posto. Jasno je da svu tu ogromnu razliku u proizvodima koje više ne proizvodimo, zapravo uvozimo. Riječ je o poznatoj priči da je Hrvatska svoju "ekološku" priču s CO2 izgradila na katastrofalnoj gospodarskoj, tehnološkoj, znanstvenoj i inovacijskoj politici, na tome da je ubila industrijsku proizvodnju i kvalitetnu ekonomiju. Drugim riječima, sve ono što danas ne proizvodimo, kao što smo činili 1990., mi danas uvozimo.

Klimatske promjene Top News More će rasti do 10 metara, pogledajte Jadran 2100.

A kada uvozimo, to znači da zapravo izvozimo zagađenje s CO2 iz proizvodnje za potrebe tog uvoza. Pa ako je riječ o proizvodima iz zemalja s visokim razinama zagađenja iz industrije, onih zemalja koje još uvijek najviše rade na ugljen, naftu i plin, znači da je naša zemlja, osim što zaostaje tehnološki, što baulja ekonomski, predstavlja i takvu naciju koja naš planet zagađuje čak i iznad prosjeka, koja relativno izrazito pridonosi po broju stanovnika ubijanju života na Zemlji.