Kakvo opako ljeto je pretrpjela i još uvijek trpi Europa 2018.... Lisabon je u jednom trenutku proključao na 44°C, pojedini dijelovi Portugala kuhali su se na 46°C, Švedska je molila za pomoć u gašenju oko 50 požara koji su gutali svaki po desetke tisuća hektara šume od polarnog kruga do juga zemlje. Pritom su po rubu polarnog kruga temperature rasle do oko 35°C.
Zapad Njemačke i Nizozemska zagrijavali su se do 38°C, Poljska je zatvarala svoje plaže na Baltiku (!) na kojima su se zbog pregrijanosti razvijale otrovne cijanobakterije... Sve to naslućivalo se da bi se moglo dogoditi još proljetos nakon zime u kojoj se Arktik uslijed klimatskih promjena zagrijavao gore nego ikada otkako čovjek pamti tamošnje vremenske prilike.
Najnoviji znanstveni rad u Nature Communications sada predviđa da bi ovakvo stanje s Arktikom koji je iz godine u godinu sve topliji, narednih godina mogu uzrokovati sve gore i gore valove vrućina po dijelovima Europe koji će trajati svake godine sve duže, ubijati sve više ljudi i životinjskog i biljnog svijeta, pričinjati sve gore štete po ekonomiju i po prirodu. Express je u ožujku pisao o "Arktiku koji ključa na temperaturama poput onih u Dalmaciji" i pritom nismo pretjerivali.
Čak suprotno; bila je riječ o tome da je WMO priopćila da je u veljači tijekom punih 24 sata mjereno više od 0°C na Sjevernom polu. Nekako u to vrijeme veliki dijelovi Europe trpjeli su provale polarne hladnoće, tako i Dalmacija. Od 16. do 20. veljače velika područja Grenlanda i sjevera Kanade zagrijali su se i na više od 15°C, poput dalmatinskog proljeća, samo na Arktiku usred zime. A i inače tih dana četvrtina Arktika grijala se na temperaturama od 8°C naviše.
Tako se dolazi do ovoga danas, do trenutka u kojem trpimo produljene posljedice čak 5°C toplije zime na Arktiku od prosjeka. Sjeverni pol zagrijava se uslijed klimatskih promjena koje je prouzročila industrijska civilizacija na fosilna goriva, daleko brže od bilo kojeg drugog dijela svijeta. To znači, navodi se u najnovijoj znanstvenoj studiji, da su Arktik i ekvatorijalni poraz temperaturno sve sličniji, da je sve manja razlika u temperaturi, što konačno dovodi do toga da su mlazne struje, i to polarna i suptropska na sjevernoj Zemljinoj polutki, sve slabije, posebno ona polarna.
Riječ je o vjetrovima na velikim visinama u atmosferi, između 10 i 15 kilometara, te s brzinama vjetra između 90 do čak 650 kilometara na sat, koji nastaju u razlici temperatura i tlakova između tropskog, umjerenih i polarnih klimatskih pojasa na Zemlji. Kako su temperaturne razlike niže, očito uslijed zagađivanja s CO2 i klimatskih promjena što ubrzano otapa Arktik, mlazne struje visoko u atmosferi sve su slabije.
A to onda može biti samo krajnje neugodno za oblike života na planetu poput Zemlje, zato što mlazne struje uzrokuju cirkulaciju zračnih masa, miješaju topli i hladni zrak. Posljedično, kako one slabe, sve one ionako ekstremne meteorološke prilike, počinju trajati još i dulje nego inače. Do sada su se slični procesi promatrali samo tijekom zime. Ovaj put stvari su se promijenile.
"Tijekom ljeta sinergijski efekti između termodinamičkih i dinamičkih uzroka ekstremnih meteoroloških prilika mogli bi djelovati u istom smjeru, uzrokujući vrlo ekstremne ekstreme", doslovno tako pišu znanstvenici u svom radu. Oni detaljno objašnjavaju na koji način, dok je odavno jasno da se Zemlja globalno zagrijava uslijed klimatskih promjena, pojedini dijelovi svijeta sada počinju stradavati od ekstremnog vremena.
Sunčani dani u nizu odjednom se pretvaraju u ubojite toplotne valove, suho vrijeme pretvara se u razdoblje suša i kataklizmičkih požara, pokoji proljetni ili ljetni pljusak pretvara se u uraganski prodor olujnih ciklona i poplave. EU, SAD, Rusija i Kina ubuduće se iz ljeta u ljeto mogu nadati sve gorim toplotnim valovima. A područja poput Njemačke mogu očekivati da im se prodori svježijeg zraka, umjesto ljetnih osvježenja, pretvaraju u tornada i slične užase.
Istraživanje navodi da se Arktik zagrijava čak četiri puta brže od prosjeka za ostatak svijeta, što onda po našem dijelu svijeta donosi posebno dramatične posljedice klimatskih promjena, odnosno novi paket klimatskih kataklizmičkih nevolja osim onih s otapanjem polarnog leda i mogućih sve do 10 metara viših razina mora do kraja stoljeća, što bi potpuno potopilo jadransku obalu i hrvatske gradove.
Prošle godine uragan Harvey ojačao je do posebno razorne snage naprosto zato što se neuobičajeno dugo zadržao iznad ionako neuobičajeno toplog mora na svom putu po Atlantiku prema Karibima i SAD-u. Ispalo je da se njegov slučaj savršeno uklopio u nešto ranija predviđanja da bi uragani mogli sve više usporavati, očito u skladu sa sve duljim i sporijim premještanjima ekstremnih vremenskih prilika što sada bilježimo po Europi. Kako su uragani sve dulje nad oceanima, imaju sve više vremena upijati toplinu iz oceana.
Što se Europe tiče, ove godine imali smo situaciju da područje toplotnog vala nije obuhvatilo naše krajeve, za razliku od onog iz 2017. kada je Hrvatska pretrpjela temperature više od 40°C. Ove godine na Pirinejskom poluotoku mjestimično su se pržili na skoro 50°C, Skandinavija se unutar polarnog kruga kuhala na debelo iznad 30.
S druge strane za naše je krajeve to značilo da smo se našli unutar područja u kojem su kružile ciklone koje nisu uspijevale prodrijeti do zapada kontinenta, pa je skoro svako poslijepodne prvog dijela kolovoza na Jadranu završavalo pljuskovima unatoč sunčanim jutrima. Što se tiče načina na koji rapidno zagrijavanje i otapanje Arktika upropaštava naše zime, odnosno nam donosi ekstreme zimi, to je bilo jako dobro dokumentirano još u veljači 2012.
Tjednik Forum tada je od jednog od vodećih klimatologa odjela za klimu Sveučilišta Potsdam, od Vladimira Petoukhova, doznao razloge prodora polarnog zraka u Hrvatsku te zime. Okidač za klimatsku anomaliju s debelim snijegom i temperaturama duboko ispod nule čak i po jadranskim otocima, kamoli po kontinentu, bio je manjak leda u Barentsovom i Karskom moru, što je sasvim poremetilo dinamiku ciklona i anticiklona između Arktika i Europe.
Ideja za objašnjenje “neobjašnjivih” provala hladnoća tijekom posljednjih godina rodila se kada je na Institutu u Potsdamu uočeno da su se hladni valovi iz zima 2005/'06. i 2009/'10. točno poklopili s manjkom leda u Barentsovom i Karskom moru uz obale Rusije i Norveške.
"U zimama iz 2005. i 2009. pokrivenost ledom bila je između 30 i 40 posto, a ove je godine između 20 i 30 posto. To nije normalno, jer led tijekom zime, prema višedesetljetnom prosjeku, inače pokriva oko 50 posto površine tih mora", za Forum je još prije šest godina objašnjavao Petoukhov.
U svijetu u kojem se razvila današnja Europa, civilizacija i ljudi kakve poznajemo, uobičajeno je da tijekom zime iznad ta dva mora stacionira ciklona. No, otkako se Arktik otapa, otkako je Sjeverni pol sve topliji, sve manje leda znači i stvaranje anticiklona iznad Barentsovog i Karskog mora, kakvih tamo u to doba godine skoro nikada nije bilo.
Riječ je o posljedici zagrijavanja mora od oko 6°C. Odjednom, zbog pukih 10 posto manje površine pod ledom u ta dva mala mora, umjesto ciklone, tamošnja anticiklona propuštala je polarne prodore prema jugu Europe, pa čak i preko Sibira sve do Kine i Japana. Pritom se, ironično, Arktik svake zime sve više zagrijava, a čovječanstvo zagađuje atmosferu sa sve više CO2.
