Engleski pisac James Spedding bio je prvi koji je 1850. prepoznao tragove suradnje Johna Fletchera u povijesnoj drami Williama Shakespearea "Henrik VIII". Fletcher je inače bio onaj koji je 1616. naslijedio Shakespearea na čelu glumačke skupine "King's Men" nakon što je Shakespeare umro. Fletcher je postao zvijezda svog doba, ali je vremenom njegova slava okopnjela.
Sve do Speddingovog otkrića, odnosno do trenutka kad je ovaj uočio da je Fletcher često pisao "ye" umjesto "you", "'em" umjesto "them" i još neke stilske specifičnosti. Otkriće je za sobom povuklo konstataciju da je Fletcher bio suradnik Shakespeareu na još dva djela. Što se tiče "Henrika VIII", ostalo je nejasno koliko je točno i na kojim mjestima to djelo pisao jedan, a koliko drugi.
Predstava je ušla u povijest i kao ona zlosretna prokletinja koju su izvodili 1613. u Globe kazalištu kad su tijekom nastupa ispalili "hitac iz topa" tako vjerno da su njime zapalili krov drvenog kazališta i - temeljito ga spalili.
Tu veliku povijesnu zagonetku sada dokazuje da ju je riješio Petr Plecháč s Češke akademije znanosti u Pragu, koji u članku objavljenom na stranici arXiv.org u sklopu Cornell University Library. Plecháč objašnjava da je on sa suradnicima upotrijebio umjetnu inteligenciju, software koji je temeljito pročešljao kompletan kazališni komad i potom identificirao što točno pripada jednom, a što drugom.
"Naši rezultati izrazito podržavaju općeprihvaćenu podjelu autorstva djela između Williama Shakespearea i Johna Fletchera, kao što je sugerirao James Spedding, ali donosi i nove dokaze u prilog modifikacijama koje je kasnije predložio Thomas Merriam", napisao je Plecháč.
Već godinama postoje algoritmi koji analiziraju obrasce pisanja pojedinih autora. I to tako da se algoritam prvo uvježbava upoznavanjem s mnoštvom autorovih djela, da bi se naknadno algoritam isprobalo na kontrolnom djelu. Pritom oni koji ovakva istraživanja provode, moraju imati na umu i to da se stil pojedinog autora vremenom mijenja. Nakon cijelog postupka, algoritam je spreman na njuškanje za izdajničkim tragovima autora za kojim je pokrenut lov.
Tako je postupio i Plecháč. Svoj algoritam sa Shakespeareom je upoznavao na djelima "Koriolan", "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja", odabranima po tom ključu što je riječ o djelima nastalima otprilike u vrijeme kad je nastao i "Henrik VIII". Potom je Plecháč odabrao i nekoliko odgovarajućih djela Fletchera, također iz približno tog razdoblja i svim tim podacima nahranio svoj kompjutor.
Trenutak istine za Plecháča bio je kad je tako izdresiranom algoritmu naredio da analizira "Henrika VIII" i da označi koji dio predstave je napisao koji od umjetnika. Ispalo je da je Spedding sa svojim zaključcima od prije više od stoljeća i pol imao pravo, da je bio iznenađujuće precizan u vlastitim analizama. Fletcher je, piše Plecháč, napisao scene koje obuhvaćaju skoro pola predstave.
Ono u čemu je algoritam pokazao svoju vrijednost kao dragulj tehnološkog razvoja 21. stoljeća, jest to da je detaljno raščlanio gdje počinje jedan, a završava drugi i obratno. Tako je, primjerice, utvrdio da u drugoj sceni trećeg čina postoji izmiješano autorstvo nakon 2081. retka, da Shakespeare opet u cijelosti preuzima stvar u svoje ruke u 2200. retku.
"Koristimo kombiniranu analizu rječnika i verzifikacije skupa s tehnikama strojnog učenja kako bismo utvrdili koji su autori također sudjelovali u pisanju predstave i koji su njihovi relativni doprinosi. Za razliku od većine prethodnih studija, mi idemo dublje od utvrđivanja autorizacije određenih scena i primjenjujemo kotrljajući pristup utvrđivanja kako bismo odredili vjerojatnost autorstva tekstova, bez obaziranja na okvire pojedinih scena", napisao je Plecháč.
Petr Plecháč je inače matematičar na Sveučilištu Delaware u Newarku, gdje svoje ideje provodi u djelo na Odjelu za matematičke znanosti. Ovog relativno mladog znanstvenika spominje se da je već 2001. s kolegom sudjelovao u istraživanju postojanja singularnosti u Ginzburg-Landauovoj jednadžbi iz matematičko fizičke teorije koja opisuje supravodljivost.
S najnovijim znanstvenim uspjehom mašta znanstvenika i umjetnika uzletjela je dotle da su se razbuktale ideje, primjerice na MIT-u, po kojima bi se obrnutim procesom možda moglo izraditi takve algoritme kojima bi bilo moguće postojeće tekstove, primjerice iz 21. stoljeća, tako preurediti da budu napisani onako kako bi ih Shakespeare napisao u svoje vrijeme. Ili bilo tko drugi.
Odnosno analogno onome što je već prije dosta godina postignuto algoritmima za obradu slika, pa danas bez najmanjeg problema možemo uzeti bilo koju fotografiju i pretvoriti je u djelo "originalnog" Picassa, van Gogha, Dürera...
