U jednoj kataklizmičnoj noći, bogovi su poslali vatru i toliko intenzivne potrese da je utopijsko kravljevstvo - Atlantida - potonulo duboko u oceanu, te više nikad nije pronađeno.
Tako bar tvrdi poznati Platonov mit, koji privlači pozornost publike već više od 2300 godina. Mnogi stoga imaju svoje teorije o tome gdje se točno nalazi Atlantida: u Sredozemlju, nedaleko od španjolske obale, pa čak i ispod Antarktike.
Izrazito je popularna ideja da je mit o Atlantidi povezan sa sudbinom današnjeg grčkog otoka Santorinija, koji je djelomično uništen vulkanskom erupcijom prije oko 3600 godina.
No mnogi, ako ne i svi, znanstvenici smatraju da nikad nećemo povezati Atlantidu sa stvarnom lokacijom, koju prije svega smatraju mitom, iako to nije jedina legenda o potopljenom gradu.
Diljem svijeta postoje mnoge istovjetne priče, premda se danas čini da su neke od njih bile istinite.
Geomitolozi u potrazi
Sve veći broj znanstvenika počeo je proučavati slične mitove kako bi otkrili stvarne antičke geološke događaje, a 1966. godine, znanstvenica Dorothy Vitaliano je čak osmislila i izraz za tu disciplinu: geomitologija. To je znanost koja "traži stvarne geološke događaje koji su potkrijepljeni mitom ili legendom koja ih je istaknula".
"Mitovi su većinom utemeljeni na nekim događajima koji su katastrofalno utjecali na društvo", kaže Bruce Masse, arheolog koji napominje da ti mitovi pružaju znanstvenicima uvid u događaje kojima se onda može ući u trag, te se može čak odrediti i vrijeme kad su se dogodili.
Iscrpna istraga takvih geomitova otkrila je mnoštvo važnih informacija - datum nedavne erupcije vulkana Nabukeleva na Fidžiju, primjerice, a ne nedostaje im mitova kao ni geoloških zbivanja.
Kad je Patrick Nunn, geolog sa Sveučilišta Sunshine obale iz Australije, čuo priču o još jednom izgubljenom otoku - Teonimanu u Salomonskim otocima na južnom Pacifiku, automatski je bio zaintrigiran.
"Bila je tamo visoka zemlja, a ne pješčana obala kakvu bi bilo lagano isprati", objašnjava Nunn, pa dodaje: "Bio je to dakle značajan otok koji je samo tako nestao".
Priča o otoku veže se uz ostavljenog supruga Roraimenu, kojega je žena Sauwete'au ostavila kako bi živjela s drugim muškarcem u Teonimanu. Ljutiti Roraimenu poslao je kletvu, kako bi se osvetio, a kad je išao na otok za kanu je privezao osam valova.
Nunn je objasnio da bi dio priče s valovima mogao biti tsunami, iako sami valovi, naravno, ne mogu isprati otoke, pogotovo ne otok koji je visok i sadrži vulkan.
Geolozi danas smatraju da je podzemni potres uzrokovao nestanak otoka, koji je uvijek bio na rubu strmog, podmorskog nagiba. Jednom kad su se počeli tresti temelji, velik dio Teonimanua je spuznuo pod more, što je zauzvrat uzrokovalo proces nalik tsunamiju, tvrde znanstvenici.
Preživjeli očevici prošire svoju verziju
Ljudi koji su preživjeli događaj, ispričali su svoje viđenje stvari i tako se proširila ova priča.
Nunn napominje da se susreo s mnogim sličnim mitovima, no interpretirao ih je kao opise izgubljenih populacija koje su živjele na otocima, a ne kao doslovni nestanak otoka.
I dalje postoji znanstveni skepticizam o mogućnost da čitav otok "spuzne" pod more kao što Nunn smatra da je nestao Teonimanum, no u toj regiji pod morem su otkrivene krhotine koje bi mogle ukazivati na to da je ondje potopljeno mnoštvo otoka, s tim da su stariji otoci nestali još niže dolje niz padinu. "To dokazuje da čitav otok može nestati", kaže Nunn.
Nimalo manje dramatične nisu antičke priče o kopnenim gradovima na moru koji su nestali pod valovima, kao što je jedan iz Mahabharate - 4000 godina stare pjesme, koja je ujedno i najdulja ikad napisana poema, a u kojoj se spominje nestanak grada Dwarake, kojeg je potopilo Arapasko more, nakon što je to poželio Krišna.
Nevjerojatno, ali istinito, jest da je arheološko istraživanje iz 1963. godine otkrilo da je Dwaraka bila netaknuta pod morem, na indijskoj Saurashtra obali.
Slične priče postoje i o gradu Poompuharu i drevnim rušinama u gradu Mahabalipuramu, za koje se zna da su postojali. Ruševine Mahabalipuramove ruševine pojavile se se nakon tsunamija u Indijskom oceanu 2004. godine.
"Kad pogledate ta mjesta, ona sva pričaju istu priču: da su na zemlju došli veliki valovi i isprali su mjesta na kojima su živjeli ljudi", objašnjava Nunn i dodaje da doduše sami tsunamiji nisu odgovorni za nestanak i naknadno pojavljivanje tih gradova, nego smatra da je za to krivo topljenje ledenjaka, tj. podizanje razine mora, pri čemu su tsunamiji tek okončali posao.
Ostatak teksta pročitajte na stranicama BBC-a.
