Mnogi turisti, zaljubljenici u arheologiju, astronomiju, romantičnu predodžbu o neolitskim kulturama Europe, ostaju zatečeni kad umjesto mira i kontemplativne atmosfere u Stonehengeu naiđu na prometnu gužvu i buku autoputa A303. Prometnica koja povezuje London i jugoistok Engleske problematična je i zato što promet po njoj bitno premašuje njen kapacitet, što znači da je sigurnost vožnje po autoputu manja.
I zato je danas, kBuao nikad ranije, na vidiku izgradnja tunela dugog 2,9 kilometara samo nekoliko stotina metara južno od spektakularnog spomenika svjetske baštine. Cijena? Prava sitnica, oko 1,6 milijardi eura. A reakcije britanske javnosti sežu od oduševljenja do onog: "Pa, jesu li oni normalni!?"
Projekt koji će, ako bi se prihvatio, lako mogao postati jedan od najkontroverznijih građevinskih poslova na svijetu, mogao bi biti odobren najranije tek za četiri godine. No, kopati praktično pod temeljima 5000 godina starog megaspomenika, na mjestu na kojem se nalaze tragovi vjerskih rituala unazad čak 10.000 godina, već desetljećima je izvor žestokih sukoba u Velikoj Britaniji.
Ovaj put, kako navodi BBC, razlika je u tome što su sada svoj oprezan pristanak dali i National Trust i English Heritage, institucije koje obje vode skrb o Stonehengeu. Nadaju se, kažu, da bi trpanje prometnice koja ionako iziskuje još voznih trakova pod zemlju, kao i zatvaranje još nekih prometnica uokolo, tom mjestu vratilo mir. Samo, na takvom mjestu kao što je Stonehenge rizicima se ne smije ostaviti niti promil mogućnosti.
Iskusni inženjer koji se s projektom probija kroz zakonsku i političku šumu zove se Derek Parody, doista mu je takvo prezime, i po prvi put u svojoj bogatoj karijeri koristi izraze poput "svete linije" i "astronomska poravnanja". "Skoro cijeli život radio sam na velikim cestovnim projektima, ali gradnja tunela poput ovoga predstavljala bi nešto sasvim novo za bilo koga", kaže on.
Četiri vozna traka sa zaustavnim trakom u skoro ravnoj liniji kroz vapnenac, 40 metara ispod Stonehengea, a ako nešto zezne, vjerojatno bi ga Britanci, moguće i još neki, linčovali u roku od nekoliko minuta. Čak je i duljina tunela uvjetovana mjestom kroz koje bi se bušilo. Zakoni propisuju da je to najveća dopuštena duljina tunela za koju se ne moraju bušiti vertikalni ventilacijski kanali.
Jer, bušiti još i to uokolo Stonehengea, skupa s postavljanjem sve potrebne opreme na površini, projekt s takvim krampanjem oko tog mjesta ne bi progutala nijedna vlast. Samo ako bi bila voljna samoubilački preuzeti političku katastrofu kao kaznu i cijenu za takvo odobrenje. Prijepori oko rješavanja prometnog krkljanca oko Stonehengea traju još od 1991. Prvi tunel predložen je još prije 22 godine, i to u duljini od četiri kilometra.
Vlade Johna Majora, potom i Tonyja Blaira, međutim, predlagala je prokop i onda nasipanje materijala na tunelsku konstrukciju, što je, nakon objave 1999., javnost popljuvala. Slijedilo je višegodišnje objašnjavanje struke raznim vladama i njihovim ministrima da bi takav udarac na takvo svjetski jedinstveno arheološko nalazište značilo jezivu devastaciju nalazišta. Konačno, 2012. na vidjelo je izišao ovaj sadašnji plan, da bi ga vlada Therese May odobrila prije dva mjeseca.
Projekt izgleda lijepo, mada, nije baš da je inženjerski jasno kojom bi metodom bilo najbolje izbušiti tunel. A tu je i niz drugih problema. Phil McMahon, inspektor za antičke spomenike iz History England navodi samo najozbiljniji od mnogih: "Zapadni ulaz je preblizu jednom od najvažnijih pogrebnih spomenika, groblju Normanton Down Barrow, a i cesta koja bi izlazila ležala bi dijelom svoje trase na istom poravnanju kao i sunce pri zalaska za zimskog solsticija."
Uza sve to, prije početka gradnje, prije zabijanja i najmanjeg drvenog kolčića, cijelo to područje moralo bi se apsolutno detaljno arheološki istražiti. Do samog kraja. To je i osnovni argument svih onih koji se projektu protive, a njih nije baš malo niti im je zakonska artiljerija imalo bezazlena. Jednom oštetiti nešto vrijedno u Stonehengeu, značilo bi uništiti to zauvijek.
