Globalno zatopljenje, otapanje leda, povećanje temperatura i smanjenje količine pitke vode problemi su koje većina ljudi vidi kao presudnima u opstanku čovječanstva, no znanstvenici upozoravaju kako bi nestanak jednog minerala mogao biti daleko fatalniji od ovih prethodno nabrojanih stvari - jer bi se mogao dogoditi u vrlo skoro vrijeme i sa snažnim posljedicama.
Riječ je o fosforu, mineralu koji je središnji građevni materijal svih živih bića, čije svjetske rezerve nestaju a sam nije obnovljiv.
U znanstvenoj zajednici više se ne raspravlja o tome hoće li se to dogoditi, već kada jer je u svijetu ostalo tek nekoliko rudnika fosfora koji opskrbljuju cijeli svijet ovom vrijednom sirovinom.
Da bi se dobio fosfor, prvo se mora ekstrahirati iz svog koncentriranog oblika, a opskrba dolazi gotovo isključivo iz fosfatnih rudnika u Maroku, s daleko manjim količinama koje se nalaze u Kini, SAD-u, Jordanu i Južnoj Africi. U Maroku većina se rudnika nalazi u zapadnoj Sahari, bivšoj španjolskoj koloniji koju je Maroko aneksirao 1975.
Činjenica da preko 70 posto fosfora u svijetu dolazi iz jedne jedine lokacije je ogroman problem, osobito jer znanstvenici upozoravaju da se približavamo "vrhuncu fosfora", točke u kojoj potražnja počinje nadmašivati ponudu te komercijalna poljoprivreda ne može nastaviti pružati trenutne prinose. U najgorem slučaju, rezerve fosfora bit će posve iscrpljene u roku od 35 godina, piše Nature.
Znanstvenici ovu krizu uspoređuju s takozvanim Hubbertovim vrhuncem ili Peak Oilom. No za razliku od nafte, za fosfor ne postoji alternativno rješenje.
U prirodi fosfor postoji samo vezan za kisik, koji se naziva fosfat. Fosfor je presudan sastojak gnojiva za biljke. Upravo su goleme količine gnojiva omogućile eksplozivan porast stanovništva u posljednjih nekoliko desetljeća i blagostanje u industrijskim zemljama. Diljem svijeta poljoprivrednici samo uz pomoć intenzivne uporabe fosfatnih gnojiva uspijevaju uzgojiti urod koji je potreban kako bi se prehranilo 8 milijarda ljudi.
No, zanimljivo je kako prirodni fosfor zapravo ne nestaje, već se seli van dosega ljudi. Naime, primijenjeno anorgansko fosfatno gnojivo vrlo je pokretno i propušta se u vodotoke. Uz to, fosfat se raspršuje i u konačnici se ispire u ocean gdje se taloži kao kalcijev fosfat ili ga preuzima morski organizam koji se na kraju taloži na dnu oceana kada umre. To za ljude kojima je fosfor nužan u poljoprivrednoj obradi ne znači ništa.
Prekomjernim korištenjem fosfora u gnojivima i mnogim proizvodima koje koristimo svakodnevno, velike količine fosfora nepovratno završe u svjetskim oceanima.
Za dodatno kompliciranje stvari, čak i onaj fosfor koji koristimo u velikoj mjeri gubimo. Od ukupne količine fosfora koji vadimo iz rudnika, tek petina dospijeva u hranu koju jedemo. Nešto od njega se propušta dalje, a nešto završava u tlu gdje se veže za kalcij i željezo. Neki korijeni biljaka imaju mogućnost izvlačenja fosfora, no ne u dovoljnim količinama da bi ga ljudi mogli koristiti iz njih.
Osim ovih anorganskih oblika, fosfat se također pretvara u stanične spojeve, stvarajući organski vezan fosfor, poput fosfolipida ili fitata. Nakon smrti organizma te organske fosforne spojeve trebaju se vratiti u fosfatni oblik. Koliko je fosfor organski vezan u tlu ovisi o broju i aktivnosti organizama koji to mogu učiniti.
Poljoprivredna tla su obično bogata anorganskim fosforom, dok u neometanom ekosustavu, poput šuma i dugogodišnjih pašnjaka, prevladava organski vezan fosfor. Ali poljoprivredno zemljište je često iscrpljeno od fosfora tijekom žetve i praksi upravljanja zemljom, poput oranja, zbog čega je nužan dodatak gnojiva koje sadrže fosfate da bi tlo ostalo plodno.
Rješenje krize fosfora može se postići kroz nekoliko jednostavnih mjera, kažu znanstvenici. Prvenstveno, čovječanstvo bi trebalo jesti manje mesa, jer se velike količine koriste za uzgoj stoke. Također, trebalo bi ulagati u tehnologije izvlačenja fosfora iz kanalizacije.
Najvažnija posljedica nestajanja fosfora bit će svakako porast cijena gnojiva, što neće utjecati samo na poljoprivednike. Zbog toga će i proizvodnja žita drastično poskupjeti, a posljedično će većina hrane postati luksuzna roba.
